Jugonostalgičari

Sa razlogom izbjegavam da pišem o domaćim temama. Da bi čovjek mogao da vidi punu sliku potrebna je distanca. Što je posmatrač bliže slika je mutnija… Ipak, odlučio sam da se okrenem na tren „domaćem terenu“ iz razloga što sa mnogim svojim prijateljima, ako ne i sa većinom među njima često imam manje ili više žučne rasprave na temu zemlje u kojoj smo se svi rodili i odrasli, i koju smo, neko više a neko manje, dobro zapamtili. Ako i nedostaje prostorna, onda mi barem vremenska distanca od kraja postojanja SFRJ daje mogućnost za istinski kritički osvrt na avnojevsku Jugoslaviju. Odlučio sam da radi svojih prijatelja na jednom mjestu saberem ono što im u svakoj prilici govorim na tu temu, ali prvo… Prvo ću istaći nekoliko crtica o reakcijama ljudi na moje stavove o SFRJ.

Razumijem ja šta je nostalgija. Ljudi mogu osjećati nostalgiju i za rodnim krajem i za bišom djevojkom, i za ko zna čim sve ne. U pitanju je potpuno prirodna pojava, i prirodno je da vraćanje mislima u neka prošla vremena donosi osjećaj spokojstva i mira. Čak je i naučno dokazano da se kod čovjeka sjećanja na ružne stvari i ružne događaje mnogo brže brišu iz pamćenja nego sjećanja na prijatne trenutke. Valjda je to prosto mehanizam samoodbrane kod čovjeka, kako nebi izgubio volju za životom. Čovjekova priroda je optimistička, i to se ne odnosi samo na budućnost, čovjek je optimista i kada je u pitanju prošlost, i zato lako zaboravlja zla koja priživi. Da nije tako, zar bi mogli živjeti u državi bez političkih promjena već 27 godina… Ali jugonostalgičari su posebna sorta. Njihova nostalgija je imenom i prezimenom mitologija! Na prvom mjestu, bilo kakav negativan komentar o zemlji koju vole smatraju tabuom! Gotovo da ne razumiju odkud nekome pravo i smjelost da kaže nešto nepovoljno u vezi SFRJ.

Da li je to odjek školskog vaspitanja, kojem sam i ja bio podvgnut kao dijete ili ne, ja odgovor nemam. U svakom slučaju, ljudi blage naravi, mirnog temperamenta, racionalni, slobodnog uma… reaguju vatreno, borbeno do kraja, idolopoklonički vjerno. Čudno… To me podsjeća na reakciju kada bi vam neko dok ste još dijete rekao nešto loše za vašu majku. Pitajte bilo koje dijete, koja je mama na najbolja na svijetu, i svako će vam bez razmišljanja reći, moja! Ali kako ljudi odrastaju, polako počinju da prihvataju da je i mama samo čovjek od krvi i mesa, a ne neko mitsko biće, ne prestaju je voljeti, ali svakako ono što ona jeste propuštaju kroz filter iskustva koje su stekli. Jugonostalgičari se prema SFRJ odnose kao petogodišnje dijete prema majci! Ako ih i suočiš sa egzaktim, statističkim podatkom, prosto zatvore uši, ne žele da čuju. Kod jugonostalgičara nije došlo do odrastanja, i kako vrijeme prolazi čini se da su sve odaniji svojoj „idealnoj zemlji“. Druga još interesantnija reakcija je „ a ovo sad ti je bolje!?“. Šta odgovoriti nekome ko ti sa tim pitanjem odgovori na nešto što ga je taklo? Ima li smisla uopšte govoriti, da trenutak u kojem živimo ne može da se poredi ni sa čim, da se sadašnje stanje ne može braniti ničim, a ponajmanje kritikom predhodnog. Jednostavno, tada ili prekinem razgovor ili odgovorim pitanjem… Jesi li ikada mogao i pomisliti da ja mislim nešto pozitivno o vremenu u kojem živimo, ako nisi, jer nisi imao ni razloga, zašto me onda to pitaš? Daleko od toga da smatram da u SFRJ nije bilo pozitivnih stvari… pa i ja sam imao srećno djetinstvo! O pozitivnim stvarima, i ako bih mogao, ovdje neću govoriti ni najmanje, jer o njima slušamo uvijek i svuda. A šta ja to govorim što moje dobre prijatelje baca u vatru???

SFRJ koja se rodila u „Narodnooslobodilačkom ratu i revoluciji“ (jugonostalgičari riječ revolucija pišu sa veliko R) je pravim čudom i nizom povoljnih prilika na međunarodnom planu uspjela da opstane do 1991. Da, povoljnih prilika, a ne kako su nas učili da je bila „okružena brigama“. Prvo, ekonomija: Kroz cijelo istorisko trajanje SFRJ, zemlja je konstantno bila u nekakvoj ekonomskoj krizi i sprovodila je nekakve reforme koje tu krizu treba da otklone. A kako je reagovala jugoslovenska vlada na „krize“? Na tri načina, moljenjem za stranu pomoć, ako to ne ide uzimanjem inostranih kredita, a ako ni to ne ide iseljavanjem prekobrojnog stanovništa u Zapadnu Evropu. Kad se sve to iscrpi… tada se pristupalo „ustavnim reformama“… i tako u krug 50 godina. U toku cijelog trajanja SFRJ platni bilans zemlje je bio izrazito negativan, izvoz nije mogao pokriti uvoz u najvećem dijelu, i to se odnekud moralo nadomjestiti. Evo kratke hronologije jugoslovenske ekonomije 1945-1991.

1945-1948 Period ekonomske, naučne, vojne i svake druge pomoći sa strane SSSR-a. 1948-1955 Isto ovo samo sa strane SAD-a. Mnogo je ljudi čulo za izraz „Trumanova jaja“, radi se o jajima u prahu, koja su pored ostalog, dolazila iz SAD-a kako bi se prehranio narod koji je gladovao.

1958. Jugosloveni dobijaju pasoše i mogućnost da putuju i arbajtuju po Njemačkoj i ostalim zemljama Z. Evrope. Tito na ovaj način rješava, tačnije ublažava dva problema. Problem nezaposlenosti, jer JUGO-privreda nije mogla da zaposli bebi-bum generaciju, i „pegla“ platni bilans. U Jugoslaviju se slivaju milijarde dolara doznaka koje arbajteri šalju porodicama. Grade se kuće, pune namještajem i aparatima, novi spomenici na grobljima itd itd… Ovo je bio veliki zamajac jugo-privredi da su ga komunistički ekonomsti umjeli iskoristiti.

1968. Ova idila je kratko trajala. Poslije 10-ak godina arbajteri vode mlade udavače iz Juge u Njemačku, tamo zasnivaju porodice, dobijaju djecu, prave kuće, kupuju Opele i Mercedese, novac troše tamo gdje žive…. Inostrane doznake su omalile žestoko. Ponovo kriza… Ova će dovesti postepeno do ustavnih reformi iz `71. i Ustava iz `74. U svim jugoslovenskim republikama koje nešto stvaraju raste nezadovoljsvo. Sloveniji se vraća jedan od šest uplaćenih dinara u savezni budžet… Hrvati ističu da većina deviza u zemlju ulazi kroz turizam na njihovom moru, i zašto oni moraju da mole Narodnu banku u Beogradu da im da devize da uvezu opremu, mašine…. farmerice, banane… Srbija ističe da oni hrane svu zemlju i kako to da gedža nema para da jede ono što sam na njivi zasije… Crna Gora, BIH i Makedonija ćute, njima je dobro… oni su korisnici „fonda za nerazvijena područja“ i kljukaju ih federalnim parama mnogo više nego što mogu i potrošiti. U ovim republikama glavna preokupacija je kako obezbijediti dva svjedoka i dobiti boračku penziju iz federalnog budžeta.

Na Kosovu isto što i danas…. „više prava“ nije ih mnogo briga za milijarde koje im se daju… treba im Republjika…. prvi korak u ostvarenju ideje „Svi Albanci u jednoj državi“.

1971. Jugoslavija počinje da se zadužuje u inostranstvu. Spoljni dug enormno raste. Već `75 on iznosi 22 miliarde dolara. (tada je unca zlata koštala 160 dolara, a danas je 1100, čisto da se zna o kojim je parama riječ)

1980. Umire Tito. Najveći sin umire u za sebe najboljem trenutku, na vrhuncu moći i poštovanja. Tvrdim! Da je dočekao 1989. da bi prošao kao Čaušesku, a evo i zašto… Tito umire, što bi se reklo, tačno kad je istekao grejs period, kad je dugove trebalo vraćati od njega je ostala kuća cvijeća i uspomena kako se lijepo živjelo. Tokom cijelih 80-tih jugoslovenska privreda je u stagnaciji, tj. mali privredni rast uz veliku inflaciju… treba dodati i teret vraćanja dugova… to se rješava uzimanjem novih i novih kredita…

Tempo rasta duga je daleko brži od rasta privrede.Deficit roba je sve izraženiji, i ko ima pare nema šta da kupi za njih. Za farmerice se u Trst ide, za sir u Bugarsku… uplatiš za Juga (najgore auto na svijetu) i čekaš isporuku tri godine… Svima je jasno da se ide u propast i svi traže način da se spasu potopa. Slovenija i Hrvatska traže izlaz napolje, Srbija traži centralizaciju. CG, BIH, MK i dalje ćute još uvijek ih subvencionišu iz federalnih fondova i još uvijek se može oposliti neka parazitska penzija. Kosovo.. isto što i sad, u mislima Velika Albanija, samo što se tad klicalo „Kosovo Republjik“.

1990. Država puca kao tikva. Isto kao kad u porodici nema para. Svi svakog prozivaju da mnogo troši i da malo radi. Razvod je neminovan, ali pošto je to Jugoslavija, ne može se to oposliti civilizovano. Svi gledaju da od svakog po nešto ukradu… Na kraju krajeva, svi su naučili da žive po malo na veresiju.
Sve da je ova zemlja bila nevjerovatno homogena nacionalno, vjerski, kulturno, civilacijski, rasturila bi se zbog ekonomskih razloga. Zemlja u kojoj siromaštvo nikada nije iskorijenjeno, sa neviđenim ekonomskim regionalnim razlikama, nije nikako mogla opstati. Na jedan zarađeni dinar u CG, u Sloveniji se pravilo četiri dinara, na jedan dinar sa Kosova, čak osam! Probajte vi nekoga da izdržavate dovijeka….

A kakva je Jugoslavija bila po drugim pitanjima? Gradivni narodi Jugoslavije su bili (nek izvinu ostali koji su bili pridruženi) Srbi i Hrvati, dva naroda bez zajedničke istorije izuzev istorije krvi, bez zajedničke kulture, vjere, pripadnosti civilizacijskom krugu… Takve protivurječnosti je bilo moguće držati skupa samo diktaturom, Kralja Aleksandra ili Komunističke partije, svejedno. I snažnom ideologijom, Integralnim Jugoslovenstvom u Kraljevini ili Brastvom i Jedinstvom u SFRJ. Kako god Juga nije mogla funkcionisati kao slobodna i demokratska zemlja zasnovana na narodnoj volji, jer se narod prosto mrzio, ona se morala držati na stubu diktature i sistemu indokrinacije masa. Na kraju postalo je vidljivo da ni 50 godina ideološkog obrazovanja, medijske propagande i represije političkih protivnika sistema nije iskorijenilo „antijugoslovenske i antisocijalističke elemente“, a prosto zato što je Jugoslavija bila sačinjena upravo od tih elemenata.

A nije da u startu nije zamišljena kao demokratska država. Vidovdanski Ustav iz `21 je bio i savremen i demokratski. Parlamentarna demokratija, vladavina prava, sloboda govora, udruživanja i djelovanja…. Taj eksperiment je trajao, uz stalne sukobe, blokirani parlament, nemogućnost formiranja stabilne vlade, do pucnja u skupštini Kraljevine, i posledičnog uvođenja dikrature, kada su raspršene ideje o Jugoslaviji zasnovanoj na kompromisu dva najveća naroda u njoj. O tada pa do kraja njenog postojanja jedan od tih naroda, ili oba istovremeno, su se osjećali obespravljenim u toj zemlji.

Pravo je čudo da je trajala…..