Jesen

Vojislav Ilić

K’o gorda carica i bajna, sa snopom zlatnoga klasja,

Na polju jesen stoji. Sa njene dražesne glave

Lisnatih vreža splet čarobno spušta se dole,

Do same mirisne trave.

Puhorom posut grozd u jednoj podigla ruci,

I slatko smeši se na nj. Pitome i blage ćudi,

Priprema ona sad spokojne večeri i dane,

I žetvu bogatu nudi.

Kako je mamljivo sve! Na starom ognjištu mirno

Puckara crvenkast plam. Kad magla pokrije ravni

I vlagom ispuni zrak, tu prošlost vaskrsne drevna,

I gatke vremena davni’.

I pozno u tavnu noć razgovor spokojno bruji,

Dok dremež ne svlada sve. I strasno šaptanje tada

Kroz mirni prošušti dom — al’ i to gubi se brzo,

I san lagano pada…