I nek su sišli i otišli

Piše: Dragan Koprivica

Bilo je to u jednoj zemlji veseljaka,
gdje vlast, do jedne ure, držaše sreća luda,
da joj se narodna nesreća posreći svaka
u takvoj zemlji čuda i apsurda…

U zemlji, u kojoj, mračnoga lika,
vladaše Vođa, uz par nesrećnika,
a pisci režimski, Bože me prosti,
igrahu vješto se književnosti…

Željni da nepravde odumiru
samo u mašti, na papiru,
ali, zauzvrat, voljni, za jade,
da prime, redom, sve nagrade…

I to od onih, što su ni luk ni voda,
a kojim bijaše baš mnogo fino
na čelu i grbači voljenog im naroda,
dok bjehu niti voda, a ni vino…

A vlastoljupci, svi, k’o i vazda,
oholi, premudri, svemu vični,
bijahu svjesni da ih isti gazda
čuva… I lobi njegov porodični…

Pa svi oni u tom prividnom Raju,
imahu fin manir da svog velikog Vođu,
bez trunke stida citiraju i imitiraju,
ne bi l’ kod njega stekli još bolju prođu…

Vladahu tako, ti čistunci nečisto,
uz plimu nemorala, uz osjeku morala,
a pritom , vazda, spremni svi, načisto,
za okršaj s narodom kod OK korala…

I tako to bajno sve trajaše, i trajaše,
smisleno, od besmisla do apsurda,
pa pleme to, na vlasti, nizašta više i ne hajaše,
sem da piramida vlasti mu se ne oburda…

I zato, u lažnih propisa čitavoj šumi
svak je, na vlasti, glumio poštenjaka
znajući kako vješto treba da se glumi
da narod prati baš nafaka svaka…

Zato, svom plebsu, da ne zaluta,
gradili nove su smjernice,
i jedno parče autoputa,
trošeći budžet nemilice…

Pa, dok su zvonila vlasti zvona,
horda poltrona kraj svijetlog trona
imade prvo sebe u vidu
i još da dozida piramidu…

A onda, kad je narod već postradao,
i kad se tome ponajmanje iko nadao,
kad vlast je do kraja gubila iz vida
i trunku opreza, i ljudskog stida,

pomozi Bože, iže jesi na nebesi,
nešto se nenadno u narodu desi,
za režim stoljetni noćna mora –
poruka da najzad ići mora…

I to kad kompleks piramida
baš bješe dignut do kraja, bez stida –
baš tad se surva sve preko noći,
i tu ne bješe više pomoći…

Pa zato svi bivši sad, lažima obnaženi,
javno pred narodom poraženi,
uz maske starih pravednika,
s pečatom, na svom licu, Vođinog lika

u prsa redovno svi se biju
barjače da će ginut’ za naciju,
dižući graju na sva zvona
„borci“ za narod od iskona…

Uzdaju svi se, uz puno hipoteza,
da će im proći još jedna zamjena teza,
pa na svima vide se one iste želje
samo da zasjednu u stare fotelje…

Pa svi se, među se, bučno lažu
kako će na vlast brzo se vratiti,
i pritom baš svi, uglas, zapomažu
da će im za sve to narod platiti…

A oni da neće otić’ niz vodu,
uz vrle grimase pravednika,
jer opet na čelo staće narodu
uz dva, tri oprobana, stara trika…

Pa zato međ’ njima priče i kruže
da tikvanima tikve će da cvjetaju,
a piramidi vlasti, naravno – ruže
u tome lažnom, vještačkom Raju…