Ilindanski crkveno-narodni sabor u Šekularu

Njegovo Preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki G. Joanikije služio je, na praznik Svetog proroka Ilije, 2. avgusta 2018, sa sveštenstvom, monaštvom i vjernim narodom Svetu Arhijerejsku Liturgiju u crkvi Svetog Jovana Krstitelja u Šekularu.

Praznik Svetog slavnog proroka Božjeg Ilije i ljetnji sabor na Šekularu čestitao je Preosvećeni Episkop Joanikije, govoreći o današnjem velikom prazniku, koji se proslavlja po svim našim planinama, od Šekulara do Jelovice i Bjelasice, Sinjajevine i Lukavice.

„Sabiramo se oko imena Božjeg i oko Sveca Božjeg, a Sveti prorok Ilija, kao i prorok Mojsije, svojim životom izobrazio je Hristov život mnogo vjekove prije rođenja Hristovog. Bog je tako uređivao, promišljao i usklađivao da mnogi ljudi, prije Njegovog dolaska u ovaj svijet, jave Njegovo ime, naznače, prorokuju i izobraze ono što će, tek, biti. Pojedini, rijetki ljudi, kao što su Sveti prorok Mojsije i Sveti prorok Ilija, svojim životom su naznačili, davno prije, Hristova djela, pa u ono vrijeme kad je narod počeo da odstupa od zakona Mojsijevog, priklanja se drugim vjerama i svoju vjeru zanemaruje, Bog je poslao proroka Iliju, kao da je sam Gospod Isus Hristos bio među njima“, kazao je Vladika.

U tom teškom vremenu, sličnom ovom današnjem, Sveti prorok Ilija činio je mnoga čudesa i znamenja, svodio oganj sa neba da kazni bogoodstupnike.

„Po brojnosti tih čudesa reklo bi se da je on bio čovjek koji je samo donosio kaznu grešnicima i otpadnicima, ali nije bilo tako. On je bio čovjek koji je živio u tišini pustinjskoj, koji se ispunjavao božanskim Duhom, koga je povjetarac Božjeg Duha ukrepljivao, rashlađivao i njegovu dušu omekšavao“, rekao je Njegovo Preosveštenstvo, podsjetivši na momenat iz žitija Svetog Ilije kada mu se javljao Gospod na Sinaju, kada je bježao od bogoprotivnika i onih koji su tražili njegov život.

„Pa mu se javi Gospod gromom, ognjem i potresom, ali, kako piše Sveto Pismo, Gospod ne bješe ni u gromu, ni u ognju, ni u potresu, niti u munjama, na kraju mu se javi Gospod tihim povjetarcem i u tom tihom glasu bio je Gospod i Njegova sila, Njegova milost, Njegova blagost i čovjekoljublje, koje je potpuno preporodilo dušu njegovu i obuklo ga kao čovjeka Božjeg u silu sa Visine, u blagodat Presvetog živonosnog Duha, u silu istine, pravde, ljubavi i čovjekoljublja“, besjedio je Vladika budimljansko-nikšićki.

Sveti prorok Ilija, naglasio je Episkop Joanikije, svojim životom izobrazio je Hristov život, koliko je to moguće čovjeku, kao što govori Sveti apostol: On bješe kao i mi, od krvi i od mesa, ali čvojek istinske vjere, ognjene molitve, ljubavi, vaistinu, Božji čovjek.

„Njega je sila Božja vaznijela na Nebo i tako je on odlazio sa ovog svijeta. Zna se mjesto odakle se vaznio Sveti prorok Ilija, iza Jordana, tamo je kasnije, nekada, bio manastir dok ga muslimani nijesu porušili, ali ostala su znamenja i ostaci tog manastira – Sveto je to mjesto. Kada ga je Gospod vaznosio na Nebo, njegov učenik Jelisej vapio je za svojim duhovnim ocem, a Gospod je učinio to znamenje da je spao Ilijin plašt sa njega i naslijedio ga je prorok Jelisej. To je bio znak da je on naslijedio Božju silu sa Visine, silu istine i pravde koja ga je prosvijetlila da nastavi djelo Svetog proroka Ilije“, kazao je Vladika, naglasivši da je ovo čudo bilo predukazanje nečeg mnogo većeg – kada se Gospod Vaznio na Nebo rekao je svojim Svetim apostolima da sjede u Jerusalimu i čekaju dok se ne obuku u silu sa Visine.

„To je bilo obećanje sile Duha Svetog koja će ispuniti apostole i ubrzo, poslije Vaznesenja Gospodnjeg, Gospod je nisposlao ne jednom čovjeku, nego Dvanaestorici učenika i Sedamdesetorici, koji su bili učenici apostola, i obukao ih je u silu Božje pravde i ljubavi, te su od tada bili neustrašivi da propovjedaju svetu vjeru pravoslavnu, Hristovo ovaploćenje, Njegova čudesa, Njegovo stradanje, Krst, smrt, pogrebenje i Vaskrsenje trećeg dana iz mrtvih, slavu Njegovog Vaskrsenja i silu Krsta Njegovog. Ta istina je temelj naše svete vjere pravoslavne“, zaključio je Vladika Joanikije.

Liturgiju je uveličao radostan čin krštenja malene Jovane.

Zajedničarenje je nastavljeno tradicionalnim Ilindanskim saborom uz prigodan program i trpezu ljubavi. Održana je promocija knjige “Hronika Šekulara“, koju je napisao protojerej Andrija Popovića, nekadašnji paroh u Šekularu. O knjizi su govorili Miloš Popović i istoričar Goran Kiković, koji je istako sledeće :

u Šekularu žive “mrki i puna srca ljudi“-zapisali su putopisci.

Preosvećeni vladiko Joanikije, časni oci Srpske Pravoslavne Crkve,  draga i poštovana braćo Šekularci, neka nam je prije svega srećna slava Sveti Ilija gromovnik koji naš nebeski zaštitnik pred Gospodom.

Imam posebnu  čast i zadovoljsto da danas kažem koju riječ o knjizi „Hronika Šekulara“ protojereja Andrije Popovića Šekularca, sveštenika, ratnika i sveštenomučenika koji je bio sveštenoslužitelj Šekularski punih 30 godina.

Andrija se sa ovom knjigom ponovo nakon  75-godina od njegove mučeničke smrti vraća u Šekular među svoje plemenike za koje se molio Gospodu Bogu u najtežim trenucima njihove borbe  za krst časni i slobodu zlatnu.

Ovom knjigom potomci su odužili dug proti Andriji i podigli mu još jedan spomenik, trajni i nezaboravni. Jer smo mi ovdje njemu i komandi Šekularsko-trebačkog bataljona 2013. godine podigli zaslužno spomen obilježje koje treba sve nas da  opominje čiji smo potomci . Što bi rekao naš blaženopočivši patrijarh Pavle:

“Uvek imajte u vidu čiji ste potomci i setite se kojim su putem išli vaši preci da bi stigli u Carstvo Božje, uvek kao ljudi i kao narod Božji. Tim putem da i mi idemo i da zaista budemo dostojni potomci svojih predaka. Proći će  sve, ali duša, obraz i ono što je dobro ostaje zauvek.“

O Šekularu su pisali poznati naučnici i publicisti: Dr Radoslav Jagoš Vešović, Marko P. Cemović, dr Mirko R. Barjaktarović, pop Bogdan Lalević i Ivan Protić, Andrija Jovićević, Pavel Apolonovič Rovinski, Jovan Cvijić, Milisav Lutovac, Mirko Barjaktarović, Miomir Dašić, Blagoje Šarić, Radoje Kastratović, Golub Brakočević, Rade Brakočević, prota Andrija Popović i drugi pisci i putopisci.

Poznato je da su Šekularci najstarije pleme na ovim prostorima, što potvrđuje pisanje prote Andrije Popovića u knjizi “Hronika Šekulara“ koju promovišemo danas na ovom vjekovnom saborištu Šekularskog plemena odakle se krećalo u borbu za slobodu jer Šekularci kao i ostali Srbi nikada nijesu napadali tuđe već branili svoje teritorije i granice.

Prota Andrija piše : “Granice vojvodstva (Vojvodine) Šekulara u doba Vojvode Petra Šekularca bile su: sa zapadne strane graničilo se je sa Moračanima i Kučima, a sa sjevera na Korita (Pešter), Pančare i Buđevo, sa istoka povrh Peći i Dečana, a sa juga Prokletijama.

Svi istraživači i pisci istorije Šekulara su saglasni da je Šekular staro srpsko pleme koje se pominje još u “Dečanskoj hrisovulji“ i u Povelji manastira Banjska sa Kosova.  Koliki je bio značaj Šekulara u srednjovjekovnoj srpskoj državi govore i stihovi iz narodne pjesme “Margita đevojka i Rajko vojvoda“koji glase: “Na onome lomnom Šekularu, onđe bješe Petar Šekularac, a na Skadru na rjeci Bojani, onđe bješe Vukašine kralju“.

Istorija je zabilježila poslije vojvode Petra i druge znamenite junake: vojvodu Dašu, kneza Vuka i Komnen barjaktara koji su uspješno branili teritoriju Šekulara od upada zlogasnih Arnauta i Klimenata i drugih zavojevača.

Krvareno je na šekularskim granicama i svaki pedalj granice je obilježen, što nam još i danas govore mramori na Mokri, Šekularskoj rijeci, Vaganici,  Glođiji…

Opisao je to u ovoj  Hronici o Šekularu prota Andrija  jer je  ova knjiga o njegovim Šekularcima kroz vjekove. prota Andrija Popović, je u ovoj knjizi kako reče i profesor Kalezić,  ovdje su priređivači istakli kraće tekstove, njegovu biografiju, pa hroniku Šekulara, zatim njegove službene besjede, ratni dnevnik koji čuva autentične i dragocjene podatke kojih – ili mnogih od njih možda i nema u državnim arhivama, ili ako ih i ima, ne tako detaljno, pa prepiska( moja primjenjdba je zašto priređivači nijesu prekucali ratni dnevnik kao što smo ja i Blagoje Šarić uradili sa dnevnikom Mila Kenjića) i, najzad, fotoprilozi – dokumentarnih tekstova i brojnih lica – prate i njihove porodice uže i šire. Sve su to prilozi u samoj knjizi i istoriji Šekulara i šire, i ovako su ušli u istorijsku literaturu za čitanje i uvid u pristup arhivskoj građi. Nego da vam ne prepričavam šta se u Hronici Šekulara nalazi vi ćete je uzeti i pročitati.

Zanimljivo je ovdje istaknuti koliko je Šekular po selima imao kuća krajem 19 vijeka:

Na strani 36. Ove knjige piše :

…“Šekular sačinjavaju ova sela. Ulica 36 kuća , Mezgale 39, Ćetkoviće 28, Orah 25, Jašoviće 38, Maslare sa Lekićima-Radmuževiće 42, Rmuše-Strane 16, Spaleviće sa Bulićima 34 kuće. Tako da u Šekularu ima 258 kuća. Selo Rovca 60 kuća, 1884. Ostalo u turskoj granici i oslobođenjem Balkanskog rata 1912. godine potpalo je opštini Donjo-Ržaničkoj, a sve do 1884. godine  bilo je u opštini Šekularskoj i ima sva prava u šekularske planine i šume…“

Evo jednog detalja sa boja na Glasincu  od 27. oktobra 1914. u kojem je Andrija učestvovao kao bataljonski sveštenik a opisano je u ovoj Hronici Šekulara na strani 75:

…“Vraćajući se u svoj bataleon čistim brdom, pod najvišu topovsku, mitralješku i puščanu vatru neprijateljsku bez ikakvog zaklona, govorili su popu Andriji vojnici i sam Radule Balević narednik i komandir Milo Saičić “da se sagne“. “Što da se saginjem, da se dvostručim, ako me pogodi ovako će manje bit rana“ to je popu bio odgovor  koji se danas u prepričavanju kod vojnika govori.“… E takvi su bili srpski sveštenici takav je bio Andrija Popović. Slava mu. Vama hvala!-zaključio je Kiković.

Domaćini sabora su bili Mjesna zajednica i Crkveni odbor pri hramu u Šekularu.