Ikone Božije

Piše: O. Gojko Perović

Iza za nas je nedjelja, prva u Časnom postu, koju Crkva zove Nedjeljom (pobjede) Pravoslavlja. Razlog tome je uspomena na veliki sabor u Carigradu 843. godine koji se zbio u ovo doba godine, a na kom je ustanovljeno bogoslužbeno i molitveno poštovanje ikona. Sve se zbilo poslije sukoba, rasprava i podjela unutar Crkve (i unutar carstava) koje su trajale preko sto godina! Jer poštovanje ikona, koju danas svaki pravoslavni dom (i ”crnogorski” i ”srpski”, gle čuda) smatra osnovnim izrazom svoje vjere – predstavljalo je, u davna vremena, i usred pravoslavnog carstva, povod za neviđene sukobe, prebijanja, progone i javna poniženja.

Pojedini carevi, velmože, patrijarsi i niži svešteni činovi – decenijama su se nalazili na strani ikonoboraca i zastupali uvjerenje da ikone izražavaju idolopoklonstvo i direktno kršenje Druge Božije zapovijesti, date još u starozavjetno vrijeme.

Puno toga je napisano na temu te rasprave. Duboki duhovni i kulturni razlozi stoje u temeljima argumentacije ”za” i ”protiv” ovakvog vida bogopoštovanja. Danas je sve to lako dostupno zainteresovanom istražitelju i čitaocu. Za potrebe ovog teksta napomenuću da je pravoslavni zaključak zasnovan na uvjerenju kako se od vremena sinajskog zakonodavstva i Mojsija do doba Novog Zavjeta desila novost: Bog je sišao među ljude i sam je postao čovjek – pa je, samim tim, sve u vezi Njegovog ovaploćenja postalo opipljivo, opisivo i dostupno slikarskom umjeću. U našem vremenu je poštovanje ikona (iako možda neće biti argumentovano istim teološkim argumentima) jedno od tačaka bliskosti pravoslavne i rimokatoličke vjere, u odnosu na npr. protestantski hrišćanski svijet (koji je napravio otklon od ikonopoštovanja).

Meni je danas, iz cijele ove priče, trenutno najzanimljivija činjenica da su podjele ipak, poslije tolikih decenija – prevaziđene! Jeste trajalo dugo. Jeste da mnogi akteri podjela nijesu dočekali konačan ishod. Jeste da se u velikoj mjeri politika miješala u teologiju i obrnuto. Jeste u pojedinim momentima izgledalo – baš beznadežno. Ali – vrijedjelo je čekati! Isplatilo se – trpjeti! Na kraju su trijumfovali istina i zajedništvo!

Suptilna duhovnost ljudi koji ni do dan danas ne razumiju kako i zašto je moguće slikati Nedostupnog i Sveprisutnog – za oponenta ima ljepotu Bogorodice Trojeručice, Mikelanđelovog Davida ili proroka Ilije koga, vjekovima, gavran hrani na oltarskom zidu Moračkog manastira. Ipak, razlog praznovanja pobjede Pravoslavlja (ovdje se izraz više odnosi na pravovjerje, a manje na savremenu konfesionalnu i institucionalnu različitost od rimokatolicizma i protestantizma) nije sadržan samo u carigradskom razrješenju ove iskonske dileme, već i u objedinjujućoj poruci konačnog ishoda. Pravoslavlje – ma kako to danas nekima zvučalo neubjedljivo – ne ide uz podjele! Ono je prepoznatljivo po čuvanju ljudskih različitosti – ali ne i antagonizama. Onda kad različitosti prerastu u podjele, pa kada te podjele shvatimo kao cilj, a ne kao prepreku na putu ka cilju – onda to više nije pravoslavlje. Nemamo šta pravo (ispravno) slaviti, ako smo razjedinjeni u mržnji i podozrenju. Kakvo je to pravoslavlje, ako si ubijeđen da si samo ti u pravu, i da si tako ”ispravan” dovoljan sam sebi – a ostali svi su bezbožnici i izdajnici?! ”Bezbožnici” nemaju ”tvoju” ikonografiju, a ”izdajnici” ne nose ”tvoje” ime, i ne navijaju za tvoj tim (klupski, reprezantativni). Kako danas da slavimo Svetog Petra Cetinjskog, koji se posvetio mireći Crnogorce, ako istovremeno sa tim tako lako jedni drugima prišivamo etikete najomraženijih protivnika?

Kako etimološki tako i filosofski – istina može (mora) biti samo jedna, ali ima nas koji se u nju kunemo – baš svakojakih. Pouka praznika, pa i cijelog ovog velikoposnog podviga upućuje nas na preispitivanje, na traženje grešaka – najprije u sebi. Uputstvo stjuardese u avionu da prvo stavimo masku ”sebi pa djeci” shvatam i kao duhovnu pouku (sveprožimajućeg božanskog zakona i opšteg principa): prvo sredi sebe, da bi mogao da pomogneš drugima.

Konačno, slavljenje ikona i njihovo poštovanje, obnavlja nam vjeru u istinu da smo mi svi, jedni drugima – ikone Božije. Svaki od nas je stvoren po obrazu Božijem. Tako vjerujemo. Jedan moj pametni i pismeni kolega sveštenik predlagao je da negdje nekad napravimo jednu bogomolju od stakla. Crkvu koja će se providjeti. U takvoj futurističkoj varijanti crkvenog graditeljstva, taj se hram ne bi oslikavao, ali ne iz razloga nepoštovanja ikona, nego upravo iz razloga što bi, u tom prizoru, postalo vidljivije, da smo mi ljudi (pogotovo onda kad smo sabrani na molitvi) jedni drugima ikone Božije. Osim nekoliko neizostavnih Gospodnjih, Bogorodičnih i svetačkih likova, u toj bi crkvi, likovi prisutnih ljudi bili – jedine freske i ikone. U toj bi se providnoj crkvi, vidjelo kako je najvažnije da na prvom mjestu budemo ljudi, kako bismo mogli da pretendujemo na to da budemo Božiji.

Ni sam nijesam siguran koliko je ovakva ideja kanonski ispravna, niti je ovim putem zvanično kandidujem pred nadležna crkvena tijela, ali jedno znam: i tako neprovjerena i donekle provokativna, ispravnija je od onog shvatanja Crkve po kom je ona nečija nacionalna, državna i politička imovina. Naše drevne svetinje nijesu od stakla, ali jesu ogledala Carstva nebeskog. U njima kad smo – mora nam biti od manje važnosti bilo kakav drugi zemaljski identitet. Danas u Crnoj Gori, od ”komita” i ”četnika”, od ”rodoljuba” i ”nacionalista” ne vidimo ljude. Zato smatram da će naša, ovdašnja, pobjeda prave vjere biti on(d)a kada shvatimo da Crkva od nas ne traži nacionalnu pripadnost kao uslov za bilo koje ljudsko i bilo koje božansko djelo.

Ali, dok ne razjasnimo može li nam se država zvati crnogorska a istovremeno biti i građanska, i može li nam se Crkva zvati srpska a ujedno biti i univerzalna, hrišćanska; dok ne preberemo može li sve to zajedno, jedno pored drugog – ili se to mora sukobljavati i svađati, mogli bismo međusobno da se dobro pogledamo na onaj biblijski način – licem k licu – i da ispod naslaga naših različitih identiteta i mišljenja, potražimo zaboravljenog brata.

Autor je rektor Cetinjske bogoslovije

(Vijesti)