Ibrahimović simbol poniženja crnogorske diplomatije

„Ljudi koji su sebe nazivali ustašama, muškarci i žene, prebijali su me svakodnevno, četiri puta mi razbili lobanju, izlomili 12 rebara, odbili bubrege, trajno oštetili koljena, gasili mi cigarete po tijelu i sjekli nožem. Pržili su me strujom, gurali mi govna u usta, mokrili po meni„, svjedoči Slobodan Zurovac, koji je preživio 125 dana u logoru „Lora“.

Pamtite Srbi ova imena: Dušan Barović, Luka Gazivoda, Borivoje Zirojević, Ranko Vujović, Dragoman Doknić, Dragan Jakovljević, Pavle Popović, Miloš Perunović, Ratko Simović, Neđeljko Janković, Miljan Šušić, Radivoje Petković i Radomir Vulić. Oni su usmrćeni rezervisti nikšićko-šavničke grupe. Međunarodni crveni krst je u samom logoru pronašao Luku Adžića, koji je nekoliko mjeseci kasnije preminuo u Nikšiću od posljedica teškog zlostavljanja.

Dušanu su donijeli dva noža i pitali kojim da ga zakolju. On je hladnokrvno pokazao na jedan od njih.

Svjedočanstva preživjelih iz logora Lora otkrivaju strahovite patnje kroz koje su prošli zatočenici. Veselin Bojović, bivši pripadnik Jugoslovenske narodne armije iz Žabljaka, uhapšen je 1992. godine i proveo četiri mjeseca u bloku B logora Lora. Opisuje iskustva kao „stravu i užas“, navodeći da su zarobljenici molili za smrt kako bi prekratili muke. Prema njegovim riječima, mučitelji su koristili improvizirane uređaje za elektrošokove, a zarobljenici su bili izloženi stalnim premlaćivanjima i poniženjima. ​Bojović takođe svjedoči o sudbini zatvorenika iz bloka C, gdje su se čuli najjači jauci i vrisci. Prema pričama preživjelih, zarobljenicima su vađene oči, sječeni dijelovi tijela, a neki su bili prisiljeni piti sapunicu. 

Više od nedjelju dana prošlo od negacije logora Lora, crnogorski šef diplomatije i dalje ćuti

Crnogorska javnost i dalje svjedoči izostanku reakcije ministra vanjskih poslova Ervina Ibrahimovića na skandalozne izjave njegovog hrvatskog kolege Gordana Grlića Radmana. Podsjetimo, najnovije tvrdnje iz Zagreba, uključujući negiranje postojanja logora Lora, otvorile su pitanje zašto crnogorska diplomatija nije osjetila potrebu da se oglasi povodom ove osjetljive teme.

Grlić Radman je u svom nedavnom obraćanju ponovo problematizovao političke odluke Crne Gore, kritikujući njen stav prema donošenju određenih rezolucija i sugerišući da bi se crnogorska javnost trebala baviti prošlošću na način koji bi bio u skladu s njegovim viđenjem regionalnih odnosa. Takođe, nastavio je isticati pitanje vojnog školskog broda Jadran i teritorijalnog statusa Prevlake, dok je istovremeno izražavao nezadovoljstvo prošlogodišnjom rezolucijom o Jasenovcu koju je usvojio crnogorski parlament.

Poseban segment ovih polemika odnosi se na logor Morinj , koji je tokom rata devedesetih korišćen za pritvaranje zarobljenika. Iako su crnogorske vlasti procesuirale odgovorne za događaje u tom centru, Grlić Radman ga i dalje ističe kao simbol ratnih stradanja, ignorišući pritom slične i, prema sudskim presudama, daleko brutalnije slučajeve iz Hrvatske, uključujući logor Lora u Splitu.

Postavlja se pitanje zašto zvanična Podgorica nije smatrala potrebnim da odgovori na ove izjave i da li se ovakvim pristupom slabi pozicija Crne Gore u diplomatskim odnosima sa susjedima. Iako je poznato da diplomatska retorika često podrazumijeva odmjerenost i izbjegavanje konfrontacije, u situacijama kada se sporni narativi ponavljaju, očekuje se da crnogorska diplomatija zauzme jasan stav.

Uzimajući sve u obzir, pitanje za ministra Ibrahimovića je: koliko je poniženja dovoljno?

Grlić Radman dokazao da su Hrvati najhrabriji – ne jer se ničeg ne boje, nego jer se ničeg ne stide

Podsjetimo, ministar spoljnih i evropskih poslova Hrvatske, Gordan Grlić Radman je dao ranije intervju podgoričkim „Vijestima“ u kom nije htio da odgovori da li je NDH izvršila genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima u Drugom svjetskom ratu. Upitan šta je Hrvatska spremna da uradi da se rasvijetli slučaj splitskog logora „Lora“, u kom je stradalo 14 pripadnika bivše Jugoslovenske narodne armije (JNA) iz tzv. nikšićko-šavničke grupe, hrvatski ministar je odgovorio da „ne postoji i nikad nije postojao nikakav ‘logor Lora’“ da to nije otvoreno pitanje, već „narativ koji cilja na izjednačavanje agresora i žrtve“.

Podsjetimo, ovo je samo još jedan udar u nizu poniženja koje je Hrvatska priredila Crnoj Gori. Naime, Hrvatska je blokirala put Crne Gore u Evropsku uniju ispostavljajući niz „uvjeta“.

„Mi imamo konkretan dokument gdje Hrvatska ima neke uslove prema Crnoj Gori da bi podržala zatvaranje poglavlja 31. Da li se u tom dokumentu i gdje pominje ta rezolucija o Jasenovcu, o genocidu u Jasenovcu, Mauthausenu i Dahau? Ne. Pominje se granica Prevlaka, podjela na moru, brod „Jadran“, pominje se bazen u Kotoru, pominje se isplata odštete onima koji su se nalazili u Morinju… To je, znači, hrvatska strana vrlo precizno identifikovala. Zbog toga ona želi da zaustavi Crnu Goru na evropskom putu u poglavlju 31„, rekao je ranije predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić.

„S krvološtvom zvera, pogane hijene“: Crna Gora ćutke dočekuje Grlić Radmana

Pa ipak, hrvatski ministar Grlić Radman došao je u Crnu Goru na konferenciju „Evropska narodna partija kao pokretač proširenja Evropske unije (EU) na Zapadni Balkan“, koja se održavala 17. i 18. marta u Podgorici, a čiji je domaćin Bošnjačka stranka.

Iako su se pojedine stranke iz vladajuće većine oglasile i osudile sramno negiranje zločina u logoru Lora, to ne umanjuje činjenicu da je crnogorska vlast u cjelini pokazala nedopustivu slabost prema Hrvatskoj. Umjesto da se uputi snažna protestna nota i preduzmu konkretne diplomatske mjere, slučaj se svelo na nekoliko saopštenja, dok hrvatski ministar dolazi u Crnu Goru bez ikakvih posljedica po svoje skandalozne izjave.

Posebno je poražavajuće što Bošnjačka stranka, kao domaćin konferencije na kojoj se pojavljuje Grlić Radman, nije našla za shodno da bar uslovi njegovo prisustvo jasnim priznanjem zločina. Kakve su to „evropske vrijednosti“ o kojima će se pričati, ako se istovremeno ignorišu najstrašnije patnje crnogorskih logoraša i ubijenih rezervista? Kako mogu da sarađuju s nekim ko brutalno negira njihovo postojanje?

Ostaje gorak utisak da su za vlast u Crnoj Gori evropska integracija i politički interesi važniji od ljudskog dostojanstva i pravde za sopstvene građane. Oni koji su preživjeli pakao Lore i porodice stradalih zaslužuju mnogo više od jalovih osuda – zaslužuju beskompromisnu borbu za istinu i pravdu.

„Sa vešala starih novi konop visi“

„Kao mlad vojnik pozvan sam da služim vojni rok u JNA. Tog 12. aprila 1992. godine vozio sam vojsku u Čapljinu, a komanda nam je bila u Mostaru. Zarobljen sam sa 12 vojnika i dva oficira. Prvo su nas odveli u Metković, a potom uveče autobusima u vojni logor Lora kod Splita. Tu sam proveo 125 dana, gdje sam doživio brojna prebijanja, mučenja, maltretiranja, ispitivanja…“, podsjetimo se još jednom bolnog svjedočenja Veselina Bojovića.

Dvanest tijela je nađeno godinama kasnije. Jedno nikad nije.

„Boli me to, ostao sam jedini živ iz Crne Gore. Svjestan sam toliko da mogu još, čini mi se, sve da ispričam. Sjećam se šta su radili upravnik logora Tomo Duić, Ante Gudić, Emilio Bungur… Ma poznao bih svakog. Vjerujte, to su zlotvori, to nijesu ljudi“, ističe Bojović.

Žabljačanin kaže da ne zna kada je tačno grupa rezervista iz Crne Gore, pripadnika nikšićko-šavničke grupe, dovedena u „Loru“, jer su bili smješteni u „ozloglašenom Bloku C“, ali se dobro sjeća jedne noći i brojnih jauka, ali i molbi – „ubijte me, ubijte…“.

„Zid nas je dijelio. Cijele noći trajalo je mučenje, dopirao je jauk, zapomaganje… poznao sam crnogorski naglasak. Narednog dana je sve utihnulo, a mene su stražari pozvali da sa još jednim očistim te prostorije gdje su mučeni. Tu je bila krv na sve strane, djelovi tijela…“, prisjetio se Bojović, kojem je jedan od stražara, kako tvrdi, rekao:

„Tvoji su zemljaci sad u hladnjači.“