IN4S u Hilandaru: Bratstvo koje ni viza ne razdvaja

Piše: Milenko Miško Jovanović

Prvi dan juna. Po ranijem dogovoru, s više pravaca, više životnih puteva i više generacija, jedna družina uputila se ka najsvetijem srpskom mjestu izvan Srbije — manastiru Hilandaru. Neko iz Beograda, a neko iz Kosovske Mitrovice. Nas jedanaest. Susretna tačka za jedan dio ekipe: Niš. Tu, u bašti restorana „Biser“, dogovoreni ručak, prva priča, pozdrav s kumom Nikolom Camovićem — i odmah se znalo: ovo putovanje će biti više od puke promjene geografske širine. Balša Vojvodić iz Sutomora, mlađani student Fakulteta za bezbjednost i diplomatiju u Beogradu, dokazuje se od početka kao lokomotiva organizacije hodočašća.

Prvi cilj: Jerisos — mirno primorsko mjesto na Halkidikiju, najbliža kopnena tačka Svetoj Gori. Naša baza pred polazak na trajekt. Smještaj se brzo našao zahvaljujući nevjerovatno energičnom Savu Perišiću, ali glad i znatiželja odvele su nas pravo u najbližu kafanu. Umjesto očekivanog uzoa — samo pivo i neki kokteli. Nije nam bilo po volji, ali je točeno pivo spasilo veče. Ubrzo nam se pridružio i pomenuti Savo, koji je već stigao s manjom grupom iz Beograda. Ipak, kratko se zadržao, jer je ujutru valjalo biti spreman za glavni cilj.

Jerisos je turističko selo koje u proljeće miriše na jod i mediteranske borove. Ljudi mirni, veče toplo, more blizu. Mladi svuda oko nas, ali u vazduhu nešto uzvišeno — kao da svi osjećaju kuda sjutra koračamo.

Jutro kreće lagano. Nas četvorica iz „niške kolone“ posljednji stižemo do trajekta. Tamo nas dočekuju pasoši, vize, i onda — hladan tuš. Taras Stojković, čovjek koji je sve ovo organizovao, koji je noćima budan bio da bi nas sve doveo do Hilandara — nije na spisku! Nema vize za njega. Šok. Nevjerica. Njega nema, a on je vezao konce, zakazao, obavještavao, povezivao. Uz nezamijenjivog Balšu, porrazumijeva se.

Mišo Stanojević, nekadašnji žitelj ovih krajeva i čovjek koji zna grčki bolje od pojedinih Grka, ostaje s Tarasom. Neće bratu da okrene leđa. Idu u Uranoupolis — da ispričaju šta se desilo i probaju da isprave administrativnu nepravdu.

U međuvremenu, na trajektu — naš dio ekipe: ambasador Crne Gore u Srbiji Nebojša Đoković, prijatan i predusretljiv gospodin, zatim Predrag Savić, iskusni hodočasnik, pa advokat Kosta Krčadinac iz Pančeva, te legendarni Savo — neumorni logističar, veza između svih. Savo je inače kum i s Predragom i s Kostom. Stvarno bratstvo.

Stižemo u Jovanjicu, luku Svete Gore. Uskoro stiže i vijest: Mišo i Taras su se izborili! Preko Uranoupolisa, dobili zeleno svjetlo. Spašen brat. Spašen plan.

Krenusmo kroz Svetu Goru — vinogradi, maslinjaci, kadrovi kao stražari, a iznad svega — pirg kralja Milutina, visoka kula prošlosti. Maslinjak kralja Aleksandra Obrenovića. Predrag priča, objašnjava, kao stari duhovni turistički vodič. Za manje od deset minuta, pred nama — kapija Hilandara.

Gostoprimnica. Rakija cipuro koja se pravi destilacijom fermentisanih ostataka grožđa (komine) nakon cijeđenja soka za vino s anisom, nalik mastici. Domaćin nas dočekuje kao rođene, ponovo nas podsjeća na pravila ponašanja — već poslata pismeno, ali ovdje svaka riječ ima veću težinu. Ulazimo u drugi svijet. Raj. Tišina. Cvrkut lastavica u svakom kutku. U svakom gnijezdu — jedan novi početak.

U kompleksu susrećemo i Vidaka Maslovarića iz Udruženja književnika Srbije, potomka stare vasojevićke loze. Na jednom uzvišenju gdje je dozvoljeno pušenje, srećemo i Aleksandra Calića, mladog tehničara iz Kraljeva, kog je dovelo Udruženje ljekara Srbije. Rotiraju se ovdje medicinari, služe u ambulanti manastirskoj. S njim otkrivamo i neke zajedničke prijatelje. Razgovor teče kao izvor.

Tu telefon prestaje da bude čovjekova produžena ruka. Signal slab, ali duh jak. Brzo shvatiš: mlatiti mobilnim ovdje je kao vikati u crkvi. Ovdje vlada mir. Svjetlost. Ptice. Najviše laste. One su ovdje domaće. Mi smo privremeni.

Večernja služba. Zatim večera. Pa u krevet do 21 sat. Jer u 3 ujutru buđenje. A u 4 počinje bdenje. Od 6 sveta liturgija. Preko četiri sata službe. Niko se ne žali. Naprotiv — kao da svi dišu u jednom ritmu. Nakon liturgije zajednički ručak sa monaštvom, kakva je ovdje praksa. I pripreme za nazad. Prebrzo se završilo.

Jedan dio grupe odlazi ranije do trajekta, ali nas nekoliko ostaje. Otac Teodor nas prima. Razgovor dubok, ali topao. Nemanja Arsekić — nekadašnji košarkaš, trener ali i politikolog — s nekoliko teških operacija iza sebe, stoji kao stub. Njegova vjera pokreće. Njegov kum — Taras — kraj njega, osmijeh na licu. Balša i Stefan, najmlađi članovi ekipe, srčano učestvuju u svemu — puni energije, bez trunke umora.

Veći dio grupe stigao je da posjeti i obližnji zilotski manastir Esfigmen. Tamo — pitanja o vakcinaciji, provjere pasoša, stroga pravila, jer kod ovdašnjih monaha nema kompromisa o vjeri. Ali gostoljublja ima i te kako. Počašćeni su posjetioci i ovdje, primljeni kao najrođeniji. Kod njih — car Dušan na svakom koraku. Grbovi, zastave, portreti. Kod njih, Dušan živi.

Povratak ne prolazi bez izazova. Jedan automobil s ispuštenom gumom. Drugi neće da upali jer je „blokirao“. Dok se Taras nije sjetio da je sam aktivirao tajni prekidač za zaštitu. Pokajao se u međuvremenu za „grešne misli“ prema Mišu kome je stavljao na dušu krivicu jer se auto, kako je u početku pomislio, „samoblokirao“. Doduše, sve je bilo u dobroj namjeri, podrazumijeva se.

U Jerisosu nas nekolicinu neplanirano čeka posljednji ručak za taj dan — giros koji donosi neumorni Mišo. Neko ga prati pivom, neko koka-kolom. Već nas je manje — ambasador, Savo, Kosta i Predrag su već krenuli za Beograd.

Na kraju, grupa se ponovo dijeli: Taras, Nemanja i Miloš Pejović nazad za Beograd, dok ostatak ide do Soluna. Tamo, na šetalištu Kalamarija, posljednje druženje uz kafu sa tamošnjim domaćinom Ivanom Perićem, koji je ovdje igrao fudbal i ostao da živi . Balša i Mišo ostaju na noćenju, dok Stefan i njegov otac potpisnik ove storije, nastavljaju preko Skoplja i Prištine ka Kosovskoj Mitrovici.

Utisak o Hilandaru

Većini iz grupe bio je ovo prvi boravak na Svetoj Gori.,Hilandar, po opštem utisku nije samo manastir.

„On je putokaz, ogledalo, terapija. Ovakva hodočašća vraćaju čovjeka sebi, bratu, vjeri. Vraćaju riječ dostojanstvu. Posebno smo bili počastvovani što je sa nama bio ambasador Đoković — čovjek koji u tišini i s osmijehom ostavlja utisak rijetko pobožnog i plemenitog u svakom trenutku“ – riječi su Balše Vojvodića koje zapisujem. Svi iz grupe su, dodaje ovaj Sutomoranin, dali doprinos da se od ovog putovanja napravi nezaborav.

Do sljedećeg puta — s istom vjerom i još više nade, uz predlog redakcije IN4S-a da to bude baš na srpskom Kosovu i Metohiji u susret velikim praznicima.