Jesmo li negro ili gringo

Otvoreno pismo sportskoj i političkoj sviti

Bog vas vidio! Šta zeleni dresovi mogu da urade od sporta, pride, od istorije, današnjice, budućnosti i politike? Koliko stresova mogu da izliječe, koliko tek da ih proizvedu?

Green is the best.

Kada sam shvatio da su naši momci istrčali u zelenom na rukometni megdan našim momcima iz Srbije pomislio sam na sve izuzev na komitski kolorit? Priznajem javno, zato vam i pišem; naravno da nisam gledao utakmicu jer ne mogu da glumim kako sam rukometni fan kada nisam.

Od svih naših rukometaša jedino znam Peruničića i Kapisodu – to mi je ostalo od nekadašnjeg navijanja.

Vuksan Neđeljkov Danilović bio je komita. Krio se u šumi nakon što su Austrougari porobili Crnu Goru, nije htio da baci pušku. Negdje rano 1918. uhvatili su ga, uz izdašnu pomoć špijuna, i odveli u podgoričku Jusovaču.

Tamo je ispustio dušu. Pouzdano znam da nikada nije obukao zeleno, ne zato što nije htio nego zato što je sukno uglavnom potapano u karaboju. To je nama Brđanima odvajkada bilo zajedničko sa Crnogorcima – crnjeli smo se i jedni i drugi.

Crno bojano sukno bilo je i radno i paradno. Ko je imao da ispod proviri sa bijelom košuljom i uštirkanim kolijerom mogao je tako i na Cetinje kod Gospodara. Mogao je, ali je rijetko koji išao. Dugo je tako mogla trajati jedna svilena košulja na dvije Morače. Usput, ta jedna, ili kasnije par njih imale su ruske kragne, one zašiljene stigle su kasnije, sa zašiljenim odijelima.

Dragi moji;
Moj prijatelj Drago tvrdi da je Crna Gora dobila ime po Crnogorcima, po narodu u crnoj robi. I zaista, morao je neki uglađeni stranac u kakvom mundiru prvo vidjeti da cijeli jedan narod nosi crninu u svakoj prilici. Crni dječaci i djevojčice, djevojke i mladići, starice i starci. Crne im kape, crna kosa, pa se onda tuđem oku učini da su zelene gore i šume crne. A šuma nam je bila kuća, crna od nas. Najcrnje crnogorske šume i gore, crne od onih crnih i modrih borova, one su što su ih Brđani na kraju prislonili Cetinju i Lovćenu otimajući ih kao davno izgubljenu posmrčad od Osmanlija.

Crnorobci, crnogorci, crnoglavci, crnokosci, crnokapci, crnorizci!

Imali smo se kad nanositi crnine od Kosova na ovamo. Od Crnojevića do potonjih Petrovića koji su tek razdijelili crne i civilne mantije, Crkvu i Državu. Danilo je tako razdvojio sukna prije nego su nam priznate nezavisnost i zastava. Dugo je prošlo dok smo se svi obojili, dok su uz glavare i plemenske kapetane, uz trgovce, domaćine, oficire i oni obični ljudi počeli da šarene.

Skoro da smo s tim u vezi vršnjaci epohe u kojoj je crno bijeli film ustuknuo pred obojenim. Samo se na zidovima crkava, na freskama, čuvala uspomena na nekadašnji raskoš slobode, raskoš carskih i nebeskih boja, raskoš narodnih i crkvenih sabora, svile i kadife, svíte što je upisana kao tkanina i u Dušanovom Zakoniku.

Nekada je u našem rodu bila uzrečica „crna ti mladost“, a kletva, bila i ostala, „crn ti obaz“. Dvije su to različite boje. Mladost je usputice bivala crna, odjećom, korotom za onima što su nestajali svakodnevno. Gologlave djevojke su brzo postojale zabrađene crnoglavke i tako trajale do smrti. Najveća intima bila je u sitan sat, kad svi zaspu, pustiti i raščešljati kosu pored ognjišta, pa je opet sviti i sakriti pod crnu maramu. Kosa je sijedjela, marama nije. Mnogi nisu oprostili Vladici Radu i njegovom Vuku Mandušiću što su sanjali raščešljanu snahu Milonjića.

Dragi moji;
Od srednjovjekovne Zete do Nikolinog vremena najveći sabor boje na Cetinju dogodio se 1910. godine, u danu njegovog krunisanja za kralja. Mnoge su potom danima boljele oči od čudesne svite i velikog šarenila evropskih Svita – naše razviorene crveno, plavo, bijele trobojke i takva ista nošnja, bili su skoro lijek za nenavikle oči. U našem trajanju samo je priroda imala pravo da se kaćiperi, svlači i oblači po redu i po volji.

Ljudi su stidno i rijetko navlačili zaboravljeno šarenilo. Kada su, međutim, gospodari, kao i danas, počeli da se gizdaju i kokote, tada su, kao i danas, mnogi počeli da odvajaju od usta i opremaju se. Samo, tada, za poslednji dan kad će otići Bogu na istinu, a danas za prvu priliku i uz nadu da Boga neće sretati.

Bog vas vidio!

Šta zeleni, komitski, dresovi mogu da urade od nas crnogoraca i crnorobaca?
Da me neko od vas pitao, a nije, jer znate da ne pratim rukomet, naši momci iz Crne Gore trebalo je da obuku crne dresove u znak pomirenja i iz poštovanja prema boji po kojoj su nam poznavali i državu i narod širom krvlju razjedinjene Evrope.

Svi bi znali koji smo da su obje repreprezentacije istrčale u crnim dresovima – tada bi se vidjelo koliko ličimo i koliko smo svoji.

Nikome, ko nije od naših, nije ni onako jasno zašto Crnogorci iz Montenegra nose crvene dresove i zašto nemamo makar crni detalj na crvenoj podlozi, makar kapu oivičenu crnim florom.

Najrođeniji;
Tek je zbunjujuće otkud nam litvansko zelena, a nemamo žalgirise? Ako je „zelenom farbom“ Krsta Zrnova Popovića, po vlastitom priznanju Srbina iz Cuca, trebalo doskočiti Srbima iz Srbije, pitam se kakvu li preobuku spremamo kad se negdje i u nečemu, na zelenoj travi ili hrastovom parketu, sudarimo s Turcima? Sada se već ne valja vraćati na tursku ili srpsku crvenu.

Ako nam žreb negdje donese Kamerun biće velikog nesporazuma budemo li insistirali na zelenoj. Montenegro wants green? Taj naslov bi mogao obilježiti svjetsko prvenstvo?

Oni nose zeleno kao simbol zelenih prašuma u južnom dijelu svoje države, a mi?
Počeli smo da otimamo boje i mijenjamo kape i dresove zbog Srbije?
Bog nas vidio!

Sada i meni, zakletom antirukometašu, dođe da branim Montenegro od tamo nekog montenegreenga sa Floride.
Black is the best!

(Autor je poslanik Ujedinjene Crne Gore)

Pročitajte još:

Bošnjaci uvjereni da je Andrić Bosni nanio više štete od svih osvajača, a od Handkea prave srpskog osvajača