Svjedočenje protojereja Nenada Andrića: Grešnici su molili za oproštaj zbog učešća u osnivanju NVO CPC i pokušaja da ubiju mitropolita Amfilohija

Piše: protojerej – stavrofor Nenad Andrić

Godine 2014. bio sam sa porodicom na godišnjem odmoru u Herceg Novom. Novljani koji su čitali moju knjigu o Sv. Nektariju i putovali sa mnom na Eginu gdje organizujem godinama hodočašća, omogućili su mi da boravim u lijepom Herceg Novom besplatno.

Svako veče tih osam dana služio sam večernje bogosluženje u prelijepoj crkvi SPC na Belavisti sa novljanskim časnim ocima. Potom smo dušu bogatili zaista za svaku pohvalu književnim večerima „Dani ćirilice“ koje je organizovala novljanska Crkvena opština na čelu sa ocem Radomirom Nikčevićem, direktorom Svetigore, medijske kuće i časopisa Mitropolije crnogorsko – primorske.

Bili su to nezaboravni dani i čarobne večeri u Herceg Novom.

Stanovali smo nešto oko dvesta metara od hrama Sv. Arhangela, kao da i sada čujem ljepotu tih zvona… U blizini hrama u crkvenom konaku postoji crkvena biblioteka i poslastičarnica pa u vrelim danima uz hladno piće ili sladoled uživanje je sjedeti na Belavisti i pročitati po neku knjigu. Tako sam i činio prijeko dana. Tu su dobri domaćini otac Radomir, otac Živojin i otac Nikola sa narodom okupljenim besjedili i poučavali ih duhovno uz vedrinu i radost neku posebnu, da li je to samo od vjere ili i od morske klime ne znam ali milina je biti sa tim ocima u tom ambijentu i dobrim crkvenjakom Serdarom.

No, da ja ispričam razlog ovog mog pisanja da ovo ne pređe u esej jer inače više je od toga puno, ovo je svojevrsno svjedočenje. Nisam ovo prije pisao, iskreno plašeći se da mi crnogorske vlasti nešto ne naude ili pak predstavnici te cirkuske CPC pošto često idem u Crnu Goru. Međutim sada je već svejedno oni žele da naude svakom ko se Srbinom zove.

Jedan smo narod. Isto pričamo, sve se razumijemo

Idem u Crnu Goru zbog tri stvari, zbog svetinja Srpske pravoslavne crkve koje se vjekovima tamo nalaze, zbog ljepote mora i prirode i zbog prijatelja među sveštenstvom Srpske pravoslavne mitropolije crnogorsko – primorske i međ’ mirjanima jer najmanje je trista duša iz Crne Gore putovalo sa mnom na hodočašća širom svijeta.

Kada odem u Crnu Goru osećam se kao u mom Valjevskom kraju jer jedan smo narod. Isto pričamo, sve se razumijemo. Isto pišemo, sve pročitamo bez prevoda. Isto se krstimo sa tri prsta, iste smo vjere pravoslavne, isto imamo Krsne slave, a to sem Srba nema ni jedan narod u svijetu. I što je još punoća svega, moji Andrići su porijeklom iz Crne Gore po krvi. Znači po onim stijenama i vrletima živeli su moji preci pre nekoliko vjekova. A vjerujem i mogih familija u Srbiji korijeni su u Crnoj Gori. Pa imali što ljepše nego otići u kolijevku svoju, svojih predaka ? Nema! Tu si onda svoj međ’ svojima. E zato iako vlasnici smo porodične turističke agencije i možemo ljetovati svuda po svijetu, najmilije mi je u mojoj Crnoj Gori provoditi odmor.

Devetog dana boravka na Belavisti došao sam ujutru da se pozdravim sa ocima i da krenem za Srbiju. Poklonio sam se ikonama u crkvi i cjelivao ih, potom upalio svijeće i pomolivši se za srećna puta izašao iz crkve i sjeo za sto poslastičarnice da sačekam oce. Bio je sa mnom moj sin, dok popadija je pakovala stvari za polazak i naša sinovica.

U tom momentu ka bašti poslastičarnice ide u bijelim mantilima četri osobe i vode ispod ruke jednog starca. Sedoše sto do našeg ljubazno nas pozdravljajući. U jednom momentu ustade jedna žena i priđe mi, poljubi me u ruku zatraživši blagoslov. Reče mi oče ja vas znam vi ste otac Nenad, ja sam doktorka Sanja Đuranović iz Podgorice. Doveli smo gospodina Mihaila Pavlovića po njegovoj velikoj želji ovde iz bolnice iz Podgorice, jer hoće da vidi oca Radomira. Rekoh joj da ga i ja čekam. Iskreno malo mi bi to sve čudno ali prećutah.
Utom će i otac Radomir. Pozdravi se sa svima i sjede za sto gde su sjedeli medecinari i izvezni pacijent Mihailo.

Odjednom čovek poče da plače taj Mihailo i glasno reče – Došao sam da molim za oproštaj, stigle me kazne od Boga, ogriješio sam se što sam dao učešće u osnivanju Crnogorske crkve, a protiv Srpske pravoslavne crkve. I kajem se i molim oproštaj. Takođe kajem se i molim oproštaj od tebe oče Radomire i mitropolita Amfilohija jer sam organizovao dva pokušaja da vas ubiju i tebe i mitropolita. Samo vas je Bog sačuvao.

Otac Radomir je smireno rekao – Bogom da ti je prosto. Da ti Bog daruje zdravlje.

Ja sam izbezumljen sve ovo gledao i slušao. Čudio sam se ovom čoveku da je tako zlo činio, a opet divio se Bogu da ga je privolio pokajanju. A najviše sam se čudio smirenju i ljubavi oca Radomira. Kao da mu je ovaj Mihailo rekao da mu je neko veliko dobro učinio, a ne da ga je htio ubiti. To je na djelu veličina čoveka oca Radomira, poklon dolje, što bi rekli naši Srbi – kapa dolje !

Dok sam se vraćao za Srbiju nisam mogao da vjerujem šta sam čuo. Po nekoliko puta sam sina pitao – ma je li ti ču ono sine, uvijek mi je ponavljao – da tata, tako je bilo.

Kasnije sam saznao da je iste te godine posle nekoliko mjeseci Mihailo Milo Popović umro.

Neka mu Bog oprosti za to što je sve ispovijedio i neka Bog prosveti sve one koje ustaju protiv SPC, Boga i slugu Božjih pa da se pokaju i vrate onoj Crkvi kojom je stolovao Sv. Petar Cetinjski, kojom je stolovao Njegoš, čije Mitropolit bio Sveti Vasilije, da se vrate Sv. Savi kroz sveti blagoslov mitropolita Amfilohija, dok im nije kasno jer teška je ruka Svetog Petra, a još teža Božja.

Zapisah ovo i objavi u ova teška vremena ne bi li ovo istinito svjedočenje doprinijelo otrežnjenju opijenih Srba u Crnoj Gori – Crnogoraca otrovnim vinom iz putira CPC.