In memoriam Zoranu Kaleziću: Sto puteva i sto staza

Piše: Batrić Babović 

Otišao je Zoran Kalezić. Tiho, nečujno, nevino i nevidno preselio se u dom svog dobrog anđela. Sa njim su pošli Beogradsko proleće, Nada, Ilidža i Akordi Kosova. U njemu su usnuli Kosov Lug, Bjelopavlići, Iz mora korali… Glas koji je nosio u sebi pijesak i inje vječnosti, harfa sa semantikom svih jezika skružana u ljubav, duša koja je oglasila i osnažila suze i bol, prepjevala tragedije, nadživjela seobe i diobe zaputila se u carstvo mira, slave i snova. Nekoliko puta mi je rekao da je blaženog spomena Dobrivoje Topalović bio najtopliji glas jugoslovenske estrade, da Halid Bešlić ima dušu u glasu- pijesak svih vokala koji u peharu njegovog grla nalaze smisao vječnom i neprolaznom u muzici i umjetnosti. Volio je slavujanstvo Miroslava Ilića i kristal Bosanskog Petrovca nikad umrlog Marinka Rokvića.

Sa Lepom Lukić je ispitivao okeanska prostranstva, a Mileni Plavšić podario upit za svako nedeljno popodne. Bard nikšićkih prostranstava na svim svjetovima i neupokojenim poezijama Vito Nikolić svoju daleku beogradsku ljubav stavio je u niti Zoranovog božanskog glasa. Iz tih struna kao novorođenčad izlazile su emocije koje nadživljavaju prostore i vremena, sažižu zlo, umnožavaju dobro, pale Olimp nade i predskazuju da sto puteva i sto staza idu onoj jednoj- Carstvu Neprolaznom, Carstvu Ljubavi.

Na njoj će biti Kari Šabanovi, Šta će meni vino, Dobro veče izgubljena nado, Jednoj ženi koje nema više, Ako odeš nek ostane ljubav, Pivljanka… Dok plaču Podgorica i Beograd, Žuti, Gojko, Banja, svi neznani i znani ljudi od srca, muzike i pjesme, nad Danilovgradom i Kosovim Lugom se razvijavaju metafizika jedne muzike i sve muzike metafizičkih obličja sazdanih na stancima ova dva imena. Falilo je još dvadesetak dana da se poklope kazaljke puštene etrom februara daleke 1950.godine, ali je Gospod odlučio da u navečerje Božića na Nebesima u angelskom horu uz Tomu Zdravkovića i sve znane i neznane pjesnike i pojce bude Zoran Kalezić.
Putokaz je otkočio svoju strelicu i dao novu zvijezdu nad bjelopavlićkim nebom. Zasijaće iznad Beograda, Berana, Čikaga, Sarajeva, Podgorice i cijele planete široki trag ljubavi i vjere, srce koje je nadživjelo sebe, izvor harmonije. Nebo je ključ sa bravom za domaće sudove i nište sudije.
Zoran Kalezić ide u Vječnost. Bog da primi u topla njedra dušu koja je pretvorila besmisao u smisao i led u proljeće…Amin Bože daj!!!