Hvala ti na neposlušanju!

Piše: Jovan Lakićević

Anegdote i sjećanja  koja ću vam ispričati, vezana su, uglavnom, za gusle. One su ostale na zidu kuće Ćira Blaginog Radovića, oca našeg usnulog Mitropolita Amfilohija i kada su mnogi požurili da ih sklone, u atule, ili na tavane, valjda kao  znamenje  takozvanog,  režimu mrskog velikosrpskog nacionalizma.

I prve gusle, koje sam ugledao i uzeo u ručice, još kao trogodišnje dijete, bile su baš  one u kući Ćira Radovića, moje ujčevine( Ćiro i moja majka Novka, rođena Radović, bili su drugo bratučedo i prve komšije).

Mnogo se dobra u toj znamenitoj moračkoj kući steklo i mnogo je dobrog iz te blagorodne , nevelike  građevine, pokrivene kamenim  pločama, izašlo.

I sva naša poratna  sijela u Donjoj Morači, nećete vjerovati, počinjala su baš u Ćirovoj plemenitoj kući na Rudom Polju,  pjesmom „Oj, svijetla, majska zoro“, (naravno bez onog Sekulinog besmislenog dodatka), a  onda bi Ćiro, ili neko od nas mlađih, koji mu nijesu bili dorasli, uzimao gusle. Tek nakon toga, počinjalo je veselje,  koje smo nešto kasnije nazvali igrankama…

Toga sam se sjetio i kada me moj brat, a onda vladika banatski, Amfilohije, pozvao da obilježimo šest vjekova Boja na Kosovu.  Bili smo mu u gostima najbolji hercegovački guslar i prvak Jugoslavije, Slavko Aleksić  (nešto kasnije  snimio je „Luču mikrokozma“) i  ja,  (aktuelni šef  negdašnjeg AGITPROPA u CK SKJ), u svojstvu srpskog guslara!

Sjećam se da sam tada, u prepunom Vladičanskom domu u Vršcu , rekao prisutnim vjernicima, da Kosovo nije mjesto srpskog poraza, nego veličanstvene srpske vojničke pobjede, ne samo zbog zvona na crkvi Notr Dam i drugim hrišćanskim hramovima širom ondašnje Evrope kojima je proslavljena, već zbog istorijskih činjenica koje sam  bespogovorno znao. Zbog masovne izgibije srpske vlastele, zbog koje su srpske zemlje praktično ostale bez svojih vođa, Turci su mogli da se poslije 60 godina vrate bez otpora  u nepokorene srpske krajeve… Ako su oni bili pobjednici Kosovske bitke, šta su, zaboga,  čekali tolike godine?

Ovo je, međutim, uzgredna digresija uz ono što sam htio da kažem posjetiocima Portala.  Tada sam, umjesto samo  o Kosovu, govorio, po nekoj iznenadnoj i čudnoj inspiraciji, znatno  i, vjerovatno, neprilično više o Ćiru Radoviću i o tome šta nam je značio u poratnim dvijema  Moračama i Rovcima, kao jedan od stubova plemena. I kao dragocjen srpski  guslar.(O tome ću, ako Bog da zdravlja, progovoriti na ovom Portalu, nešto kasnije.)

Kada sam se dogovarao sa ondašnjim  Banatskim vladikom  o gostovanju  u Vršcu, moj jedini uslov je bio da nam se i on, u toj prilici, u guslanju pridruži. Pristao je, dabome, jer je i sam volio da  pokatkad uzme gusle u ruke. Kada je započeo „Kosovku devojku“ diskretno sam ispred Preosvećenog stavio Đurićevu Antologiju sa istoimenom pjesmom. Ni jednom je nije pogledao! A ispjevao je od početka do kraja.

Mislim da je bio Gospođin dan, naša velika moračka i rovačka slava.  Kad sam uzeo gusle, u našem Manastiru Morači, Mitropolit mi je diskretno  rekao šta bi bilo dobro „da čujemo“. Ja sam, međutim, već bio odlučio i pjevao sam stihove našeg brata Momira Vojvodića, iz „Boja na Morači“, koga smo ispratili na vječni počinak prije nekoliko mjeseci. Kada sam završio, čuo sam  riječi Visokopreosvećenog koje se teško mogu čuti: „Hvala ti, moj Lakićeviću na NEPOSLUŠANJU!“

Sjećanja me sustižu bez nekog logičkog vremenskog redosleda.   Kada smo na jednom od Preobraženja (a 15 ih je bilo u nizu od kad je naš otac Joilo  na Ključu sagradio jednu od prvih replika Njegoševe Lovćenske kapele.  Tada sam u umjetničkom i pjesničkom programu koji je u takvim prilikama obavezan, zapjevao stihove iz „Šćepana Malog“, koji se ne mogu baš često čuti: „Veseli se prahu Nemanjića,/Nemanjića i Grbljanovića…“ Mitropolit mi je tiho došapnuo: „Valjda, Hrebljanovića“, držeći se Njegoševog originala…  Ja sam mu u pola glasa rekao „O tome ćemo kasnije…“ I nastavio:  „Jer će vaše krune zasijati/Kako jarko Sunce na Istoku,/Znamena se vaša razvijati/Nad velike vaše razvaline,/Poteći će krvave rijeke/Od nečiste krvi agarjanske,/Oprat Srblju ljagu sa obraza…“ Ove stihove ne spominjem slučajno, jer ih mlađe generacije – ne znaju. Upravo zbog toga, reći ću ih još nekoliko: „Združite se gromi i potresi,/Srpskoj zemlji drugo lice dajte/ E nečistom nogom okaljata!“

Kad sam završio, okrenuo sam se Mitropolitu: „Visokopreosvećeni, pa Vi bolje od svih nas znate da su preci našeg  Nebeskog Kneza iz Grblja, tako da su i  one nedoumice, da li je Sveti Knez Grebeljanović, Hrebeljanović i sl. – besmislene. Mogao je i Njegoš da napravi grešku  (ili njegovi štampari) u jednom slovu!

Mitropolit se, bez mnogo premišljanja, složio.

Kada smo, valjda sledeće godine, imali osvećenje novoizgrađenog  Velikog crkvenog konaka u Grblju, osjetio sam potrebu da, prije no uzmem gusle,  kažem nešto  o Nebeskom knezu Lazaru, Grbljaninu, što je naišlo na veličanstven prijem Grbljana, koji su o svemu mnogo bolje i više od mene znali!

Naš domaćin, otac Gojko (Perović), nakon ove svetkovine, upoznao me je sa svojim ocem, riječima: „Brate Jovane, ovo je moj otac, a ja sam njemu otac, pa ti vidi s kakvim rebusom imaš posla. Ali, on je izrazio želju da te pozdravi i zagrli!“.  „Ako ima razloga, zašto da ne“, rekao sam. „Ima razloga, i na pjesmi i na riječima, bratska hvala, dragi naš guslaru!“ – bile su riječi Gojkovog oca.

Iduće godine,  na već tradicionalnom Mitropolitovom pohodu na Njeguše, za Đurđev dan, slavu  Petrovića, Mitropolit je, u trošnoj crkvici koju je podigao Njegošev otac Tomo, održao liturgiju. (Inače, u ovom ruiniranom objektu godinama je bilo teško bez rizika ući, a kamo li duže boraviti.  Mitropolija nikako  nije mogla dobiti od Zavoda za očuvanje spomenika kulture dozvolu za  njegovo renoviranje. Učinjeno je to tek prošle godine.) Nakon toga, po tradiciji, imali smo kraći umjetnički program u Njegoševoj kući. Desetinu godina zaredom.

Trudio sam se da svaki put pjevam drukčije stihove, bilo Njegoševe, ili o Njegošu, o Lovćenu i o  srušenoj kapeli, odnosno o svenarodnoj nadi da će se ona uskoro sa Ivanovih Korita vratiti Lovćenu…

Toga puta, prije dvije godine,  izabrao sam sabrane stihove o crnogorskom Ahilu, Batriću Peroviću, koje su izgovorili crnogorski glavari nakon samoubistva sestre Batrićeve. Ovom prilikom citiraću ih na Portalu, s nadom da će ih neki od mlađih guslara,  zapaziti i zapamtiti:

U ove se gore nigda nije

Onakvoga mladeta dizalo.

Batrić bješe junak pod krilima!

Gleda sam ga đe skače s momcima:

Skoči s mjesta četrnaest nogah,

A iz trke dvedest i četiri;

Po tri konja zagona preskoči.

Sto putah sam gleda Crnogorce,

Gleda Turke, a gleda Latine,

Mlade glave onakve ne viđah!

Što je fajde kriti ono što je?

Onakvoga sivoga sokola

Crnogorka jošt rađala

Ne mogaše čovjek nigda znati

Al’ je zgodni, ali je valjasti,

Al’ je mudri, ali je ljubavni!

Šest putah sam s njim na muku bio,

Đe prah gori pred oči junačke

I đe glave mrtve polijeću-

Jošt takvijeh oči gvozdenijeh

Ja ne viđeh u jednoga momka,

A nemaše jošt dvadest godinah!

I što ću vi kriti Crnogorci,

Živo mi je srce pokosio

I našu je zemlju ocrnio!

On ne bješe no samo nastao –

Crnogorca bijaše svakoga

On gotovo preteka junaštvom;

Sedamnaest ili osamnaest

Bješe glavah posjeka turskijeh!

Dok sam pjevao ove stihove, Mitropolit i otac Gojko su se nešto nakratko došaptavali.  Pošto su mi prijatelji obojica, imao sam slobodu da ih u šali upitam: „Dok srpski guslar pjeva, šta to vas dvojica šupotrite?“

„Pa, reče mi otac Gojko, da su ovi stihovi  Njegoševa lična projekcija“- kazaće Mitropolit, „odnosno da je u njima vidio sebe…“

„Uopšte se ne slažem, Visokopreosvećeni. Sima Milutinović Sarajlija, pored osnovne književne i filozofske naobrazbe, potrudio da od mladog Rada Tomova, podučavajući ga borilačkim vještinama,  napravi viteza, što je ovaj već  bio po genima, po rođenju.

Ali, Batrić  Perović je zaista postojao i u ponečemu  mu je bio uzor, kao i meni, nedostojnom, uostalom. (Zbog njega sam trenirao atletiku i postao omladinski prvak Jugoslavije u atletskom petoboju.)“

Ima naš Gojko rođaka kojim će se ponositi pokoljenja. Bio je pravi crnogorski, ili srpski Ahil!

A što se tiče nekih nazovi književnih pokušaja   da  se  Batrićev viteški lik potamni činom njegove zlosrećne pogibije,  to neka služi na čast njenom  autoru. Što se mene tiče, više ću vjerovati Njegošu, nego ovom tužnom Banjaninu, koga slučajno znam iz dva-tri njegova agregatna stanja.

Reče Njegoš, još o Batriću:

„Kad se šćaše ođest kud da ide

Pa obuci one puste toke,

Šal crveni sveži oko glave,

A pani mu perčin niz ramena,

Dvije puške metni za pojasom,

A pripaši mača o pojasu,

A u ruke uzmi džeferdara,

Krasna lica, visok kao koplje –

Kad pomislim i ja kakav bješe,

Raspale se uz mene plamovi!“

Eto zbog čega zvornički paša  nije  istakao na tablju Batrićeeevu glavu koju mu je na poklon donio naša poturica, Osman Ćorović. Znao je on, veoma dobro, kakva bi bila reakcija travničkijeh bula!  I da bi od toga imao više štete nego vajde.

Ovo nijesam tada stigao da kažem ocu Gojku, o njegovom neuporedivom,  viteškom rođaku Batriću Peroviću, ali hoću kad se sretnemo. Mada on to zna bolje od mene!

Pročitajte JOŠ:

Na Cetinju se čuva kruna Svetog Stefana Dečanskog