Javna upotreba uma i sloboda

Piše: Milan Gajović 

„Sapere aude! – Usudi se da budeš mudar! mudar!                (Horacije (Quintus Horatius Flaccus), 65-8. prije nove ere, starorimski pjesnik)

„Koliko je ljudi koji ne misle sami, nego žive od misli koje su smislili drugi.“ (Fjodor Mihajlovič Dostojevski, 1821-1881,ruski književnik)

„Ljudi su kao vjetrovi u šumi kojima se vjetar poigrava.“      (Homer, 9.ili 8.vijek prije nove ere, starogrčki pisac)

„Ne mogu ljudi biti srećni ni zadovoljni sve dok zbog svojih mišljenja moraju drhtati. (Paul Holbah (Paul Henri Thiry d’Holbach), 1723-1789, njemačko – francuski filozof)

„Ljudi su nekad bili bliži jedni drugima. Oružje nije imalo tako veliki domet.“                                                    (Stanislav Jerži Lec, 1909-1966,poljski satiričar i pjesnik)

U svojoj „Kritici praktičnog uma“, njemački filozof Imanuel Kant (1724-1804) odgovara na pitanje šta čovjek, kao djelatno biće, treba da čini. Praktičan um (kao zakonodavac), po njemu, posjeduje sposobnost izdavanja zapovijesti čovjekovoj slobodnoj volji u obliku zakonskih i moralnih normi. Smatrao je da je „čovjek je svrha, kako samo sebi, tako i drugima“, te da „javna upotreba uma mora da bude slobodna, a(li) spoljne sile sprečavaju čovjeka da javno saopšti svoje misli i lišavaju ga, u isto vrijeme, njegove slobode da misli…“

Javna upotreba uma je atribut prosvećenog čovjeka.A u „Odgovoru na pitanje šta je prosvećenost“, Kant je napisao:
„Prosvećenost je čovjekov izlazak iz maloljetnosti za koju je sam kriv. Maloljetnost je nesposobnost služenja vlastitim razumom bez nečijeg vođstva…Sapere aude! Imaj hrabrosti da se služiš vlastitim razumom! Ovo je, dakle, moto prosvećenosti…javna upotreba uma mora u svako doba biti slobodna i samo ona može dovesti do prosvećenosti ljudi. Njegova privatna upotreba, međutim, može se ograničiti češće i u znatnoj mjeri…“

Javna upotreba uma je, po Kantu, slobodno, javno i neinteresno iznošenje sopstvenog mišljenja građanina, dok se privatna upotreba uma odnosi na postupanje u okviru određenih dužnosti ili službe koja mu je povjerena. Privatna upotreba uma, smatrao je, jeste kada profesor, za platu, drži predavanja svojim studentima na državnom univerzitetu. To je i zato što je program predavanja utvrdio nadležni organ univerziteta. Njegova sloboda umovanja je tada ograničena, jer postupa po pravilima struke (lege artis). A javna upotreba uma je kada profesor napiše knjigu u kojoj, bez naknade, iznosi sopstvene misli o pitanjima od šireg značaja i u korist opšteg dobra.

Takođe, Kant je smatrao da je javna upotreba intelektualnog uma ključni faktor prosvećivanja evropskih naroda,te da su slobodni intelektualci nosioci društvenih reformi.
Ključno je pitanje – Koliko je građanin slobodan, te dokle se prostire imperium (državna vlast) koja njegovu slobodu ograničava? Hegel je kazao: „Sfera prava je sfera (samosvjesne) slobode, granice prava određuje ljudski razum.“

A u „Zbirci mišljenja rimskih pravnika – Digesta“, koja je bila sastavni dio „Justinijanovog zakonika“ (6.vijek) i udžbenik prava, rečeno je da je sloboda od prirode data svakome da radi šta hoće, osim onoga u čemu je silom ili pravnim normama spriječen.

Po britanskom sociologu Entoniju Gidensu (1938), model dobrog društva se zasniva na dobro izbalansiranom odnosu između etike ličnog i etike kolektivnog.

Robert Dal (1915-2014, američki politikolog) je naglašavao povezanost slobode (izbora) sa moralnom autonomijom čovjeka. „Biti moralno autonoman znači upravljati samim sobom u sferi moralno relevantnih opcija.“

Laš Svensen (1970, norveški filozof) kaže da čovjek „upoznaje sebe, (i) stvara svoje jastvo živeći sa drugim ljudima“. Znači, sloboda da čovjek postane svoj je i obaveza prema drugome.

Međutim, ljudsko društvo nije harmonična zajednica kolektivnog i pojedinačnog. Mađarski pisac, esejista i svestrani intelektualac Bela Hamvaš (1897-1968) je o tome pisao:

„Živimo u vrijeme…kada umjesto svjesne djelatnosti jedinke, dolazi nesvjesna djelatnost mase…Individualno i jasno mišljenje i djelovanje počinje da zavisi od mutnog i nesvjesnog djelovanja mase…Čovjek počinje da živi viseći naglavačke.“

U savremenim (neo)liberalnim društvima „kolonizovane svijesti“, suzbijene političke samosvijesti i pokidanih socijalnih veza nema izričitih zabrana, ali kod većine građana ne postoji kritička svijest. Krivci za to su obrazovni sistem, medijska mašinerija i „industrija jeftine zabave“. Građanin je „suveren“ samo u ulozi potrošača. Vlast, kako kaže italijanski filozof Dijego Fuzaro (1983), „uspješno održava masu u neprekidnom dobu djetinjstva i nezrelosti“. U stvarnosti građani su pod kontrolom pomoći „panoptičke strategije potrošnje“.

Erih From (1900-1980, njemački socilolog i filozof) je govorio da je „kontrola prešla u ruke birokratskih elita koje manje vladaju prisiljavajućom poslušnošću, a više iznajmljivanjem pristanka kojim se u velikoj mjeri manipuliše savremenim sredstvima psihologije…Način na koji ljudi izražavaju svoju volju ne razlikuje se od načina na koji kupuju robu – slušaju riječi propagande…Pravo na izražavanje mišljenja značajno je ako smo u stanju imati vlastito mišljenje…“ Za „razumno protivljenje“ ovakvoj stvarnosti, smatrao je, neophodna je individualna hrabrost.

A Jakub Karpinski (1940-2003, poljski sociolog, politikolog i istoričar) smatrao je da je socijalni inženjering „projektovanje i izgradnja društvenih struktura, za koje kao materijal služe ljudska bića…pri čemu, naravno, materijal niko ne pita šta on o svemu tome misli“. Po njemu, društveni „inženjeri“ svoja „prava“ crpe iz uvjerenja da posjeduju apsolutna znanja i vrijednosti.

Filozofi i sociolozi, pripadnici „Frankfurtske škole“, govorili su da je masama lako manipulisati, te da su potrošačko društvo i „industrija kulture“ postali način savremenog života. Maks Horkhajmer (1895-1973, upravnik te škole) je smatrao da je čovjek primoran na prihvatanje realnosti, ili da se pobuni. Ipak, većina ljudi dobrovoljno pristaje na pokornost, kao i na ograničenje slobode i individualnosti. „Jednodimenzionalni čovjek“ je kategorija Herberta Markuzea (1898-1979). Od jednodimenzionalnosti (potiskivanja individualnosti) čovjek može pobjeći samo ako prethodno dostigne svijest o potčinjenosti, a onda se suprotstavi potčiniteljima. Teodor Adorno (1903-1969) je govorio i pisao o smrti subjektivnosti. Prisilna nametanja obrazaca ponašanja i načina života, putem mode i reklame, omogućava kontrolu pojedinaca, držeći ih u iluziji da su slobodni i samoodređeni.

„Popularna kultura“, odlučujuće oblikuje svijest građana. Publicitet, odnosno reklama, nametanje „onoga što se nosi, što se vozi i što se jede“ postaje zamjena za politički izbor. Manipulacija vodi glavnu riječ, kako na svjesnom tako i na nesvjesnom planu. Sociolog i filozof Đuro Šušnjić (1934) je smatrao da je „masovna kultura prijatna diktatura, podmukla diktatura.“

Maks Veber (1865-1920, njemački socilog i filozof) je kritikovao lažne intelektualce koji u javnom životu žele da zauzmu lidersku ulogu. Principe nepristrasnosti i slobode javnog vrednovanja oni smatraju samo sredstvima uvećanja prava na autonomiju sopstvenog javnog stava i smanjenja kontrole društvenih autoriteta nad njima. Po istoričaru književnosti, esejisti i istaknutom svestranom javnom intelektualcu Milu Lomparu (1962), to su oni koji „iznajmljuju svoje mišljenje“ radi materijalne dobiti.

Ruski politički i religijski filozof Ivan Iljin je smatrao da se totalitarnost ne sastoji u obliku već u obimu vlasti. Svaka vlast koja želi da drži građane pod kontrolom jeste totalitarna, makar formalno bila „demokratska“. A poljski pjesnik i filozof Česlav Miloš (1911-2004) je u knjizi eseja „Zarobljeni um“ kritikovao ponižavanje ljudskog uma u „totalitarnom socijalističkom jednoumlju“. Definisao je intelektualca – ketmana kao čovjeka – mačku sa devet života ili kao kameleona koji mijenja boju i prilagođava se svakom diktatoru. To je postao pojam za prevrtljivca, preletača i dugovječnog funkcionera koji se prilagođava i opstaje kakva god politička elita da dođe na vlast. Ketmanstvo predstavlja i prikrivanje sopstvene etičke praznine, razdvajanjem onog što je na srcu od onog što je na jeziku.

Strategija ketmana je, kao takijah, dozvoljena i vjekovima razvijana moralna nedoslednost u sunitskom islamu, tamo gdje su muslimani bili u manjini, ali samo dok ne postanu većina.

Džordž Bernard Šo (1856-1950, irski pisac) je kazao da „Sloboda znači odgovornost. Zato većina strahuje od nje“. U prilog tome, Erih From navodi tri načina bijega od slobode: automatizovani konformizam, autoritarnost i destruktivnost. „Automatizovani konformizam“, ili modus „socijalnog kameleona“, mijenja individualno „ja“ u ono koje smatra društveno poželjnim. „Autoritarnost“ je dopuštanje kontrole nad pojedincem, tj. prebacivanje slobode izbora na nekog drugog (pasivni stav), ili postajanje autoritetom nad drugima (aktivni autoritet). To vodi u dva ekstrema – mazohizam i sadizam. „Destruktivnost“ (terorizam, vandalizam, zločini, zavisnosti, brutalnosti, samoubistva…) jeste svaki proces usmjeren na nasilno eliminisanje drugih ili na radikalne i nasilne promjene svijeta oko sebe.
Po njemačkom filozofu Martinu Hajdegeru (1889-1976), u savremenom dobu trijumfuje neautentična stvarnost u kojoj „svako je onaj drugi i niko nije svoj“.

Alber Kami (francuski pisac i filozof) je napisao da je „čovjek jedino biće koje se ne miri s tim što jeste“. Pobunjenika definiše kao osobu koja se suprotstavlja postojećem sistemu vrijednosti, odnosno koja se zalaže za ograničenja koja su primjerena i obavezuju svakoga i svakom članu zajednice donose korist. Dopunjujući Dekarta, govorio je „Bunim se, dakle, mi postojimo“, te da „Sumnja je uvijek dobitak“. Suštinu etike otpora čini ljudski dostojanstven i hrabar stav nepristajanja na nepravdu.

Dijego Fuzaro demokratiju definiše kao oblik vladavine „koji ne samo ne guši neslaganje, već ga prihvata kao izvor svoje snage, a ne slabosti“. Jer, javna upotreba uma jeste ostvarivanje prava na drugačije mišljenje. Sloboda mišljenja je pravo javnog uma na sopstvenu riječ. Ljudski um može da funkcioniše samo ako je čovjek slobodan i sposoban da ga javno koristi. Javna upotreba uma je suštinsko obilježje demokratije i podrazumijeva slobodu izbora da se čini sve ono što ne škodi drugome i što zakon dopušta. To je i opredjeljenje za pravo i slobodu drugog da javno upotrijebi svoj um.

Etički stav i građanska hrabrost su temelji djelotvornog javnog djelovanja (javne upotrebe uma), njegova tačka oslonca i poslednje linije odbrane.