Istoričari: Principa predstavljaju kao teroristu
1 min read
Neskrivene su namjere iz Sarajeva i pojedinih evropskih prestonica da drugačije tumače Prvi svjetski rat, pogotovo pred 100. godišnjicu obilježavanja Sarajevskog atentata.
Gavrilo Princip postepeno, ali uporno, treba da bude tretiran kao anarhista i srpski terorista da bi se Srbija okrivila za početak Prvog svjetskog rata.
Postoji opravdana bojazan među istoričarima iz Republike Srpske da će iduće godine, na Vidovadan u Sarajevu, gdje se sprema zajedničko obilježavanje Sarajevskog atentata, sve proteći kao skup bivših centralnih sila, gubitnica u Prvom svjetskom ratu, veoma zagrijanih za reviziju istorije.
„Ne postoji drugi način nametanja svijesti jednom narodu dok se istorija temeljito ne revidira. Problem u BiH je što se to dovodi na nivo intelektualnog sljepila, naučnog ludila gdje su predstave o prošlosti u stalnom sukobu sa zdravim razumom još od srednjeg vijeka i turske okupacije“, kaže Draga Mastilović, profesor istorije sa Filozofski fakultet u Istočnom Sarajevu, komentarišući pokušaje revizije uzroka i povoda Prvog svjetskog rata.
„Francusku su, kao prvobitnog koordinatora te manifestacije, odbacili bošnjačko- njemačko- austrijski organizatori i dogodine su lako može dogoditi da se eliminiše prisustvo Srba iz BiH“, kaže za „Pečat“ istoričar Slobodan Šoja. „Francuska je imala ideju da bude koordinator skupa gdje bi se pojavili istoričari iz BiH, a organizatori univerziteti iz Banjaluke, zapadnog Mostara i Sarajeva“, dodao je Šoja.
U sklopu nastojanja za reviziju istorijskih činjenica o uzrocima Prvog svjetskog rata i Sarajevskom atentatu, kao njegovom povodu, stradaju ponovo Gavrilo Princip i članovi Mlade Bosne. Akademik Muhamed Filipović smatra da se ne smije vršiti takva revizija istorije.
„Mlada Bosna je bila patriotska organizacija i ja sam morao da pišem jedan tekst u odbranu tih mladih ljudi. Zašto? Pa, zato što je Bosna bila okupirana od strane Austrougarske“, zaključio je Filipović. Progone se oni koji su kao revolucionari i idealisti sanjali zajedničku državu južnih Slovena, a slave se okupatori. „Preispituje se čija je odgovornost za Prvi svjetski rat, a sve u kontekstu dešavanja u proteklih nekoliko decenija, a posebno od 92-95. sa željom da se Srbi okrive za sve. Dogodine će ta priča biti nastavljena i ide se u 1914. godinu“, objašnjava Šoja.
Osporavanje Mlade Bosne začeto djelima istoričara Kristofera Klarka, Margaret Mekmilan i drugih britanskih i njemačkih istoriografa uz svesrdnu podršku uticajnih medija, naišla je na plodno tlo u Sarajevu. Tako je svojevremeno za „Pečat“ Mirsad Avdić, autor izložbe o Mladoj Bosni u Muzeju Sarajeva, govorio za pripadnike Mlade Bosne „da nisu oni toliki heroji kako su pokušava predstaviti“.
Prije 37 godina pjevač Safet Isović sa zanosom je pjevao o Gavrilu Principu kao junaku, revolucionaru i zemljaku, dok je Ivo Andrić stotinjak stranica romana „Na Drini ćuprija“ posvetio upravo rađanju ideje o slobodi po modelu Mlade Bosne. U Sarajevu se danas, niti pjeva o Gavrilu, niti citiraju Andrićeve riječi.
Gavrilove stope su davno uklonjene, spomen ploča Mladoj Bosni skinuta, a mostu preko Miljacke nazvanom u slavu Principa vraćen naziv Latinska ćuprija.
1914. godine Princip i drugovi se i nisu mogli nekom civilizovanijom metodom do hicima i bombama suprostaviti austrougarskom ugnjetaču. Izbora nije bilo – ropstvo ili napad. A poslije napada uslijedilo je tamnovanje u terezinskim kazamatima u kojima je Gavrilo na smrt izmučen uspio da napiše stihove o sebi i svijetu koji ga je slavio, pa kudio.
„Tromo se vreme vuče
I ničeg više nema
Danas je sve ko juče
Sutra se isto sprema…“
Dok je trunuo u zatvoru u Terezinu, gladujući, mučeći se, raspadajući se od tuberkuloze kostiju, Gavrilo Princip razgovarao je s doktrom Papenhajmom, i izlagao mu svoje predsmrtne misli – počev od toga da mu je teško jer mu ne daju da čita, preko brige za napaćeni narod, do objašnjenja svoje nacionalne i socijalne motivacije. „On nije mislio da postane heroj. Hteo je samo da za svoju ideju umre“, kaže Papenhajm. I umro je, ali da živi. I njegova smrt bila je njegova molitva.
„Na Drini ćurpija“
XVIII poglavlje
…
Bilo je i biće zvezdanih noći nad kasabom, i raskošnih sazvežđa i mesečine, ali nije bilo i bogzna da li će još biti takvih mladića koji u takvim razgovorima sa takvim mislima i osećanjima bdiju na kapiji. To je naraštaj pobunjenih anđela, u onom kratkom trenutku dok još imaju i svu moć i sva prava anđela i plamenu gordost pobunjenika. Ovi sinovi seljaka, trgovaca ili zanatlija iz zabačene bosanske kasabe dobili su od sudbine, bez svoga naročitog napora, otvoren izlaz u svet i veliku iluziju slobode.
…
Ono što bi se za njih naročito moglo kazati, to je: da nije bilo odavno pokolenja koje je više i smelije maštalo i govorilo o životu, uživanju i slobodi, a koje je manje imalo od života, gore stradalo, teže robovalo i više ginulo nego što će stradati, robovati i ginuti ovo. Ali za tih letnjih dana 1913. godine sve je to bilo još u smelim ali neodređenim nagoveštajima. Sve je izgledalo kao uzbudljiva i nova igra na ovom drevnom mostu koji se na mesečini julskih noći belasao, čist, mlad i nepromenljiv, a savršeno lep i jak, jači od svega što vreme može da donese i ljudi da smisle i učine.
XXI poglavlje
Ivo Andrić
Mladobosanci u akciji
Danas je Jukić počinio atentat na Cuvaja.
Kako je lepo što se zatežu tajni konci dela
i bune. Kako radosno slutim dana velikih dela.
I diže se i gori hajdučka krv. Bez čednosti
i dobrote i žrtava prolazi moj život. Ali volim
dobre. Neka žive oni koji umiru po trotoarima
onesvešćeni od srdžbe i baruta, bolni od
sramote zajedničke. Neka žive oni koji
povučeni, ćutljivi u mračnim sobama spremaju
bunu i smišljaju uvek nove varke. A ja to
nisam. A neka žive i oni.
Iz dnevnika 8. juna 1912.
Erik Hobzbaum napisao je “skraćenu istoriju dvadesetog vijeka”, od Prvog svjetskog rata do kraja Hladnog rata, dobro uočivši da je to cjelina. Cjelina u znaku Gavrila Principa. Kroz cio vijek će se ponavljati u bezbroj varijanata njegov juriš na prijesto Zla.
Od rodne kuće Gavrila Principa u Obljaju – ostali samo kameni temelji koje čuvaju rođaci. Kuću zapalile hrvatske snage 1995. U njoj je, sve do jula 1995. godine bio muzej sa eksponatima – svedočanstvima o velikom delu Gavrila Pricipa.
http://udicazasrce.files.wordpress.com/2013/04/gavrilo-porusena-kuca-2.jpg
http://udicazasrce.files.wordpress.com/2013/04/normal_roditelji_-1.jpg
http://udicazasrce.files.wordpress.com/2013/04/optuznica.jpg?w=750
NAJSAŽETIJU misao o pravu naroda i pojedinca na otpor prema ugnjetaču izneo je čuveni italijanski nacionalni revolucionar Đuzepe Macini na sledeći način: “Kad je pravda ugušena I teror jednoga jedinog tiranina poriče i briše savest naroda i Boga koji želi da su oni slobodni I kada se čovek neopterećen mržnjom i niskom strašću, jedino domovine radi i radi večnih prava inkarniranih u sebi, diže protiv tiranina i uzvikuje: Ti mučiš milione moje braće, ti oduzimaš od njih ono što je Bog proglasio njihovim, ti uništavaš njihova tela i kvariš njihove duše; kroz tebe moja zemlja umire mukotrpnom smrću; ti si završni kamen cele jedne zgrade ropstva, nečasnosti i zla; ja zato hoću da rušim to zdanje, uništavajući tebe…”
http://udicazasrce.files.wordpress.com/2013/04/prinsud.jpg
NJIMA JE SVAKO TERORISTA KO SE BORI ZA SLOBODU SVOGA NARODA ! OVAJ SRPSKI VELIČANSTVENI HEROJ JE NAŠA DIKA , JER JE ŽRTVOVAO SVOJU MLADOST I ŽIVOT ZA SVE DOSADAŠNJE GENERACIJE SRBA KOJI NIJESU MOGLI DA PODNOSE TERET ROBOVANJA U AUSTROUGARSKOJ !!NEKA MU JE VJEČNA SLAVA I ZAHVALNOST SADAŠNJIH I BUDUĆIH SRPSKIH GENERACIJA KOJE NE VOLE OKUPATORE !