Ili Kosovo ili tuđina za gospodara

Piše: Srđan Šljukić

Od kada je Zapad odlučio da se umiješa u spor oko srpske pokrajine Kosovo i Metohija, tačnije, od kada je postavio sebi za cilj da podrži albanske separatiste i ovu teritoriju odvoji od Srbije, od zapadnih političara neprekidno slušamo kako Srbi treba da napuste mitski pristup kosovskom problemu i da se okrenu onome što se naziva „racionalna politika“.

Prema ovom stavu, koji se preko medija neumorno ponavlja stotinama i hiljadama puta, Srbi su „zarobljenici“ mitskog pristupa Kosovu, koji sputava ekonomski i sveukupni društveni napredak. Umjesto što to čine, a da bi se usmjerili ka boljitku, Srbi treba da se odreknu iracionalnih mitskih predstava o Kosovu i prihvate racionalnu politiku koja vodi ekonomskom prosperitetu. Ta „racionalna politika“, naravno, vodi pravo u EU i NATO.

Za svakog se mislećeg čovjeka pri svemu ovome otvaraju izvjesna pitanja, na koja odgovor nipošto nije lak. Kakav smo mi to narod, kada se uporno držimo nekih fantastičnih predstava o Kosovu, umjesto da namjesto njih imamo ekonomski i društveni napredak? Kako je moguće da kao narod pravimo tako iracionalan izbor, uprkos višedecenijskom ubjeđivanju (tačnije, „ispiranju mozga“), sankcijama i bombardovanju? Sa druge strane, činjenica je da što srpski političari više prihvataju „racionalnu politiku“ Zapada, kod nas je stanje sve gore.

Izlazi da što se više „oslobađamo mitova“, sve lošije živimo. Odgovor se krije u poimanju mita i njegove uloge u politici.

Naime, mitovi nipošto nisu „prazne priče“, „duhovi prošlosti“, „fantastične predstave“ u koje vjeruju samo „primitivni ljudi“. Naprotiv, njih treba vidjeti kao neophodan element kulture, koji u svakom društvu vrši određene, veoma značajne funkcije.

Mitovi u sebi sadrže mnoštvo vrijednosti bitnih za jedno društvo, koje legitimišu njegove institucije i postupanja, naročito u vremenu sukoba, kada je potreba za društvenom kohezijom najizrazitija. Mit je nužan sastojak svih ljudskih društava, a ne samo arhajskih i tradicionalnih.

Ovo dalje znači da ako napustite jedne mitove, vi ćete usvojiti druge, redovno tuđe. Svaki narod ima svoje mitove, priče iz prošlosti sa vrednosnim sadržajem, koje mu daju
moralnu snagu i omogućuju da se nosi sa nedaćama raznih vrsta, od ekonomskih kriza do ratova: imaju ih Rusi, Kinezi, Iranci, ali i Englezi, Njemci, Francuzi, Amerikanci. Svi oni ljubomorno čuvaju svoje mitove, jer dobro znaju njihov društveni značaj.

Veoma često, ti su mitovi vezani za neki dio teritorije, koji se onda posebno čuva i od koga se ne odustaje ni po koju cijenu. Pokušajte samo da Jevrejima „objasnite“ da treba da se odreknu Jerusalima zarad nekakve „racionalne politike“ ili, pak, Amerikancima da Alamo treba da pripadne Meksiku, pa se sigurno nećete dobro pro-
vesti.

Svaka politika drži se određenih mitova i o njima vodi računa i nema, niti može biti, nekakve „demitologizovane“, „racionalne“ politike. Za srpski nacionalni identitet Kosovski mit ima ključni značaj.

Vrijednosti koje se kroz njega izražavaju inspirisale su desetine generacija kroz mnoge vjekove, pružale snagu i vjeru u budućnost i u najtežim momentima za naš narod, povezivale Srbe ne samo na prostorima Balkana, nego i u cijelom svijetu.

Zato Kosovo i Metohija za Srbe predstavljaju teritoriju od posebnog kulturnog značaja, kao što su to za Švajcarce Alpi, za Rumune Karpati, za Jermene planina Ararat.

Otuda bi odustajanje od Kosova za Srbe, zapravo, značilo odustajanje od sebe samih i, najverovatnije, nestanak sa istorijske pozornice. O ovome svaka srpska politika prema Kosovu i Metohiji mora da vodi računa, ako želi da se uopšte naziva srpskom.

Odricanje od Kosova i Kosovskog mita u stvari bi predstavljalo prihvatanje drugih mitova, prije svih mita o pozvanosti Zapada da bude moralni sudija svima u svijetu.

Upravo taj mit o moralnoj izabranosti Zapada jeste ono što stoji iza takozvane „racionalne politike“ koja nam se neprestano nudi i koja izražava interese zapadnih vlada i kompanija, dok za nas Srbe nikako ne mari.

Treba li da se odreknemo svojih vrijednosti i svojih interesa, kako bismo prihvatili tuđe? To je izbor koji leži iza priče o „mitskom“ i  „racionalnom“ pristupu politici. Prihvatanjem tuđih mitova, tj. tuđih vrijednosti, mi bismo zapravo prihvatili tuđina za gospodara.

Ili Kosovo ili tuđina za gospodara