Idiot

Piše: Emilo Labudović

Prema enciklopedijama i udžbenicima psihologije, „idiot je lice sa najtežim stepenom mentalne zaostalosti“ a „idiotizam – najjači stepen maloumnosti“. U kolokvijalnoj upotrebi, ovaj pojam ima šire i uglavnom pežorativno značenje, a idiota u književnost na velika vrata uveo je jednim od svojih kultnih romana Fjodor Mijajlovič Dostojevski.

Postoji još jedan „idiot“ koji je manje poznat široj i laičkoj javnosti a koji je u poslednje vrijeme sveprisutan. Riječ je o uređaju, jednoj vrsti monitora, stručno zvanom „telepromter,“ koji se najviše i najčešće koristi na – televiziji. Sa njega novinari, urednici i spikeri čitaju tekst koji je unaprijed ispisan i koji „prati“ brzinu njihovog čitanja, dok gledalac ima utisak da pomenuti govore „iz glave“. Tek pažljivije posmatranje „govornika“ otkriva njegov neprirodno usresređen i gotovo staklast pogled izvan fokusa kamere.

Koliko je ovaj uređaj zaista unaprijedio kvalitet prezentacije teksta a koliko je zapravo stvar „šminkanja“ scene i učesnika, pitanje je bez jedinstvenog odgovora. Činjenica je da neupućenima „govornici“ djeluju pametnije i „načitanije“, priridnije i opuštenije, ali samo neupućenima. A možda je upravo taj utisak koji korišćenje ove naprave ostavlja na gledaoce izveo „idiota“ iz studija i profesionalne upotrebe i uveo ga u sferu politike. Sve češće i sve veći broj političara koristi „idiota“ da bi se dodatno „dopali“ građanima i biračima i pojačali svoju harizmatičnost. To što u tim prilikama više liče na sopstveni voštani odlivak iz Muzeja madam Tiso, vjerovatno „pi – ar“ stručnjaci iz njihovih štabova i kabineta ne smiju da im kažu.

Danas je na televizijama, na Javnoj pogotovo, bio dan masovnog „idiotizma“. Prvo je premijer čitao sa „idiota“. Tekst koji mu je drugi napisao, mada je „rukopis“ više nego prepoznatljiv. Onako napuderisan, ukočen, preozbiljnog izraza lica, namrgođen, oštar… sipao je vatru po Mitropoliji crnogorsko – primorskoj koja je u njegovom vokabularu isključivo – srpska. Onda je iz nekog budžaka iskopan nekakav istoričar „izvanjac“ koji je priskočio premijeru u pomoć u kaštigovanju Mitropolije i Mitropolita. Izvjesni Milivoj Bešlin se, doduše, javio  telefonom tako da se ne zna da li je koristio „idiota“, mada idiot sa idiota teško da može išta da saopšti a da nije idiotizam. Idiotarijama se, potom, pridružio i Andrej Nikolaidis. Bez „idiota“ jer je on svoj idiotizam protiv svega srpskog u Crnoj Gori, a Mitropolije posebno, odavno naučio naizust. A dok je on spelovao bez idiota, Šofro ga je gledao pričično staklasto, kao da čita sa „idiota“.

Spisak „načitanih“ nastavila je tetka Vesna, predsjednica Vrhovnog suda, koja je, ne koristeći „idiota“ pokušala da nas gledaoce ubijedi kako su ona i njeni sudovi „u nemogućim uslovima izazvanim korona virusom ponosno stajali na braniku domovine“ i Crnu Goru odbranili od nasrtaja na njeno dostojanstvo, to jest zastave i mermerne table. Nije koristila „idiota“ jer je sebe čvrsto ubijedila da su s ove strane ekrana sve sami idioti koji će to progutati bez rezerve. Idiotovanje na Javnoj nastavljeno je iscrpnim izvještajem sa sjednice skupštinskog Odbora za prosvetu. Tijelo čija je prvenstvena namjena, obaveza i zadatak da razmatra  zakone iz svoje oblasti, držalo je slovo o – antifašizmu. Perjanice antifašizma u Crnoj Gori, Andrija Popović, Živko Andrijašević, Dragutin Papović, Slobodan Simović, bez „idiota“, ali unisono kao da čitaju sa „idiota“, u kameru su izlili svu žuč o navodnoj ugroženosti antifašističkog nasleđa u Crnoj Gori. I svi su jednoglasno, kao sa „idiota“, uprli prstom u SPC kao ključnom negatoru antifašizma. Glas onih koji se sa tim nijesu složili nije se čuo. Valjda se nije uklapao u idiotizam rasprave koja je, možda, potrebna ali na nekom drugom mjestu.

A onda, kreščendo dana u kojem su Javnom dominirali „idioti“ i idioti. „Živa istina“ u kojoj je, po ko zna koji put, proskribovani Darko Šuković demonstrirao kako i bez „idiota“, tečno i skoro naizust, zna sve što demantuje i najmanji srpski trag u istoriji Crne Gore. Ne znam gdje mu stoji „idiot“ (glava mu je  nešto manja od pomenute sprave) ali idiotizama mu nije falilo kao da ih sriče sa ekrana šireg od Nijagarinih vodopada.

„Idiot“ pod znacima navoda je elektronska sprava, idiot bez znakova navoda je onaj koji vjeruje da je sve saopšteno sa „idiota“, odnosno ekrana, „živa istina“. A posebna vrsta idiota su oni koje Šuković i „šukovići“ ubjeđuju da su „na braniku domovine“ stoga jer vole Crnu Goru i istinu o njoj a ne zbog toga što se taj „patriotizam“ može dobro unovčiti. I unovčava. Novcem, stanovima, funkcijama… A sve dok ima „idiota“ i idiota, idiotizam trenutka u kojem živimo prerasta granice izdržljivosti.

Pročitajte JOŠ:

Lice i naličje Nikšića: Djeca neba i djeca evra