Kako su komunisti osporavali izbor „nepodobnog” jeromonaha Amfilohija

Piše: Jovan Markuš

Tražili su da Crkvi ime bude ćut a prezime muč

(Dokumenti o otporu komunističkih vlasti da jeromonah Amfilohije Radović zamijeni mitropolita Danila Dajkovića.)

Stupanjem na scenu vi­šepartjiskog sistema pojedine partije i političari su umislili da Crkva kao vanvremenska institucija treba da bude njihovo partijsko nadleštvo. Nekadašnji pripadni­ci raznih boljševičkih slu­žbi bezbjednosti (civilnih i vojnih) znatno infiltriranu u današnje partije, najradije bi Crkvu po staroj na­vici smjestili u kavez, sma­trajyći da joj je „ime ćut, a prezime muč“. Posmatrajyći nekadašnjeg udbaša i raža­lovnog ambasadora Milenka Stefanovića kako „važno“ prati prevaranta, raspopa Dedeića (lišenog čina i pod prokletstvom velike Hristove Crkve Carigradske patrijaršije), na njegovim putovanjima od Cetinja do Bugarske i Amerike, pro­sto da se čovjek zapita ko je u stvari od njih dvojice “po­glavar“ ove komunističke sekte? Ovih dana i neki Ste­fan Ognjenovih oglasi se u reviji „Istok“ (br. 46, okto­bar 1999. str. 15) i uz niz dru­gih gadosti važno saopšti da: „Srpskom narodu koji ho­će svoju narodnu Srpsku crkvu“ ne odgovara, ni Mitro­polit Amfilohije. Za razli­ku od Stefanovića, Stefan ne saopštava koga bi pože­lio za „poglavara“ ‘svoje ko­munističke sekte. Ovi Ste­fani Stefanovići u nečemu su potpuno saglasni. Ne dogo­vara im Mitropolit Amfilohije ni crkva kojoj služi, kao vanvremenska instituci­ja, očigledno ne shavtajući da još prema ranohrišćanstvu Crkva nije samo sveštenstvo već i svi vjerujyći ljudi.

Danas prema uvaženom Mi­tropolitu Amfilohiju, a i prema njegovom uvaženom prethodniku pok. Mitropoli­tu Danilu Dajkoviću nije teško vidjeti odnos, nekada­šnjih i današnjih vjernika komunizma prema Mitropoli­ji crnogorsko-primorskoj, ko­ja traje, evo, već 780 godina.

Iz moračke kuće Radovića

Kao skoro izabrani pred­sjednik Izvršnog odbora SO Cetinje, tokom 1984. bio sam nekoliko puta prisutan u društvu republičkih funkcionera kada se vodio ne­formalni razgovor o mogu­ćem nasljedniku već ostarje­log Mitropolita Danila Dajkovića, koji je tada bio zašao u devedesetu godinu. Najodgovorniji partijski i državni rukovodioci SR Crne Gore plašili su se, i pominjali kao najmanje poželjnu varijantu izbor za vi­karnog episkopa „nekog“ Am­filohija, koji bi zamjenjivao gospodina Danila i postao kasnije njegov nasljednik na tronu Mitropolita. Na moje pitanje zbog čega je gospodin AmFilohije nepoželjan i odakle je, slijedili su odgo­vori da je „vrlo opasan, a da je inače Crnogorac iz Donje Morače, jedno od petnaestoro djece Ćira Radovića“. Nijesu osporavali da je vrlo obrazovan i pametan, ali su isticali da je antikomunista, kao da sveštenici u naj­manju ruku po njihovom dik­tatu trebaju da budu komuni­sti!? Očigledno, odbojnost tadašnjeg repybličkog rukovodstva prema gdinu Amfi­lohiju pobudila je moju rado­znalost da se bliže infor­mišem o ovoj svestranoj i samosvojnoj ličnosti.

Tih godina među studentima u Beogradu bila su veoma popularna dva profesora Teološkog fakulteta, Amfi­lohije Radović i Atanasije Jeftić. Držali su predava­nja i učestvovali na stručnim raspravama povodom: razli­čitih tema u Studentskom gradu i Domu omladine, a prema iskazima tadašnjih stu­denata to su bi­li praznici du­hovnosti. Obadvojica su veza­ni za naše kra­jeve, Amfilohije rođenjem, a Atanasije porodičnim porijeklom Jeftića koji su iz Cuca u Katunskoj na­hiji. Gospodin Amfilohije, iako vrlo mlad, bio je već tada jedan od najuvaženijih ličnost Srpske ppavoslavne cr­kve, uz veliko uvažavanje ostalih pravo­slavnih i hrišćanskih crka­va. Ovaj vrsni intelektualac, pored maternjeg cppckog, govorio je već tada šest stranih jezika. Poslije završenog Bogoslovskog fakul­teta i studija klasične filologije na Filozofskom fakultetu nastavlja postdiplomske studije u Bernu i Rimu, a doktorira u Atini sa najvećom mogućom ocjenom. Predavao je na Ruskom pravo­slavnom institutu „Sveti Sergije“ u Parizu, a te 1984. bio je dekan Teološkog fa­kulteta u Beogradu. Kao istaknutom književniku njegovi brojni eseji objavljeni su na: grčkom, francuskom, ita­lijanskom i njemačkom jezi­ku. I ono što je u Crnoj Go­ri što nije bez određene te­žine, potiče iz poznate mo­račke vojvodske kuće Radovića, potomak prvih Senatora Senata Svetog Petra Cetinjskog (1798).

Svakoj razumnoj i civilizovanoj vlasti trebalo je da imponuje da uopšte među sve­štenstvom postoji ovakva lič­nost iz Crne Gore. Normalno bi bilo da vlast pozdravi budyći izbor za vikarnog episko­pa gdina Amfilohija Radovi­ća i pruži mu ruku saradnje na sveukupnoj duhovnoj obnovi de­hristijanizovane Crne Gore. Međutim, to nije bilo tako, a postupci i stvarni razlozi su se mogli samo naslućivati.

Blagodareći uvidu u arhi­vu Mitropolije crnogorsko­-primorske, u prilici sam da po prvi put za javnost, našim čitaocima predočim u najkraćim crtama dio iz dokumenata koji pokazuje što se, u stvari, dešavalo povodom predloga da dr Amfilohije Radović bude izabran za vikarnog episkopa Mitropolije crnogorsko-primorske.

Veselin Đuranović vodi kadrovsku politiku u SPC

U razgovoru sa Mitropolitom crnogorsko-primorskim Danilom Dajkovićem 11. februara 1983. predsjednik Predsjedništva SR Crne Gore Veselin Đura­nović je saopštio da SR Crna Gora neće prihvatiti saradnju sa Amfilohijem Radovićem, prof. Teolo­škog fakulteta u Beogra­du, ukoliko Srpska Pravo­slavna Crkva predloži nje­ga za nasljednika Mitropo­lita i da će to dovesti do ozbiljnog pogoršanja odno­sa SR Crne Gore sa Srp­skom Pravoslavnom Crkvom. Predsjednik Đuranović je zamolio Mitropolita da ovaj stav, kao zvanični stav, SR Crne Gore, prenese Pa­trijarhu Germanu. Pored ovoga, predložio je dogovor da se sagledaju sve real­ne mogućnosti za potenci­jalne kandidate koji bi bi­li pogodni da naslijede tadašnjeg Mitropolita, a da to predlože nadležnim državnim organi. (a Crkva je odvojena od države!).

Marko Orlandić slijedi Đuranovića i Milatovića

U razgovoru sa predsjednikom Predsjedništva SR Crne Gore Markom Orlandićem 20. oktobra 1983. Mitropolitu crnogorsko-primorskom Danilu saopšteno je da se stav u odnosu na Amfilohija Radovića nije promijenio. Na ovo je Mitropolit Danilo konstatovao da je isti “kao ranijih predsjednika Veljka Milatovića i Veselina Đuranovića“.

Vrbovanje episkopa Simeona

Na molbu Izvršnog vijeća SR Crne Gore i u dogovoru sa Izvršnim vijećem SR Hrvatske, u ime Saveznog izvršnog vijeća SFRJ Jugoslavije Radovan Samardžić posjetio je 25. novembra 1983.g. episkopa gornjokarlovačkog Simeona Zlo­kovića i obavio s njim razgo­vor. Razgovoru je prisustvovao sekretar eparhije, sveštenik Simo Višekruna. Cilj ovog razgovora bio je da se sazna nje­govo mišljenje o potencijal­nom pristanku samog Zlokovića (koji je porijeklom iz Bije­le kod Herceg – Novog) da se prihvati tog položaja. Na taj predlog da on bude Mitropo­lit crnogorsko-primorski episkop Zloković se samo nasmijao i predložio kao kandi­data za položaj Mitropolita tadašnjeg dekana Teološkog fakulteta Srpske Pravoslav­ne Crkve Amfilohija Radovi­ća, za koga je istakao da je veo­ma obrazovan i pametan.

Njegova Svetost Patri­jarh srpski German 7. maja 1984. obavijestio je nadležne državne organe da je Mitropolit crnogorsko-­primorski gospodin Danilo podnio ostavku na položaj koji je pokrivao zbog godina (90) i bolesti tražeći da Arhijerejski Sabor koji za­sijeda počevši od 11. maja 1984. izabere vikarnog epi­skopa Mitropolije crnogor­sko-primorske. Saopštio je orijentaciju da se za vikar­nog episkopa izabere Amfi­lohije Radović, s obzirom na mišljenje većine episkopa Srpske Pravoslavne Crkve.

Pritisci na patrijarha Germana

Njegova Svetost Patri­jarh srpski German i Mitropolit crnogorsko-primorski Danilo primili su, na njegov zahtjev, potpredsjednika Izvršnog vijeća SR Crne Gore dr Božidara Tadića dana 15. maja 1984. u 15.30 časova u Be­ogradu. Potpredsjednik Tadić je ukazao na ozbiljne i dalekosežne posljedie uko­liko bi na dužnost vikarnog episkopa bio izabran Amfi­lohije Radović ili neko ko nije po rođenju Crnogorac (kao da Amfilohije nije Cr­nogorac!). Patrijarh je ista­kao da među zamonašenim sveštenicima koji su po ro­đenju Crnogorci, sem Amfi­lohija Radovića nema ni jednog koji bi ispunjavao uslove da bude vikarni episkop. Patrijarh je naglasio da je Amfilohije Radović, naro­čito među studentima teolo­gije i mlađim sveštenicima veoma popularna ličnost, koja im visoko teološko i opšte obrazovanje, uporan je i veoma revnosan. Potpred­sjednik Izvršnog vijeća dr Tadić je naglasio da: „Stav rukovodstva SR Crne Gore, a takav je i stav SR Srbije, po pitanjuAmfilohija Radovi­ća ostaje u cjelini onako kako je definisan u aprilu 1983.“ Patrijarh je na kraju razgovora saopštio da će upoznati Sabor sa zvaničnim stavom SR Crne Gore, a ako se dr Amfilohije Radović izabere za vikarnog episkopa to ne znači da automatski postaje Mitropolit crnogorsko-primorski.

Predsjednik predsjedništva SR Crne Gore Miodrag Vlahović primio je 29. juna 1984. u kurtoaznu posjetu Mi­tropolita crnogorsko-pri­morskog Danila na lični za­htjev. Razgovoru je prisustvo­vao i šef kabineta Branislav Sredanović. Predsjednik Prdsjedništva saop­štio je Mitropolitu Dani­lu da iako se vrše godišnje promjene predsjednika Pred­sjedništva SR Crne Gore ni­šta se ne mijenja i naglasio „Isto mislim što i pret­hodnica Veselin Ćuranovih i Marko Orlandić. Mitro­polit Danilo je naglasio da se nadao da će kod Veselina Đuranovića, na račun svoje­vremenog druženja sa njego­vim ocem, uspjeti da“probije led“ za Amfilohija Radovi­ća kako bi prihvatio sarad­nju sa njim ukoliko bude iza­bran za zamjenika mitropo­lita (vikarnog episkopa), ali istakao je mitropolit „vi to izgleda predajete je­dan drugom kao dužnost“.

Miraš Dedeić kandidat Partije

Mitropolit crnogorsko­primorski Danilo primio je 19. septembra 1984. potpred­sjednika izvršnog vijeća SR Crne Gore dr Božidara Tadića. Potpredsjednik Tadić je pokrenuo pitanje mogućnosti da se zamonaši Miraš Dedejić, teolog iz Zenice, kojeg bi vlast protežirala za vikarnog episkopa, odnosno za Mitropolita crnogorsko-primorskog. Ovu ideju

Mitropolit je odbio kao nekanonsku, a za Dedeića je re­kao da ne zna što je završio, da je krio da se ženio u Pa­rizu od svoje Crkve, i da mu ne može vjerovati. I kad bi mogao kanonski takvog čovje­ka ne bi prihvatio. Povodom useljenja u novi Vladičin stan, Mitropolit Crnogorsko-primorski Da­nilo primio je 20. decembra 1984. god. predsjednika Predsjedništva CR Crne Gore Miodraga Vlahovića na Ce­tinju. Mitropolit Danilo je dao sugestiju da vlast u Cr­noj Gori izmjeni stav što se tiče Amfilohija Radovića, jer se radi o čovjeku odanom Crkvi, veoma obrazovanom, koji govori nekoliko jezika i koji je Crnogorac. Pred­sjednik Vlahović je naglasio da je čuo da je Radović vrlo inteligentan, da odanost Crkvi nije nikakva smetnja, ali je čuo da ide u Australi­ju na neki seminar gdje će biti neprijateljski nastrojeni sveštenici iz inostranstva. Mitropolit Danilo je saop­štio da u maju želi da pod­nese definitivnu ostavku i naglasio: „Vi hoćete Crnogorca za Mitropolita, a opet nećete Radovića, pa se može desiti da dođe neko ko nije iz Crne Gore“.

Mitropolit crnogorsko-primorski Danilo primio je potpredsjednika Izvršnog vijeća SR Crne Gore dr Božidara Tadića 30.januara 1985.g. na Cetinju. Potpredsjednik Tadić je istakao da je dva puta razgovarao sa Patrijarhom Germanom, u maju 1983. i u maju 1984. povodom mogućnosti da se Amfilohije Radović izabere za vikarnog episkopa i da je i dalje stav SR Crne Gore isti, tj. negativan. Napomenuo je da se vlast u SR Crnoj Gori ne bi suprotstavljali imenovanju za vikarnog episkopa Mitropolije Crnogorsko-primorske i nekog lica koje nije po rođenju Crnogo­rac, ukoliko Patrijarh i Si­nod među sveštenstvom koje je zavičajno vezano za Crnu Goru ne mogu naći takvo lice. Mitropolit Danilo je naglasio „Ovo je, što čujem, značajna je izmjena u stavu Crne Gore, pošto ste do sada stalno isticali da to lice treba da bude Crnogorac, po rođenju“. Istakao je da zna Patrijarhovo mišljenje da je najbolje da budu zadovoljni i crkva i država, ali da treba imati u vidu činjenicu da Patrijarh samo predlaže, a odlučuje Sinod.

Sveštenik „pročetničke“ orijentacije

Mitropolit crnogorsko-primorski Danilo primio je potpredsjednika Izvr­šnog vijeća SR Crne Gore dr Božidara Tadića, 29. marta 1985. na Cetinju. Mitropolit Danilo je obavijestio potpredsjednika Ta­dića da je imao sastanak sa Patrijarhom Germanom i da mu je saopštio nepromijenjeni stav Crne Gore povo­dom Amfilohija Radovića, kao i da bi vlast u Crnoj Gori prihvatila nekog iz hijerarhije Srpske pravoslavne crkve pa makar i ne bio po rođenju ili porije­klu Crnogorac. Međutim, Patrijarh je iznio veliku rezervu prema ovom stavu.

Istakao je da je Mitropolija crnogorsko-primorska uvijek imala na svom čelu čovjeka sa crnogorskih prostora, te bi dovođenje nekoga sa strane predstavljalo presedan sa teško sagledivim posljedicama. PotpredsjednikTadić je odgovorio da ne mogu mijenjati stav o Amfilohiju Radoviću pogotovo kada se ima u vidu djelovanje Amfilohija Rado­vića u Australiji decembra prošle godine. Napomenuo je, da je Amfilohije Rado­vić u Australiji održao opijelo Radulu Radoviću (stricu!!!) koji je baš tih dana umro u Australiji, gdje je poslije rata došao kao politički emigrant. Mitropolit Danilo je ka­zao da Patrijarh zna za ovaj čin Amfilohija Radovića, i smatra da se nije ogrije­šio o ugledu naše zemlje, jer je po hrišćanskom obi­čaju, sveštenik obavezan da vrši opijelo svakom hrišćaninu ako ovaj umre u njegovoj blizini, pa makar se radilo i o neprijatelju. Amfilohije Radović je po­stupio onako kako je po kanonu morao postupiti. Pot­predsjednik Tadić je iznio sumnju u ovakvo mišljenje Mitropolita Danila, re­kavši „da se Radović ovim činom praktično solidari­sao sa četničkim podze­mljem u inostranstvu i potvrdio da kao sveštenik i dekan Teološkog fakulteta ne odstupa od političkrg djelovanja sa pročetničkih pozicija.“ Na kraju razgo­vora, Mitropolit Danilo je izrazio želju da potpredsjednik Tadić o sadržaju ovog razgovora upozna što prije najodgovornije u Re­publici prije svega predsjednika Miodraga Vlaho­vića i Radivoja Brajovića.

Izbor Nikanora za vikarnog episkopa

Odlukom Svetog Sinoda Srpske Pravoslavne Crkve u maju 1985. dr Amfilohije Radović je izabran za Vla­diku banatskog a gosp. Ni­kanor Bogunović, rodom iz Kninske Krajine, za vikar­nog episkopa Mitropolije crnogorsko-primorske. Poslije veoma uspješnih pet godina na mjestu Vla­dike Banatskog, dr Amfi­lohije Radović hirotonisan je 1990. na Cetinju za Mitropolita crnogorsko-­primorskog. Episkop Ni­kanor Bogunović sa kojim je opština Cetinje imala izuzetno dobru saradnju postao je Vladika gornjokar­lovački.

Iz ovih izvoda arhiv­skih dokumenata svak može izvući zaključak kako želi, pa, i Stefan Stefano­vić. Naš odnos prema Mitropolitu crnogorsko-pri­morskom Amfilohiju Rado­viću neće umanjiti niti uvećati njegovo dosadašnje djelo. Taj odnos prije svega pokazuje nas same. A u ovom smutnom vremenu kao da ponovo postaje ak­tuelna pjesnička poruka kralja Nikole:

„Ko bi sumnjao u viđelo

Kod obadva zdrava oka,

Od života besmrtnoga

Odrekla se samo stoka.“

Vladika treba da bude komunista?

Glavna primjedba Milatovića, Đuranovića, Orlandića i drugova, bila je: Amfilohije je antikomunista! Kao da Vladika treba da bude komunista? Pokušali su vrbovanje episkopa Karlovačkog Simeona Zlokovića da dođe na cetinjski tron. Kad je on odbio, pokušali su da na brzinu zamonaše i hirotonišu zeničkog teologa Miraša Dedeića, još tada bližeg Udbi nego Crkvi.

Potpredsjednik crnogorske vlade Božidar Tadić predložio je septembra 1984. “stav drugova odozgo“. Umjesto Amfilohija Radovića, komunisti su još daleke ’84. tražili da se za vikarnog episkopa na Cetinju postavi Miraš Dedeić. Pri tom im nije smetalo što se taj teolog iz Zenice nije još zamonašio. Predlagali su da se to obavi na brzinu. Stari mitropolit Danilo odbio je tu ideju kao nekanonsku, postaviviši pritom nekoliko pitanja: Zna li se kakve je škole taj Dedajić završio i zašto od javnosti i svoje crkve krije da je u Parizu bio oženjen? Komunisti su (privremeno!) odustali od svog idealnog kadrovskog rješenja.

(“Glas Crnogorca”, 27. 10. 1999. g.)