Jagnjofuci

 Piše: Jovan Lakićević

Jadao mi se, pokajnički, moj brat i kum, pjesnik Momir Vojvodić, inače savezni poslanik i senator Republike Srpske, kako se teško ogriješio o ljude koji su bili žrtve  takozvane antibirokratske revolucije, nazivajući ih, pogrdno, „jagnjofucima“. Bila je to njegova kovanica, jedna od mnogih koje ovaj rasni pjesnik i vrsni besjednik smislio.

Raširila se, brzinom vjetra, po čitavoj Crnoj Gori u vrijeme kad su „džemperaši“ osvajali vlast. Bila je predmet pošalica, nekih nazovi satiričnih pjesmica, pa i žestokih  kritika. Ali, ne lezi vraže, i jedna od glavnih tačaka „optužnice“  „mladih, lijepih i pametnih“ na račun njihovih prethodnika na vlasti!

Kako su, zaboga mogli, u svojoj bahatosti i osionosti, prilikom završetka nekog seoskog puta ili, recimo, vodovoda, da sjednu sa svojim domaćinima, pojedu parče mesa i popiju čašu rakije… Stvorena je atmosfera u ondašnjoj javnosti po kome je to bio strašan grijeh vlastodržaca. Vojvodić je tome dodao još jednu kovanicu – „foteljaši“.

Jagnjofuci i foteljaši,  da li je moglo biti nešto grđe od toga? Pa  moglo je, ali se to tada nije znalo, čak ni slutilo!

Cemperaši će veoma brzo zamijeniti svoje trenerke i džempere lister odijelima, šivenim u Rimu i Parizu. Takođe, veoma brzo, (mada su drukčije obećavali,) preseliće se iz garsonjera u raskošne stanove i vile, od kojih je najpoznatija ona na Gorici, čija se vrijednost procjenjuje na dva miliona evra.

Kao ljudi koji misle na budućnost (dobro, ne moraju baš na budućnost zemlje) postarali su  da ponešto od nekretnina pribave i na atraktivnim svjetskim destinacijama.  Zlu ne trebalo… A „zlo“ se, izgleda, primiče.

„Mai“, (tako se Vojvodić obraćao mlađim, njemu bliskim ljudima), viđe li ti ovo čudo? Ja nagrdih „jagnjofuke“, od kojih neki nijesu, možda, ni okusili parče jagnjećeg mesa, a ovi nam pojedoše – zemlju! I neće stati dok je ne dokusure…Kako njih da nazovemo?  U pomanjkanju pjesničke imaginacije, rekoh: „Zemljofuci!“  „Pa, dobro, dok ne smislim nešto prikladnije“, reče Vojvodić. Pomislih, dok mi smišljamo kakvo ime da im damo – ode nam Crna Gora!  Momir će  dodati još nešto što mi se baš urezalo u pamćenje: „Pa  ovi, koje su onako bezočno počistili, bili su za njih – pravi monasi!“(Razgovor je, inače, vođen prije desetak godina.)

Znao sam, sticajem prilika, po nekoliko pojedinaca iz obje garniture (izbjegavam da kažem – ljudi, da se, stavljajući ih u istu ravan, ne bih ogriješio o one koji to, vaistinu, – jesu bili!) U jednom od tekstova, objavljenih na ovom Portalu, pominjao sam Vidoja Žarkovića i Miljana Radovića, kao ljude na najvišim funkcijama u  Jugoslaviji i Crnoj Gori, koji su život završili u skromnom dvosobnim stanovima.

„Slučaj“ Miljana Radovića, koji je prije najviše partiske funkcije u C. Gori, bio rektor Podgoričkog univerziteta.,  nešto mi je bliži, (bili smo rođaci i komšije u Morači i Moračkoj Bistrici, odnosno Žircima,poviše Crkvine).Svakoga ljeta trošili bismo bar pola naših odmora u kosačkim mobama da bi koliko-toliko pomogli ratnim udovicama ( na obje strane), inokosnim  saplemenicima  i drugima kojima je naša pomoć bila dragocjena . Do Miljanove stare brvnare  Pod lijeskom, moglo se stići samo terenskim vozilima. I to – s mukom.

Kada su mu iz Kolašina predložili da se taj seoski šumski put, dužine pet-šest km naspe tucanikom, rekao je ( u mom prisustvu): “Pa nijesu nas birali na funkcije da bi smo rešavali naše lične, ili plemenske probleme,  ili potrebe vezane za sopstvenu uzicu! Ne dolazi u obzir!“

Miljan je vozio neki ruski smiješni „aleko“, koga odavno nema na našim drumovima. Ali su mu i to ukrali Šiptari  kada je pred kraj života išao da posjeti Metohiju, Pećku Patrijaršiju, Dečane i Đakovicu , koju je njegov otac, Mihailo Nikićev, zajedno sa  Savom Lazarevićem Batarom, oslobađao od Turaka i Arnauta 1912. godine.

Inače, od Miljana sam više puta čuo da su  ih „džemperaši“ trebalo normalno da naslijede na svim važnijim funkcijama  – za godinu dana (zar Milo nije bio najmlađi član CK SKJ?)  Ali su ovi, izgleda, smatrali, da je bolje da se to učini putem „antibirokratske revolucije“. za  koju će mi do danas ostati zagonetka šta ta sintagma, u stvari, znači!

I još Jedan „slučaj“.  Kada je do Momira Bulatovića (možda jedinog časnjnog „džemperaša“)  predsjednika Crne Gore, stigla informacija  da je  S.Marović, onda, valjda, predsjednik Skupštine CG ,  da je ovaj prošvercovao  petnaest šlepera cigareta u vrijednosti od  1 500  hiljada maraka, , na pitanje Bulatovića, da li je to tačno, odgovorio:“Ja mislim na svoje potomstvo i unuke, a ti – kako hoćeš!“

Eto tako se mislilo na svoje „potomke i unuke“ u novije vrijeme.