I bi što biti ne može: Litijskim duhom ljubavi do preobražaja Crne Gore!

Nacionalna revija SRBIJA, tekst uradio glavni urednik Mišo Vujović

Neophodno je bilo objedinjavanje litijskog političkog potencijala, ta složena političko-šahovska operacija. Ali sve bi ostalo ništavno bez temeljnog sastojka pobede – čuda i promisli Božje. To se zemnim merama ne da izmeriti. Glavni krojači birokratskog „novog identiteta“ su izbezumljeni, poraženi, i dalje ispaljuju kumrovačke mantre. Svenarodni otpor ljubavlju doveo je do novog krštenja Crne Gore. Ništa, međutim, još nije gotovo. Iskušenja su pred nama

Govori tečno i tačno, bez dugih pauza ili poštapalica. Melodično-poetski slaže reči u pitke rečenice, poput profesora Koste Vujića. Seća se skoro svih detalja iz ranog detinjstva u iznajmljenom sobičku u ulici Alekse Backovića, „željezarske“ zgrade, preko puta „Pivnice“, u Nikšiću.

„Moji roditelji, nastavnica ruskog jezika i mladi profesor matematike, u tih desetak kvadrata spleli su sazvježđe ljubavi i nade budućeg života. Bilo je skromno, ali je sve odisalo srećom. Cijela zgrada u kojoj smo živjeli je bila dom, što je inače poznata i isticana osobenost tog vremena. Istrčavao sam na ulicu sa prvim zracima sunca. Nikad nisam bio spavalica. A iz jutarnje magle natopljene mirisom pivskog kvasca koji se širio iz „Trebjese“, sa kraja moje ulice koji je ujedno bio i „kraj svijeta“, stizali su željezarci iz treće smjene i trošna konjska kola prepuna veselih Cigana. Djeca, starci i žene u jarkim bojama i glasovima života. Imali smo zbilja poseban odnos. Prikupljao sam za njih neke sitnice od željeza, a oni su me nagrađivali vožnjom na tim veselim kolima“, počinje svoju ispovest za časopis „Srbija – Nacionalna revija“ v. d. rektora Univerziteta Crne Gore, profesor dr Vladimir Božović, tih i skroman, naočit i obrazovan čovek gospodstvene naracije, nepretenciozan i pomirljiv, ugledan u narodu i akademskoj zajednici, kao i većina darovitih Nikšićana, svestran, sa ozbiljnim socijalnim i obrazovnim postamentom.

„Pod uticajem crnog ,grundig‘ radija, razvijao se i moj muzički izbor, ali i sopstveni repertoar kojim sam se od ranog jutra, šetajući oko zgrade, predstavljao ,domaćoj publici‘. Tad sam osjetio prve ,koruptivne‘ slasti u životu, jer su školarci, nimalo oduševljeni tim estradnim istupima, slatkišima ,kupovali‘ tišinu subotnjeg i nedjeljnjeg jutra.

Preselili smo se u Podgoricu kad sam imao pet godina. To je ujedno bilo prvo veliko ,iščašenje‘ iz postojećeg okruženja – susret sa novim mentalitetom, akcentom, drugačijim navikama. Bio je to surov doček, sve do odbrane integriteta i potvrde svojih prava, na uobičajen način za to vrijeme. Od tog trenutka kreću uspomene, djetinjstvo u Podgorici.“
Osnovnu školu „Branko Božović“ „uparađenu socrealizmom“ pamti po karakterističnim plavim đačkim keceljama, po bistrookoj, živahnoj i spretnoj deci, po razdraganosti i bezbrižnosti, po prvim nagradama na gradskim literarnim takmičenjima. Tako je „zarađivao“ letovanja i knjige.

„Gimnaziju sam počeo u Podgorici, ali smo se 1990. vratili u Nikšić. Gimnazija u Nikšiću je bila ozbiljna i tvrda škola. Ipak, podstakla je i odnjegovala mnogo toga dobrog u meni, a postala je i prebogati rudnik uspomena. Iz tog perioda se sjećam nekih nagrada iz matematike, fizike, hemije, ali i onih na atletskim i košarkaškim takmičenjima“.

Galop sa Griškom Melehovim

Ovaj tihi i nadasve skromni intelektualac, za razliku od svog violentnog i pomalo nadobudnog okruženja, nerado govori o svojim uspesima.

„Ono što se danas prepoznaje kao uspjeh je najčešće nezdrav steroid gordosti i samoživosti. Zato se, u principu, klonim bilo kakvog zanosa, uspjesima‘. Sem jednog kojem, uz osmjeh dok ovo izgovaram, ne mogu da odolim. Proglašen sam za najboljeg đaka nikšićke gimnazije i teško da će taj doživljaj bilo šta nadvisiti. Nikšić je grad koji ima prefinjeno ,intelektualno podzemlje‘, izuzetne ljude sa nesvakidašnjim znanjima, čistim mislima i visokom duhovnošću. I uglavnom su svi ti briljantni ljudi izrasli u ono što jesu u gimnazijskom dvorištu. Zbog takvih ljudi sam posebno ponosan na pomenutu nagradu.“

U listanju albuma sećanja nezaobilazni su prvi muzički hitovi, setne balade, prve knjige, filmovi, stripovi…
„Knjiga kojom sam zakoračio u posttomsojerovske prostore književnosti je bila Andrićeva ”Kula i druge pripovetke”. Posebno se sjećam jedne čudesne rečenice iz pripovjetke ”Deca”‘:

,Mali ljudi, koje mi zovemo deca, imaju svoje velike bolove i duge patnje, koje posle kao mudri i odrasli ljudi zaboravljaju.‘

U njoj sam, zakoračivši nehotično u svijet psihologije, našao objašnjenje, pa i utjehu za ravnodušnost odraslih u odnosu na sve moje nijeme dječije tuge. Na krilima ove rečenice, kojom sam nekako ,otključao‘ i ostatak knjige, vrtoglavio sam se u dubine moći andrićevskog, ali i jezika uopšte.

”Proljeća Ivana Galeba” je knjiga koja je čudesno uticala na moje svjetonazore, na emotivni razvoj. Ona mi je nekako ,otkrila‘ pročišćujuću, plemenitu patnju. I skoro pa sakralizovala melanholiju. Istovremeno, raspršila je iluzije nepobjedive i vječne mladosti. Tek kasnije su dolazili redom klasici, od kojih je ”Tihi Don”, kroz lik glavnog junaka, ostavio poseban pečat. Griška Melehov, neustrašivi ratnik, moj Griška, u silovitom pokretu, u stalnom galopu ka idealima ljubavi i čovještva. On je antički heroj neba, neko ko neprestano ratuje sa ,zemaljskim‘ u sebi i oko sebe. Valjda sam prepoznao u njegovoj ličnosti, a posebno u stalnom traganju za ,nadstvarnošću‘, nešto njegoševsko. Njegošev vrijednosni i idealistički životni okvir je ono čemu je Griška Melehov, sve dok rat nije razdrobio njegovu dušu do neprepoznatljivosti, težio u svom (literarnom) životu. Vjerujem da me ta ,njegoševska kopča‘ koju sam negdje ,pronašao‘, posebno vezala za taj književni lik.“

Ta razbarušena i glasna mladost

Seća se kao i većina nas sa nikšićke ulice filmova sa Brusom Lijem u glavnoj ulozi. U Nikšiću su Lijevi filmovi potukli sve rekorde gledanosti, a nisu bile retke ni grupne tuče po scenama ovih kultnih ostvarenja.

„Prvog filma se ne sjećam, ali se itekako sjećam atmosfere u nikšićkom bioskopu. Ako bih morao da se kladim sa svojim brižljivim biografom, to bi bio neki film iz ,Brus-Li edicije‘. Publika je sve vrijeme ,razgovarala‘ sa likovima na platnu. Svađala se i dobacivala. A onda ti talasi smijeha, koji se završavaju negdje duboko u galeriji.
Film koji mi je u mladosti ostavio snažan utisak je ”Društvo mrtvih pjesnika”. Zamišljao sam tako svoj gimnazijski kružok. U nekom smislu sam ga i imao.“
Rana mladost se ne zaboravlja, kao ni stroga pravila života nikšićke ulice kao poligona za očvršćavanje, prvih ljubavnih stihova, milovanja pogledima…

„Neki dječaci, gimnazijalci, koji su odrastali u gradu koji je propisivao prilično surove ,standarde muškosti‘ su nerijetko pisali elegičnu, ljubavnu poeziju. Tako su, u potpunoj tišini, u sveskama koje danas ne postoje, pisali djevojkama koje su izazivački, graciozno plesale po ivici između dva svijeta – naših ideja o njima i hrapave stvarnosti. Baš zbog te tjeskobe kojoj se nije dala razbarušena i glasna mladost, naše nade i maštanja postajale su zavodljivije i živopisnije.“
Nakon završene gimnazije diplomira na Prirodno-matematičkom fakultetu, na kome je danas omiljeni profesor.

„Moja životna ljubav, ,otkrila‘ se dodirom dlana, u jednom snu. Bukvalno. Stvarnost se potom samo nemoćno ,pokorila‘, a Bog nam je potom darovao tri tople zvijezde života – Nastasju, Aleksu i Olega. Taj dlan kojem ,godinama učim crte, u koje dani utiskuju svoje male vatre‘, dlan među javom i međ’ snom, i danas je kormilo u mom životu.

Za većinu roditelja, najupečatljiviji događaj je rođenje (prvog) djeteta. U našem slučaju je sve to imalo i dodatne ,začine‘. Naime, tad sam se nalazio na doktorskim studijama u Americi i skoro ništa od onog toplog tradicionalističkog ukusa tog događaja nismo doživjeli. Bake, tetke, prijatelji su bili na skajpu… pa su se i poradovali sa nekoliko sati zakašnjenja… Po strogom protokolu bolnice, medicinske sestre su nas ispratile do izlaza i provjerile da li je beba pravilno zakopčana u posebnom sjedištu auta. Kad smo izašli iz kruga bolnice, zastao sam, Marina i ja smo se pogledali i bezglasno, uz drhtavi, tremaroški neznalački osmjeh upitali – šta sad? Šta sad sa ovim grumenom života?! Umjesto bake, tetke ili iskusne i spretne komšinice, mi smo imali knjigu ”What to expect when you’re excpecting” i besomučno internet traganje za ,pravim‘ odgovorima. Srećom, sve je to nekako teklo sa anđelima, pa su ubrzo djeca i njihovi roditelji svih rasa i nacija, a koji su se okupljali u obližnjem parku naučili šta znači – ,Polako, Aleksa, polako!‘“

Esteteska vrednost ožiljaka

Uz dobra dela i uspešnu karijeru neizostavna su razočaranja, sitne ljudske ćudi, galopirajuće sujete… Upućeni tvrde, a zlobni ga optužuju da je jedan od najvećih krivaca za pobedu nad Đukanovićevim režimom. I to se naravno ne prašta kod jednog dela doskorašnjih saboraca. No Vladimir Božović se ne obazire na saplitanje i malicioznost senki na maglovitoj političkoj pozornici strasti.
„Iz dubine sjećanja dolutala je rečenica mog profesora, a potom i kolege sa PMF-a: ,Zapamti, nijedno dobro djelo ne može ostati nekažnjeno!‘ To je zapravo parafraza onog: ,Ne očekuj nikakvog zla od onih kojima niste dobra učinili.‘ Djelovala je i tad ta rečenica vrlo zavodljivo, ali mi je smisao bio neuhvatljiv. Danas je, možda na sreću ili ipak na žalost mog budućeg shvatanja ljudi i odnosa u životu, potpuno razumijem. I to razumijevanje je ,travka‘ kojom liječim neka razočaranja zrele životni dobi. Naravno, nije ovo postulat kojim se podstiče bezdušnost i samoživost, već samo priprema za, izgleda, tu nerijetku životnu okolnost – da vam najbezdušnije spletke spremaju oni kojima ste najviše dobra činili. Kad se to ,aksiomatski‘ prihvati, onda razočaranja zapravo više i nema. Zato se danas osjećam mnogo zrelije, a nastali ožiljci sad imaju estetsku vrijednost.“
Bole ga, kao i svakog istinskog patriotu, nezaceljive rane „roda svoga“, razbacanog u više torova, raspolućenog unutar sebe, pocepanog svojim i tuđim teskobama. Slika današnje Crne Gore traumatično izobličene od unutrašnje naduvenosti narasle do ivice eksplozije, ne ostavlja previše prostora za ravnodušnost, naročito u vremenu vladavine „nacifikovanih medija“ tranzicije vlasti i pokušaja uspostavljanja srušenih institucija.
„Crna Gora i danas boluje od tragične raspolućenosti. Političke i identitetske. Pogrešna je pretpostavka da će jedna strana, pod bilo kojim okolnostima, iskorijeniti drugu. U metaforičnom smislu, te dvije strane, jesu južni i sjeverni pol Crne Gore, promjenljive snage magnetizma, zavisno od istorijskih okolnosti. I to je konstanta istorijskog usuda, jedno od ključnih obilježja fizike i duha Crne Gore. Duboka je i žila apsurda koji je izrastao između (ne)pomirljivih identitetskih strana istog imena i prezimena, a nerijetko i istih roditelja. Rđava i dugotrajna uprava je sve to decenijama hranila i podsticala.“

Preobražaj Crne Gore duhom litija

„Crna Gora u svojoj mentalitetskoj biti ima ozbiljan orvelistički potencijal, praktično iskazan u nestvarnoj golootočkoj statistici. Kad se na to nakaleme naslijeđeni alati totalitarnog komunističkog sistema vladanja, mafijaške podlosti i savremene marketinške tehnike oblikovanja svijesti, onda dobijemo rezultat višedecenijskog i višeslojnog ropstva. A u tom ropstvu, u kom je bila bar polovina građana živjeći u takozvanom ,antidržavnom getu‘, sprovođen je specifičan eksperiment identitetskog inženjeringa. Stvarana je, kako su često navodili, ,nova Crna Gora‘ na koju su pokušali da nas naviknu. Uspostavljen je antisrpski ,društveni dogovor‘, vrlo čvrst i operativan. S druge strane, građen je birokratski ,identitet‘, dizajniran po krajnje banalnom kroju – negacijom onog izvornog, istorijskog. Pošto je takav po prirodni stvari bledunjav i beživotan, onda su ga lokalni ,genetičari‘ pumpali falsifikatima. Tako je bestidna laž postala najznačajniji DNK element, kičmeni stub tog novog identiteta. Jedan od karikaturalnih izraza te politike je i ,zakonsko‘ utvrđivanje istorijskih ,činjenica‘. Naime, u zakonu koji tretira prava potomaka dinastije Petrović, uvršten je stav po kom je Srbija 1918. okupirala Crnu Goru. Takvih primjera endemičnog ludila u Montenegru imamo pregršt.“

I pored višedecenijskog kontinuiranog gaženja srpskog identiteta, duh predaka vaskrsao je kroz otpor mladih generacija, rođenih u vremenu brutalnog prekrajanja istorije i sejanja kancerogene omraze odnarođenog režima, koji je svoja odbrambena uporišta smestio u samu utrobu mafijaškog sistema.

„Govoreći bez eufemističkih ograda, Crna Gora je dugo bila mafijaški feud, sa svim karakterističnim elementima takvog ,društvenog uređenja‘. Na njenom potemkinističkom paravanu imali smo nasmiješeni fotošopiran život, a u mračnim hodnicima stvarnog života su represija, strah, potpuni slom sistema vrijednosti, korupcija, neviđeni kriminal…

Međutim, nakon decenija sistematskog gušenja srpskog identiteta i sužavanja životnog prostora (mediji, obrazovanje, politika zapošljavanja…), desilo se nešto što se zemaljskim mjerama ne da izmjeriti.

Taman kada su žreci novog crnogorskog identitetskog poretka pomislili da se priča o ,presvlačenju‘ Crne Gore uspješno zapatila u generaciji rođenoj i odrasloj u vrijeme njihove vlasti, pojavljuju se neki ,detalji‘ koji protresaju zombiranu scenu. Naša djeca su put do duhovne, intelektualne slobode našla van obrazovnog programa, pobijedivši torturu nacifikovanih medija.
Nikao je veličanstveni ,litijski duh‘, naizgled niotkud, ali sa punoćom i snagom za koju postoji samo jedna riječ srpskog jezika – čudo! Ta rijeka se pojavila niotkud, ali se zna kuda teče. Višedecenijski projekat koji je sirovo i agresivno kalupio stvarnost kroz obrasce identitetskog inženjeringa je doživio potpuni slom.

Glavni ideolozi, a i operativci tog ,novog identiteta‘ su izbezumljeni, poraženi. Bez svježine i talenta, u transu ponavljaju otrcane kumrovačke mantre, u kojima su mjesto nekadašnjeg apsolutnog ideološkog neprijatelja zauzele ,litije‘. A litije, taj duh novozavjetne ljubavi, objedinivši vjerujuće i obespravljene, svenarodni su otpor ljubavlju. Oni sa više epskog sentimenta kažu: Gorski vijenac XXI vijeka – uživo. Litije su bile čudo novog krštenja Crne Gore!“

Gorski vijenac uživo

Kao i većina skromnih ljudi, svoj učinak u borbi za uspostavljanje demokratije minimalizuje, ali deo novih pobedničkih struktura, nezadovoljan „odmetanjem“ premijera Krivokapića, upire prstom u profesora Božovića da je siva eminencija nove vlasti.
„Ko god ima bilo kakav, pa makar i ,tangentni‘ dodir sa javnošću, neminovno se suočava sa optužbama. A one podrazumijevaju i neku „krivicu“. Onu koju prihvatam bez zadrške je da sam zaista sve učinio da se na prethodnim izborima uspostavi koalicija ,Za budućnost Crne Gore‘. Objedinjavanje ,litijskog‘ političkog potencijala je po svim racionalnim analizama bio neophodan uslov da bi uopšte, teorijski, došli u zonu ostvarenja tridesetogodišnjih težnji i da bi se Crkva odbranila od bjesnila bivšeg režima. Prepreka tome su bili mnogo raznorodnih interesa, nasleđe i negativna inercija… i mnogo toga još.

Stoga, bio je neophodan sofisticiran politički pristup svim subjektima, ali i specifična arhitektura koalicije, dovoljno stabilna za sve njene vrlo ,reaktivne‘ komponente. Međutim, svi ti šahovsko-politički napori koji su se nedjeljama odvijali van očiju javnosti bi bili ništavni da nije bilo temeljnog sastojka ove pobjede – čuda i promisli Božije. To je omogućilo da u političkoj zbilji ,bude što biti ne može‘. I pored svega toga, bila je potrebna prilična vještina da se pojedinačna šteta i neprincipijelnosti potru opštim interesom. S druge strane, platno tog ,opšteg interesa‘ je na nekim mjestima i tanko i porozno. I o tome se moralo itekako voditi računa. Ja, naravno, radosno prihvatam krivicu za taj čin, dijeleći je sa vladikom Joanikijem i ocem Gojkom Perovićem.

Ne, nisam kreator koncepta ekspertske vlade. Oni koji su bili uključeni u postizborni postupak znaju da sam zagovarao drugačiji pristup. Samim tim, jasno je da apsolutno nisam imao nikakav uticaj na formiranje kabineta, odnosno personalne izbore gospodina Krivokapića.
Stanje na političkoj sceni je toksično. Politički zemljotres je napravio pukotine iz kojih gejzirski kuljaju različiti otrovi. Sad se suočavamo sa poplavom svih onih osobina koje su nas zapravo držale u ropstvu trideset godina: samoživost, beskičmenjaštvo, podlost, bestijalnost, beskrupuloznost… Sreća za socio-psihologe, filozofe, ali i za psihijatre je to što se protagonisti ovih ,vrijednosti‘ egzbicionistički šepure, pa istraživačkog materijala ne fali.

***
Biografija

Vladimir Božović (Nikšić, 1974) osnovne studije iz oblasti matematike i računarstva završio je na PMF-u u Podgorici, postdiplomske iz oblasti algebre na Matematičkom fakultetu u Beogradu, gde je i odbranio magistarsku tezu. Doktorske studije iz oblasti matematike i kriptografije završio je na Univerzitetu Florida Atlantik (FAU), SAD, odbranom disertacije „Algebarski i kombinatorički aspekti faktorizacije grupa”. Do juna 2009. bio je i predavač na istom univerzitetu. Radio je i kao istraživač u Centru za kriptologiju i informacionu sigurnost (Center for Cryptology and Information Security – CCIS), Boka Raton, SAD. U junu 2020. izabran je u zvanje redovnog profesora na Univerzitetu Crne Gore. Učestvovao je u nizu međunarodnih istraživačkih projekata i objavio više naučnih radova iz oblasti algebre, kriptografije, teorije grafova, bioinformatike… Predsednik je organizacionog odbora konferencije Montenegrin Symposium on Graphs, Informatics and Algebra, kao i Susreta matematičara Srbije i Crne Gore. Osnivač i prvi predsjednik nevladine organizacije „Akademska alternativa“.

Svetlo bacati daleko

Vladimir Božović je prvi predsednik IO Matice srpske u Crnoj Gori, „organizacije koja je na ubjedljiv i moderan način približila najljepše plodove srpske kulture i nauke prije svega mladim ljudima, razbivši stereotipe koji su godinama taloženi putem primitivnih medijskih instalacija bivšeg režima“.

„Ponosam sam što smo stvorili takvu organizaciju koja ,svetlo baca daleko‘. Potvrda za to su sjajni ljudi i još bolja djela vezana za Maticu srpsku u Crnoj Gori. U preko deset godina postojanja i rada zaista se imamo čime pohvaliti. Naša knjižara u centru Podgorice je postala jedno od kultnih mjesta po kojima se ovaj grad prepoznaje. U njoj stanuju svjetlost i mladost, bukvalno i simbolički.“

Mitropolit Amfilohije

„U Njegovom vremenu je ova kamena crnogorska pustinja postala Hram, a narod je postao Crkva. Riječima je obasjao lica i odagnao studen iz srca u kojima su se bili zaparložili tama, strah i beznađe. Njegovim koracima je krčen put za mnoge naše pobjede. Pa, i ove posljednje, litijske.

Mitropolit je najprije vaskrsao, a potom učinio modernim i jakim vrijednosti koje su izgledale bespovratno izgubljene. Lica onih mladih ljudi, desetina hiljada, koji mirno prate Mitropolita je biblijska slika vaskrsa lijepe i plemenite Crne Gore.“

Borbeni medij protiv okupacije

„Infors je stvoren kao krik očaja u uslovima medijske, ali i političke okupacije. On je kreiran kao borbeni medij za opstanak identiteta koji je bio ukliješten u totalitarističkim čeljustima. Moj prijatelj Gojko Raičević je romantični titan te borbe. Bio sam sa Gojkom od samog početka, ali mi je neizmjerno žao što nisam povremeno bilježio događaje iz epopeje koju je obilježio. Bio bi to scenario uzbudljivog ,svežanrovskog‘ filma. Ne postoji oblik, ni intenzitet torture koji Gojko nije okusio, ali je na sve to odgovorio primjerima čojstva i junaštva.

Infors je s obzirom na težinu ključnih afera koje je pokretao bio prinuđen da maltene radi u ilegali. Novinari i saradnici su bili razmješteni na različitim geografskim lokacijama. Bila je to zaista veličanstvena, žilava i hrabra borba, u kojoj je trebalo inteligencije da se ,umakne‘ svim režimskim zamkama. Koristeći fluidnost i snagu interneta, srušen je monolit lokalnih mejnstrim medija. Zasluge IN4S-a za izvojevanu slobodu su ogromne.“