Ideologija stada

Piše: Emilo Labudović

Samo vi slijedite našu slanu ruku i ne brinite, trave će biti dovoljno za vaše održavanje u stanju beslovesnih, tupavih i poslušnih, za vaš status stada ovaca koje ćemo da šišamo i zavodimo za Goleš planinu.

Možda ovo djeluje previše simplifikovano i uprošćeno, ali čini mi se da bi se baš na ovu ponižavajuću poruku mogao svesti odnos zapadnih dušebrižnika i prijatelja prema jednom narodu koji je, bez pretjerivanja, bio istorijski i onda kada mnogi od tih današnjih, koji se kurče, prijete i ucjenjuju, nijesu mogli pronaći sebe na mapama.

Ipak, pošteno je reći da poziv na ovakav odnos spolja nailazi na određeni, srećom ne prevelik, broj onih koji se odazivaju, nudeći se dobrovoljno na šišanje iznutra., A njihovo blejanje i zveckanje makazica u tišini zapanjene većine doima se kao sveopšti pristanak. Kad se tako nešto jednom narodu desi iz onih najnižih socijalnih slojeva, iz plebsa, onda je to znak ozbiljne društvene krize koja zahtijeva radikalnu promjenu i stanja i sistema. Ali, kad takvo puzanje, samoponižavanje i samodestrukcija zacari u segmentu boljestojeće klase, među nosioce javne i kulturne politike, onda je to potvrda dubokog moralnog sunovrata baš onih koji bi barjak kulturnog, vjerskog i nacionalnog identiteta trebalo da drže na samom vrhu društvenih vrijednosti. A kad se taj barjak nađe spaljen, pod nogama i prekrečen, onda je to samo korak do ambisa.

Nezadovoljstvo takozvane kulturne elite (profesori, pisci, režiseri, glumci, fudbaleri, košarkaši, pjevači i pjevačice kojima silikoni kipe i naprijed i pozadi, svuda u svijetu je više rezultat neke lične, unutrašnje nedovršenosti i neostvarenosti nego što je izraz iskrenog nezadovoljsta materijalnim i socijalnim položajem. Biti protiv, biti disident, biti „na spisku“, oduvijek je bilo „in“, neka vrsta društvne verifikacije posebnosti, višeg nivoa i božanske predodređenosti. Ali svi oni uglavnom dobro znaju svoje limite i društvene granice koje, koliko god hodali oštricom mača, nikad neće i ne smiju preći i odreći se ne malih privilegija koje im to isto društvo obezbjeđuje, u mjeri koja je za sve druge nzadovoljnike – nedostižna. Takvih ima i biće ih u svim društvima i svim državama, ali se oni uglavnom vrte oko određenih časopisa, filozofskih kružoka i kafanskih sjedeljki. Izaći na ulicu, boriti se za promjene, njima je tako mrsko. Za to su predodređene ovce.

Kad jedan doktor istorije književnosti i kulture, kojem je ovo društvo, takvo kakvo je, omogućilo i više od toga što mu po zvanju i znanju pripada, na kraju shvati da ipak nije dotakao željene visine, on za svoju nesposobnost optuži državu i vlast. I to mu, u neku ruku, dođe ta demokratija i pravo na intelektualni bunt. Ali, kad taj isti dr, mr, zvr… nema ni intelektualne snage ni građanske hrabrosti da svoje nezadovoljstvo uobliči u akciju promjena, onda je to definitivni krah i titule i ličnosti.

Umjesto toga, taj dr, mr, zvr, je iz svog kukavičjeg gnijezda, kao evet – efendija novog doba, na sve strane razaslao nekakav papir, danas to zovu „non pejper“, u kojem predlaže rešenja za izlaz iz ovdašnje krize. Ali, ta rešenja ne nudi svojoj javnosti i institucijama svoje države, već kukumače da mu viziju države po njegovom kroju skroje falange iz inostranstva. A ta intelektualna i građanska mizerija, ako ne iz nečeg drugog, iz domaćeg vaspitanja i prađedovskog koda, mogao je makar iz svoje profesije da nađe istinu o tome kako smo prolazili dok su nas drgi jahali i silovali, odvodili u janičare, nabijali na kolje i strijeljali po računici „stotinu za jednoga“!

Makar je kao nekakav ojađeni profesor, ako ne zbog svog a ono zbog digniteta nauke koju je izučavao i predavao, mogao da shvati da nema toga „non pejpera“ u koji mogu da stanu vjekovi državnosti i držanja zubima za nebo da se ona odbrani. Nudeći svoje podeblje dupe (od lošeg života) na izvolte, ovaj nabijeđeni intelektualac, jer to podrazumijeva istinu kao razlog svih razloga, izabrao je, i za sebe i za svoj narod, status stada ovaca. Valjda je očekivao da će ga strani čobani staviti na njegovo čelo. Ali, kao neko ko je izvjesno vrijeme bio (dobar) čobanin, mogu mu posigurno posvjedočiti da je i ovan – predvodnik samo običan ovan, i ništa više.