Jedan zapis o kralju Aleksandru
1 min read
obilazak memorijala iz Prvog svjetskog rata
Piše: Marko Kovačević
Već je prošlo pet godina kako sam u Pragu bio prvi i, za sad, poslednji put. Bio sam u julu, sa Horom Svetog Novomučenika Stanka, 2015. godine, a te se svoje posjete najčešće sjetim početkom oktobra.
Pored Kafke, Karlovog mosta, Sunčanog trga i mnogih drugih znamenitosti ovog zaista zlatnog grada, moje sjećanje za Prag najviše je vezano za našeg viteškog kralja Aleksandra Karađorđevića.
I sam spadam među one koji smatraju da je Jugoslavija kakvu je napravio Aleksandar bila naša najveća greška. Često i sam upadam u osude koje idu prema ličnosti našeg počivšeg kralja.
Ali postoje o ljudima neke stvari koje ne kazuje istorija kao nauka. Nijedna činjenica o bilo kome, bila i potpuno istinita, ne mora uvijek da ukaže na pravu suštinu nečije ličnosti.
Zbog toga je posjeta Pragu u julu 2015. godine za mene značajna zbog jednog ljudskog, duhovnog, metafizičkog osjećanja koje sam otud ponio o kralju Aleksandru Karađorđeviću. To osjećanje me, sada već kao dio moje savjesti, opomene uvijek kada krenem da osuđujem istorijsku ličnost kralja Aleksandra. Zbog toga sam, u ovim danima kada se obilježava godišnjica njegovog viteškog i mučeničkog stradanja, odlučio da podjelim, koliko sam umješan, to osjećanje koje imam i koje me vjerno prati.
Centralni dio naše posjete Pragu bilo je učešće našeg hora na liturgiji u Crkvi Uspenja presvete Bogorodice. Crkvu su podigli ruski emigranti 1925.godine a najznačajniji prilog i najveće zvono koje i danas zvoni na toj crkvi, darovao je naš kralj Aleksandar. Odmah pri dolasku, naš domaćin, otac Srđan Jablanović, nam je to rekao. Takođe, kazao nam je da u kripti hrama počivaju i kosti 130 srpskih vojnika stradalih u Velikom ratu.
Liturgija je bila prava uspenjska a nakon toga imali smo koncert kom su prisustvovali potomci ruskih emigranata koji su podigli crkvu kao i drugi Rusi i Srbi iz Praga koji su se tu zatekli. I to je bio posebno emotivan momenat. Kada smo pjevali pjesmu „Suza Kosova“ , jedan ogromni Rus koji je bio među vjernim narodom, stajao je mirno i lio suze niz obraze. Babuške, koje kao da su stigle iz skaski, su takođe plakale. Neki Rus, iz Praga, osjeća dušom i tijelom šta je Kosovo, a neki Srbin iz Nikšića ili Cetinja, ne osjeća ni da je Srbin, niti osjeća šta je Kosovo.
I meni su se oči napunile suzama i to bratstvo u koje su se duše kroz suze vezale, eto to je srpsko-rusko bratstvo.
Nakon koncerta, domaćini su nam spremili i posluženje. Tada sam probao prvi put ruski kolač Medovu i od tada mi je to omiljena poslastica. A onda smo ušli u kriptu. Sa dvije strane kosturnice srpske… A između njih, na zidu u sredini, od bijelog mermera Krst kralja Aleksandra. Prilazim krstu, a u njegovom dnu udubljenje, pokriveno staklom, u kojem se nalazi krvavi rukav košulje kralja Aleksandra iz Marseja. Jeza mi prođe čitavim tijelom. Dugo sam stajao, ćutao i gledao u taj krst, u to raspeće, u to viđenje našeg viteškog kralja koje su imali oni izgnanici i prognanici, nejaki i slabi, čiji je dobrotvor i zaštitnik bio … Dugo sam gledao u njegovu krv na košulji i osjećao njen refleks u strujanju moje krvi. Osjećao svu veličinu, viteštvo, dobrotu, borbu, pokajanje i stradanje jedne ličnosti.
Osjetio dušu tog čovjeka, koji je šest punih godina po rovovima ratovao sa svojim narodom protiv onih koji su htjeli da nas unište. Tog čovjeka koji je, dok je rešavao teške političke probleme u svojoj zemlji, očinski brinuo o raseljenim Rusima širom Evrope, iz čiste dobrote i zahvalnosti, sa saznanjem da nikakvu političku ili kakvu materijalnu korist od toga ne može pribaviti.
To jutro u Pragu, u Uspenjskoj crkvi, je moja prva misao i osjećanje o kralju Aleksandru.
Prošlo je već pet godina kako sam bio tamo. Bio sam u julu a te se posjete najčešće sjetim u oktobru, kada je kanula plemenita krvca našeg viteškog kralja na rukav košulje koji se nalazi u kripti hrama posvećenog Uspenju presvete Bogorodice u Pragu. Slava njegovom stradanju i mučeništvu! Rajsko naselje njegovoj plemenitoj duši!
A šta je kod ovog konja bilo viteški sem toga što je pobego u Albanija pa na Krf, čime je ostavi svoj narod da strada.
U ovom kontekstu potsetili bismo još jednom na mišljenja trojice Srba Krajišnika o kralju Aleksandru Karađorđeviću i Marseljskom atentatu.
Polazeći od činjenice da je srbski književnik Vladan Desnica, potomak serdara Stojana Jankovića, pisao o Kralju Aleksandru Karađorđeviću i Marseljskom atentatu, između ostalog, ovo:
„Poslije sloma Carstva, u vječnom lutanju i beznadnom izgnanstvu, sačuvao
je taj čovjek kroz vjekove živu i snažnu tradiciju svoje narodne države, kult svojih narodnih vladara i heroja i svoje minule državne veličine. Njegova osamljenost našla je životne hrane u uspomenama na svijetle prošlosti a njegova patrijarhalnost bdila je pet vjekova nad tim uspomenama, kao nad zakopanim blagom.
Kad je svanula zora oslobođenja, on je zaboravio pet tamnih vjekova, pa je nadovezao novu svijetlu realnost na nepotamnjeo sjaj stare slave, i iz tradicija koje je u sebi nosio prešao je, bez istoriskog prekida, na novu državnu svijest.
U svom narodnom Kralju on je zato gledao neposrednog zakonog nasljednika Stevana Nemanje, Kralja Milutina, i Dušana Silnog, obogaćena novijom slavom Topolskog ustanka i ovjenčana još svježim lovorima Kumanova i Soluna. On je osjetio vaskrsenje svojih obamrlih snaga i ostvarenje svojih najsmelijih snova, pa je sav ovaj istorijski preokret i sav svoj duševni preporod oličio u izabranom pretstavniku naše kolektivne narodne duše, u praunuku Vožda i Pjesnika, u Aleksandru, prvom kralju Jugoslavije.
Ali tragičeski konac koji sustopice prati heroje, nije se zaustavio nad prvim oslobodiocem našega naroda. On je, krvavo naslijeđe, prešao na najvećeg od njegova roda.
I naš narod u sjevernoj Dalmaciji osjetio je taj novi udarac sudbine kao što ga niko osjetio nije. Njemu se je opet, pred ovim udarcem, stvorila pred očima utvara onih zaboravljenih pet crnih vjekova.
Neka ga od te utvare čuva uspomena na Kralja Viteza i svijetla grobnica na Oplencu!
Prva misao i prva riječ u ovoj knjizi neka je zato posvećena sjeni Velikog Kralja, kao skromn no postojan žižak u hramu najviših narodnih svetinja (Vidi: Vladan
Desnica, Magazin sjeverne Damacije, Knjiga druga, Godina druga, Split, 1935, str. 3).
Povodom Marseljskog atentata na kralja Aleksandra Karađorđevića, objavljeno je u „Njujork tajmsu“ pismo Nikole Tesle, znamenitog Srbina Krajišnika od 19. oktobra 1934, pod naslovom “Tribute to king Alexander” – „U čast kralja Aleksandra“, u kojem između ostalog, stoji:
„Smrt kralja uzdrmala je zemlju do temelja, ali se neprijatelji Jugoslavije uzalud nadaju njenom razbijanju. Plemenita krv velikog čoveka samo će doprineti jačanju zajedništva svih delova zemlje. Aleksandar će zauvek živeti u sećanju svog naroda kao herojska figura impozantne veličine. Poput Vašingtona i Linkolna Jugoslavije: kao Vašington sposoban i neustrašiv general koji je oslobodio svoju zemlju od ugnjetavanja; kao Linkoln mudar vođa i rodoljub koji je završio u mučeništvu“ (Vidi: Nikola Tesla, Tribute to king Alexander, The New York Times, October 21, 1934, New York, U.S.A.; Nikola Tesla, U čast kralja Aleksandra – Tribute to king Aexander, The American Srbobran, Official Organ of the Serb National Federation, October 23, 1934, Pittsburgh, Pa., U. S. A.).
Ljubiša Petrović (pseudonim književnika Branka Mašića, Srbina Krajišnika, – p.a.) je u jednoj studiji, koju je objavio pod naslovom „Tajni plan velikohrvatske ideje i njene ekspanzije“ pisao povodom Marseljskog atentata:
„Ubistvom Kralja Aleksandra, ustaše i hrvatska emigracija osvetlala je sebi obraz za sva vremena. To je značilo ni više ni manje nego jednim potezom noža preseći glavni živac i uporište onog ludački zavitlanog Srpstva koje je, zaista, od Karađorđa pa na ovamo naglo bujalo i raslo, i ozbiljno pretilo da posrbi sve ono preostalo što nije bilo srpsko na Slovenskom Jugu (Vidi: Ljubiša Petrović, Tajni plan velikohrvatske ideje i njene ekspanzije, Pittsburgh, Pa., U.S.A, 1943, str. 9).
OD GOSPODA IZABRANI SRBIN, VITEŠKI KRALJ ALEKSANDAR PRVI KARAĐORĐEVIĆ UJEDINITELJ – POTOMAK NEMANJIĆA PO DJELU I PETROVIĆA I KARAĐORĐEVIĆA CRNOGORSKIH SRPSKIH VITEZOVA PO KRVI I JUNAŠTVU – VJEČNAJA PAMJAT NJEGOVOM MARTIRSKOM SKONČANJU… A VJEČNI PAKLENI STID I SRAM NAD SVIM RUŠITELJIMA VELIKIH IDEJA I IDEALA ! POLOŽIO JE HEROJSKI SVOJ JOŠ MLADI I DRAGOCJENI ŽIVOT – SRAMNO GA UBIŠE FAŠISTI, USTAŠE, NACISTI, KOMUNISTI – ISTI I TIME SLOMIŠE NJEGOVU IDEJU O STVARANJU MALE ANTANTE KOJA BI OČUVALA SRPSKI I OSTALE PRAVDOLJUBIVE SUSJEDNE NARODE OD PAVELJIĆEVE-USTAŠKE I HITLEROVE-NACISTIČKE POŠASTI !
Cuca je 100% u pravu, da li su ovi što dislajkuju svjesni šta su Srbi izgubili ulaskom u Kraljevinu SHS. U Prvom svjetskom ratu svaki 3. Srbin vojno sposoban je život dao za otadžbinu. I inda 19718. ujedinjenje sa Rvatima?! Dešavalo se da su komandanti jedinica bili Rvati koji su se borili na strani Austo Ugarske i komandovali oficirima Srbima koji su prešli Albaniju i Solunski rat, narod nije volio kralja Aleksandra, bio je mason, ugasio srpsku državu, posledice njegove vladavine se sada najbolje vide.
Marko, lijepo pišete, ali nepominjite više Aleksandra…Bilo je sigurno dobrih stvari koje je napravio, ali nas Srbe je taj kralj unesrećio za sva vremena! Poslije toliko žrtava u Prvom svjetskom ratu stvarati državu sa Hrvatima, pa to niko normalan nebi uradio! Vi ste mlad čovjek, dobro razmislite i pročitajte što više literature kada pišete o nekome i nečemu.
I nakon svega se Austrougarski kaplar pretvori u Maršala.
A šta je kod ovog konja bilo viteški sem toga što je pobego u Albanija pa na Krf, čime je ostavi svoj narod da strada.