Kad istina zakasni

Piše: Emilo Labudović

Nije da nam nije rečeno. Nije da nas nijesu upozoravali. Nije da nas nijesu savjetovali. Ali, kažu, da nema zaludnijeg posla nego gluvom šaputati i ćoravom namigivati. A bili smo i gluvi i kod oba oka slijepi. Narod smo koji je vavijek padao na ispitu pamćenja i koga je „učiteljica“ života malo čemu naučila. Jer, niko kao mi nije radio u korist svoje štete, niko kao mi nije gotovinu davao na veresiju, niko kao mi nije plaćao tuđe grijehe i praštao zla i izgibije kroz koje smo prolazili. Ali, nije toliko grijeh pogriješiti, koliki je grijeh ne uvidjeti grešku i ne ispraviti je. Nije toliki grijeh ne znati, koliki je grijeh ne čuti i ne poslušati one koji znaju.

Velika je i duga istorija našeg posrtanja da bi stala u ovih nekoliko redaka, ali se makar možemo prisjetiti onoga što je bilo koliko juče, i iz današnje perspektive procijeniti proročansku viziju onoga što danas živimo, a na šta nas je u svom poslednjem obraćanju upozorio pokojni Slobodan Milošević. Može o njemu da se misli ovako i onako, može ga se voljeti i mrzjeti, ali niko pri zdravom razumu ne može da ospori da nas je snašlo i da nas i dalje snalazi sve ono na šta nas je upozorio. Rekao nam je, ali ga ili nismo čuli ili smo ga ignorisali, da ćemo u vlastitoj kući biti sluge i izmećari, pa  danas „nosimo kako nam ga skroje“, što bi rekli „dugmići“.

A baš na to je, uzalud gluvima i ćoravima, upozoravao nas je i prvi demokratski izabrani predsjednik Crne Gore, dr Momir Bulatović. Čovjek kojem je ISTINA bila ne samo političko nego i životno geslo, znao je šta nas čeka i nije štedio sebe da, i riječju i perom, ukaže na stranputicu kojom smo se uputili. Na žalost, prvo su ga, politički i lično,  izdali prijatelji a onda ga je, prije šest godina, izdalo i srce. Samo njega i nikoga više. ISTINA zna da zakasni neko vrijeme, ali ne i zauvijek. E, tu ISTINU koju nijesmo htjeli i nijesmo umjeli da čujemo danas živimo, a bolje nijesmo ni zaslužili.

Crna Gora, izgleda, nema ni moralne snage ni državničke hrabrosti da se na bilo koji način oduži onome kojeg je sama izabrala, voljela, a onda ga se, pritusnuta hidrom organizovanog kriminala i bjelosvjetskih apetita, odrekla. I danas, kad i ćoravi vide da je odabir drugačije puta od onog na koji nas je on usmjeravo bio ćorsokak koji nas je doveo u nedođiju, odakle se, teškom mukom i sistemom korak naprijed – dva koraka nazad, vraćamo, ime i djelo Momira Bulatovića se prećutkuju i drže pod tepihom istorije. Skrivena iza zakonske norme da je neophodan protek od dvadeset godina, Crna Gora kukavički ćuti i ne može da se jednom od njenih najboljih sinova ovoga doba oduži makar trgom, ulicom, ustanovom, spomenikom…. Kao da će se tek za dvadeset godina saznati ko je i kakav bio Momir Bulatović i tek tada samjeriti njegova ljudska, politička, državnička i naučna veličina. A Stipe Mesić je i dalje počasni građanin Podgorice!?

Osim ljudskog i političkog djela, iza Momira Bulatovića ostalo je i bogato naučno nasleđe. Dokazani znalac u ovoj oblasti, duboko je ponirao u najveće zavrzlame neoliberalnog kapitalizma i njegov uticaj na ekonomije malih zemalja kao što je Crna Gora. I umio je da to jednostavnim i svima razumljivim jezikom (mnogi zaboravljaju da je on svojevremeno, na početku svoje karijere, bio jedan od najboljih i najpismenijih novinara Crne Gore) objasni i predoči i onima kojima ekonomsko znanje nije išlo dalje od novčanika. To djelo, sadržano u brojnim  knjigama tekstova i intervjua koje njegova Nada neumorno objavljuje, i danas je nadohvat ruke laičkoj ali i naučnoj javnosti, ali ovi današnji velenaučnici bježe od njega kao đavo od krsta jer bi u njemu otkrili koliko su samo nadobudni a u stvari šuplji kao siga.

Prođe, evo, i šesta godina, ali lik Momira Bulatovića, kao kremen kamen rovačko – kučke postojbine, i dalje stoji u samom centru savremene istorije srpskog naroda. Veći pomenik od onoga koji je on sam sebi podigao teško da ćemo moći ikad da podignemo, ali da moramo, moramo. Obraz da operemo!!!

Vječna Ti slava, gromado roda moga!!!