Identitet i budžetlitet

Piše: Goran Danilović, lider Ujedinjene Crne Gore

Priučeni teoretičari politike, uglavnom budžetski prvrženici i namještenici na državnoj kasi, istrošena ergela bivšeg državnog dvora, svakodnevno poziva, priziva i upozorava da Crnoj Gori prijeti opasnost od utapanja u „Srpski svet“, da je ova Vlada izdajnička i da je „crnogorski identitet“ na umoru.

To uporno laganje i podizanje tenzija zaista postaje jadno i dosadno.

Vlada koja, po Sporazumu iz septembra prošle godine, nije takla ni u jedan jedini prioritet „naše“ spoljne politike, ni u zapetu u vezi sa državnim simbolima, postala je nepodnošljiva jer navodno ruši sva dostignuća i svijetlu zaostavštinu minule vlasti? Koja je to, međutim, zaostavština? Građanska Crna Gora? Demokratska drzava? Vladavina prava? Nediskriminacija?

Umjesto nezadovoljstva onih koji su pobijedili, jer bivši sistem još funkcioniše, mi imamo horsku kuknjavu i ritmično prijećenje od onih koji još uvijek nisu osjetili institucionalnu pravdu, niti vjeruju da će ih ikada stići. Radikalizam i ekstremizam „Srpskog sveta“ je toliko veliki da je najslobodniji i najbrutalniji vid njegove eskalacije i dalje tek koja svadba sa različitim verzijama tradicionalnih trobojki, pjevanje lirike i epike o Kosovu! Taj nivo „radikalizma“ trajao je oduvijek, pa i za cijelo vrijeme „Milovog doba“ . Postavlja se tako pitanje; čemu ovoliko jeftinog laganja o ugroženosti temelja državnosti?

Jadikovke i jadikovci ustvari smatraju da je njihova odlučenost od naših para, nefinasiranje njihovog parazitizma i stvaralačke jalovosti, nepodnošljivi nasrtaj na njihovu domovinu i identitet?

Govorili smo o tom fenomenu odavno.

Bilo je jasno da nemali broj „suverenista“ pod promjenama podrazumijeva da „ode Milo“ ali da njegovo djelo ostane „vječno“. Dakle, oni smatraju da se „potonji gospodar“ samo neoprezno „prekrao“, te da u ostalo ne treba dirati? Jedino pitanje koje preostaje je; a šta je preostalo nakon prekradanja?

O Srpskom svetu kao prijetnji i ruskim hibridnim napadima na „nas“ mogli bismo raspredati danima. To, posljednje utočište DPS-ove svađalačke i prijeteće politike nametnuo je partijski lider. Đukanović ne umije i ne želi da se bavi malim i realnim stvarima. Bio bi to rizik jer se „spuštanjem na zemlju“ u vazduhu zaviore sve teške prevare i podvale od kojih je grupica ljudi na lopovski način došla do ličnog bogatstva imperijalnih razmjera. Tako je neophodno na vedrom nebu iznad Crne Gore, a „njiđe nije modro“ kao u nas, držati kakav zastor o državnosti, crkvi, Rusiji ili Srpskom svetu – zastor kroz koji se ne vidi banditizam pojedinaca koji su patriotizam naplatili i od naših praunuka.
Zamjenom teza, zastiranjem neprovidnih zakrplina pred našim nosevima i pozivom da se brani prikpljeno, sije se ludilo gore od nevakcinisanja. Tako „Srpski svet ruši crnogorski identitet“! I uzaludno je pojedinicima prenaviklim na identitetske benefite govoriti da se manu ludosti i okrenu životu. Ne! Najsrčanije se brani nejasno, a izmaglice i tmuša- rabote idelna su stanja da i kukavice pokažu junaštvo i oplijene „neprijatelja“!

Đukanović zna da njegova partija nema više koalicioni kapacitet niti onu snagu dopunjanu dnevnom, izbornom i nažalost višedecenijskom korupcijom. Zna da bi za promjenu narativa, promjenu gubitničke politike bila neophodna suštinska akcija, demokratizacija vlastite partije i modernizacija programa, njegovo povlačenje i silazak s političke scene. To se, međutim, ne dešava jer Đukanović između sebe i partije neoliberalnom logikom bira, naravno, sebe.

Ono što je on izgradio kao navodni crnogorski identitet tako je navodno i u opasnosti!

Bilo bi ljekovito da se oni u čije ime govori predsjednik DPS-a zapitaju; o čemu je ovdje riječ?

To što je stvarao Đukanović je održavao na silu i prilagođavao sebi – i identitet i budžetlitet obezbjeđivala je „služba“.

Ni srpski ni crnogorski, niti identitet Crne Gore, ne utjeruju se, međutim, palicama i maricama nego se strpljivo grade kroz dobrovoljnu privrženost. Identitet je često u različitosti koja skladno funkcioniše, a ne u afirmaciji nikada do kraja izvedene posebnosti.

Identitet, na kraju, ne tvore političari nego on oblikuje njih. Identitet je stariji od vladavine jednog kralja, cara, jedne političke epohe, a posebno od jednog partijskog šefa. Ako, pak, nije onda se nikada nije ni radilo o identitetu nego o političkom promiskuitetu, o onoj ružičastoj, pinkovskoj krpljevini kojom je zastoren vidik, zastrt put i prekrivena prazna državna kasa – dakako identitetska.