Ispljuvci puni mržnje

Piše: Emilo Labudović

Sjeća li se još neko Šoka? Najveći broj čitalaca se već ovog trenutka pita ne ko je već šta je to, a oni rijetki, kojima ova riječ budi asocijaciju na davno prošlo vrijeme, iz magle sjećanja pokušavaju da ožive predstavu o osobi koju su nekad znali i prepoznavali po tom imenu.

I znam da se mnogi od njih pitaju otkud sada ta ljudska iskopina i čime je zavrijedila ove skoro pa arheološke redove. Jer, riječ je o nečemu što je već odavno mrtvo, čemu su istekli svi rokovi i što više ni sva moderana medicina, a još manje alhemija, ne mogu da ožive. Za one koji pojma nemaju o kome, zapravo o čemu, govorim objašnjenje: riječ je o licu koje je u matične knjige i zvanična dokumenta upisano kao Mihailo Radojičić, a koje javnost jedno vrijeme prepoznavala kao Šoka. I da dopunim: nadimak je stekao po liku jedne svoje burleske kojom se, u vrijeme kada je to bilo popularno i profitabilno (on je tu karakteristiku vremena umio da prepozna kao što hijene nanjuše miris ranjenog lava) grdne pare, a i slavu, zgrnuo i stekao karikiranjem lika Šiptara. Šok (na albanskom – drug) u njegovoj interpretaciji, zahvaljujući tadašnjoj politilkoj klimi i narastajućem šiptarskom iredentizmu, punio je sale širom Srbije. I ne samo sale, punili su se i njegovi džepovi.
U međuvremenu, slava nastala na jednom trenutnu obično traje koliko i sam trenutak. Promijenjene društvene okolnosti u kojima se na šiptarski šovinizam više nije moglo ironijom, prekrile su pepelom zaborava i monodramu i autora. Sa slavom, presahli su i dotoci novca, pa se dotadašnji Šok uporno nastojao vratiti na javnu scenu istim manirom: sprnjom na nečiji račun.

I kao što sam već istakao njegovu glavnu ljudsku osobinu – njuh krvožedne hijene koji nepogrešivo vodi ka krvavom zalogaju, Mihailo, u međuvremenu skraćen u Miljo, novu priliku nalazi u narastaćem antisrpstvu koje je počelo da plavi društvenu javnost Crne Gore. Nanjušivši šansu da se dodvori vladajućoj garnituri koja se održavala rastakanjem srpskog nacionalnog tkiva i produbljivanjem jaza između dojučerašnje braće, Šok je nastavio da glumi Šoka. Istim onim žarom i prizemnošću kojima se nekada obrušavao na Šiptare, sada se počeo obračunavati sa Srbima. Trebalo bi poviše hartije da se popišu sve njegove riječi i rečenične konstrukcije kojima se nastojao obračunati sa svime što je makar i mirisalo na srpsko.
Nespornim talentom za pljuvanje u dalj, Miljo se u početku nastojao sprdati a kako je vrijeme odmicalo i kako je već počeo da sluti krah režima mržnje i podjela, njegove opservacije su se počele pretvarati u ispljuvke pune prijetnji i mržnje. A što se više trudio da, onako omotan crvenim šalom, često zastavom, oponaša boema riječi, ispod fasade se sve očitije ukazivao njegov stvarni lik: lik gnjide koja ne bira žrtvu već bi samo da na tuđ račun do besvijesti ispija krv. Nastojeći da u svojoj mržnji prema svojim korijenima isprednjači ispred protuva tipa onog Živkovića, Šok je duboko uronio u svoj čemer i jad i otuda, kao iz klozetske jame, svakodnevno rudari blasfemiju za blasfemijom.
Kako više nije bilo sala ispunjenih do zadnjeg mjesta, aplauza na otvorenoj sceni, krcatih blagajni, kad su mu zatvorena sva vrata televizijskih kuća (matičnu je uspio da ojadi za veliku sumu), gnjida se dočepala portala i društvenih mreža i nastavila da se prodaje. Tonući sve dublje u ono čemu se nekad izrugivao i na čemu je stekao (prolaznu) slavu, Šok je čak i naručioce svog otrova počeo da šokira dubinom svoje mržnje i arsenalom prijetnji. Izgubivši osjećaj za mjeru, svjestan sjenke reflektora u koju neminovno zalazi, „Miljo” je, grčevito se držeći za opskurno uže nacionalšovinizma, tonuo sve dublje u mulj i kloaku sopstvenih bljuvotina. I samim tim počeo da smrdi do neizdrživosti.

Možda sam se ovim redovima ogriješio, ali ne o njega već o etičko zdravlje baš onih koje danonoćno ispljuvcima punim mržnje pokušava da dosegne humorista u pokušaju i nacionalista na zalasku. Njegov ukupan doprinos mraku koji nikako da odani „povrh Gore Crne” je toliko zanemarljiv da ne zavređuje pomena. Taman ni koliko gnjida spljeskana između dva nokta. On je samo ilustracija za čitave kolone onih koji su, dokle se moglo, muzli kravu u Srbiji a onda se oneredili u vedro. Ali, smrad njihovog izmeta kojim bi da okuže dojučerašnje uhljebljenje ne ide dalje od njih samih. Okuženi i okruženi tim smradom, otupjelih čula za realnost, i ne mogu ništa drugo već da smrde. Da laju iza kolca i iz brloga u koji im naručioci njihovog lajanja, s vremena na vrijeme, bace poneku mršavu kosku. Ono što Šoka izdvaja iz te kolone je njegov usud koji ga je, za šaku dinara, maraka i evra, doveo u stvaralački nužnik. Jer, pošteno je reći, imao je talenta za mnogo više domete od „uradaka” koji su ga, umjesto ka vrhuncima, vukli na dno. Da ništa više nije napisao niti izgovorio poslije one kultne novinarske rečenice, izgovorene u mikrofon 15. aprila 1979. da je do zemljotresom porušenog crnogorskog primorja „prohodno samo nebo”, bilo bi dovoljno da ostane u samom vrhu plejade crnogorskog novinarstva. Ali, grk je novinarski hljeb i od njega, pošteno zarađivanog, niko se nije nasitio. Duboka korita su daleko od takvog novinarstva i da bi se ona koristila čovjek – novinar mora da postane – svinja. Ili, u najgorem slučaju, gnjida spremna za svačiji vrat. Do tog i takvog statusa ne stiže se nebom nego puzajući i četvoronoške. Šok, alijas Miljo, a može i obrnuto, upravo na taj način silazi sa scene, i kao čovjek i kao novinar.
Mirupafshiim, sok!!!
Možda mnogi neće razumjeti, Šok bi trebalo da razumije, jer sad im je bliži nego ikada prije.