I ovo će jednom proći

Piše: Velimir Eraković

Pišem poslije duže vremena siguran da ima mnogo umnijih i pametnijih od mene, a i željnijih medijske pažnje koju sam zavrijedio, ali me je situacija u kojoj se nalazi politička organizacija kojoj pripadam natjerala da onako iz srca bez imalo fraza kažem nešto o tome.

Prva i jedina politička organizacija kojoj sam pristupio bila je Srpska narodna stranka. Ne samo ja, nego kompletna moja uža i šira porodica. Predsjednik je bio dobri i pošteni doktor Božidar Bojović koji je krilo čestitih ljudi otrgao iz naručja špijuna, udbaša, izdajnika i profesora sa protivprirodnim sklonostima. Doktor Bojović je bio pošten, ali nije imao političko pregalaštvo i energiju, pa smo, iako i tada puni kvalitetnih ljudi, tavorili i bili ispod cenzusa.
2003.godine Andrija Mandić uz svesrdnu pomoć Milutina Đukanovića kao predsjednika najjačeg odbora u stranci, OO Nikšić, i tada dobrih ideja Gorana Danilovića, kreće u borbu za cenzus prvo po lokalnim zajednicama svjestan da će to uroditi plodom i na republičkom nivou.
Iste godine se u Nikšiću otvara kultna NVO ,,Biljarda” sa klubom koji je okupljao sve čestite i časne Srbe. Jedno vrijeme univerzitetski profesori i sva srpska elita iz Beograda dolazili su isključivo u ,,Biljardu”.

Na moju veliku sreću stranka me je ispred IO postavila da vodim taj klub, dočekujem i ispraćam ljude i pružam pomoć, opet kažem, idejnom tvorcu svega toga Milutinu Đukanoviću.
Sva infrastruktura koju smo imali stvarala se u hodu.

Mnogi su nam pomogli i svi smo disali jednom dušom. Da ne preskočim nekog od aktivista neću nabrajati ko je bio najvažniji za tada revolucionarni rezultat SNS-a, ali jednostavno što se terenskog rada tada tiče ne mogu da preskočim Iliju i Dušana Miljanića koji su na skijama išli da bi nam donijeli koji glas više. Samo zamislite koliki je to bio entuzijazam. Na tim lokalnim izborima 2005.godine SNS dobija 15%. Svi u Crnoj Gori su bili svjesni da se rađa gigant što se tiče srpskih partija i da će vrlo brzo postati velika prijetnja režimu.
Bili smo protiv referenduma znajući da se nijedan glas neće brojati i da će Milo Đukanović pokrasti taj referendum kako bi napravio svoju privatnu državu. Na sastanku u Beogradu na kome sam i ja kao član delegacije SNS-a prisustvovao natjerani smo da prihvatimo ulazak u referendumsku trku. Posle najvećeg poraza koji je naša politička generacija doživljela i kada su se Srbi u Crnoj Gori do te mjere razočarali da su Vasojevići, Moračani i jedan dio Srba iz središnje regije počeli da prodavaju imanja i napuštaju Crnu Goru, Andrija Mandić je smogao snage da ustane i da napravi ,,Srpsku listu”.

Imao je i političke i ljudske hrabrosti da im se u ovakvoj Crnoj Gori suprostavi i da zaustavi odliv Srba iz Crne Gore. Na tom putu veliku pomoć je imao u najužem rukovodstvu, a ja se sa pijetetom sjećam doajena Srpstva, persona grada i boraca za slobodu kao što su pokojni Marko Durutović, pokojni doktor Milimir Pješčić, bivši direktor ,,Zeljezare” Žarko Mijušković, zatim profesori Mito Vukićević i Novak Radulović, doktor Pavle Perunović i mnogi drugi uz izvinjenje za one koje sam zaboravio.

Samim tim Andrija Mandić uvodi Srbe, i to zvučna imena, u politički život Crne Gore što je bilo izuzetno teško nakon referendumske krađe.
Na predsjedničkim izborima Andrija Mandić osvaja 22% i drugo mjesto, odmah iza kandidata DPS-a.
U međuvremenu Crna Gora kao država nestaje i gubi svoju kulturno-istorijsku suštinu intezivnim progonom srpskog naroda. Nakon sramnog otpuštanja profesora srpskog jezika i ukidanja tog jezika na kome je sve crnogorsko napisano kontinuitet antisrpskog ponašanja Mila Đukanovića nastavlja se sramnom odlukom o priznanju terorističke NATO tvorevine Kosovo.
Pritisnuti sa svih strana odlučujemo da pokušamo da napravimo jednu veliku srpsku političku stranku koja bi objedinila sve srpske političke činioce u zemlji. Na naš poziv se odazvala Narodna socijalistička stranka koju je osnovao Momir Bulatović.

Sve stranke koje su odbile ovaj naš iskreni poziv i želju postale su vanparlamentarne i nestale iz političkog života zemlje jer su se oglušile o poziv da zajedno trgnemo srpski narod i modernizujemo političku ponudu najjače srpske grupacije.
Nova srpska demokratija postaje snažan i prihvatljiv partner za svakoga i znajući da ne može sama pravi najjači i najorganizovaniji politički savez u istoriji modernog političkog života Crne Gore – Demokratski Front. To je u stvari narodni front i front pomirenja Srba i Crnogoraca. PZP ulazi kao partija koja je u nacionalnom smislu procrnogorska, DNP kao ljevičarska i NSD kao partija desnog centra, što nas čini jedinom pravom opasnošću po Mila Đukanovića.
Znao je to dobro čevski tiranin i kao jedna sujetna osoba, mentalno i psihički nezrela, ne mogavši da podnese onakvu skupštinsku torturu nad njim kada su poslanici skandirali ,,Milo lopove” , on zajedno sa svojim bratom, Duškom Markovićem, Veselinom Veljovićem, Zoranom Lazovićem i kompletnom ekipom iz ,,Granda” donosi odluku da uništi DF.
Izborna kampanja 2016. godine, protesti godinu dana ranije koji su bili najbrojniji, broj anketara u plavim majicama sa logom ,,Mi ili on” i ljudi koji slobodno i hrabro govore da će glasati protiv DPS-a, uvjeravaju ga da će sigurno izgubiti izbore. Uz tada evidentan rast Demokrata sve ankete su pokazivale da Đukanović nema ni teoretsku šansu.

Možete misliti kako se osjeća neko ko je već jednom izgubio od nas i opstao zahvaljujući tome što tadašnji predsjednički kandidat opozicije Miodrag Lekić nije imao hrabrosti da proglasi pobjedu.
Sjećate li se kako se bio obukao čevski Al Kapone dok je čekao izborne rezultate?
Mi smo imali informacije da sprema podvalu, ali pošto nijesmo djelovi vlasti nijesmo mogli da osujetimo tu njegovu podlu namjeru. Beba Popović mu je pomogao da sklepa na brzinu ovu farsu zvanu ,,Državni udar” i da na volšeban način preokrene rezultat u svoju korist i još jednom pokrade izbore. Strah ljudi je toga puta presudio.
Nakon toga Katnić, Stanković i crnogorsko pravosuđe optužuju Andriju Mandića i Milana Kneževića, a trećem lideru DF-a Nebojši Medojeviću namještaju izmišljenu aferu za pranju novca. Da ne detaljišemo o suđenju, vidjeli ste da ne postoji nijedan relevantan dokaz o učešću naših lidera u takvim aktivnostima. Mihailo Čađenović nevin provodi osam mjeseci u zatvoru, Milan Knežević takođe biva pritvoren, kao i Nebojša Medojević.
Nema nijednog poslanika, niti visokog funkcionera DF-a da nema makar pola godine zaprijećene zatvorske kazne. No čini mi se da je glavna meta Andrija Mandić kao lider Srba u Crnoj Gori. Siguran sam da njegovim optuživanjem žele da nam slome kičmu i da do kraja satru srpski narod u Crnoj Gori. Mi njegovi najbliži saradnici koji smo od početka uz Andriju Mandića nećemo gledati mirno kako ga osuđuju i tamniče, ni njega, ni Milana Kneževića niti bilo kojeg funkcionera DF-a.
Gospodo iz kriminalne organizacije DPS znajte da su naše glave jeftine i da ste nas doveli do toga da ne vrijede pet para. Ali kako-tako valjaju za neku vrstu zamjene. Zato ,,u pamet se braćo Crnogorci” i presudite po pravdi ljudskoj i Božijoj. Nevini neka ostanu nevini, a ja sam siguran da će i ovo proći, kad-tad će proći.