Hrvatski istoričar i teolog Goran Šarić: Rušenje Mila Đukanovića, idemo do kraja!

Piše: hrvatski istoričar i teolog Goran Šarić

Žabljak, 2020. godina, noć pred Badnji dan, snijeg pada, ne staje, ali ne staje ni kolona vjernika koja kroz mećavu nosi krst i pjeva „Tamo daleko“. Tada sam bio siguran, Milovom režimu dani su odbrojani. 2600 godina ranije, Nabû-kudurri-uṣur ili Nabukodonosor vladao je prvim velikim svjetskim carstvom – Babilonom.

Nabukodonosr je pobjedio Egipćane, Židove, Skite, Kimerijce, gradio viseće vrtove, hramove, zidove i luke. Bio je najmoćniji čovjek na zemlji, ali Bog je imao poruku za njega: „Vagao sam tvoj karakter i našao sam da je lakši od ništa.“ Milov karakter je još lakši od Nabukodonosorovog. Veliki car skupo je platio svoju nevjeru, skrenuo je sa uma i pobjegao u divljinu, gdje je živio kao zvjer. Diktatori po pravilu svoj politički pad ne mogu preživjeti.

Hoće li milogorska nacija preživjeti pad Mila? Narod koji je dao Nikca od Rovina, heroja o kojem bi Amerikanci da ga imaju snimali serijal filmova (ili Britanci koji su o Srbinu Dušku Popovu tzv. agentu 007 snimili 25 filmova), doživio je da mu Edi Rama daje upute za koga da glasa. Mada je to izbor pred svakim Crnogorcem, da sam odluči: je li poput svojih predaka elitni Srbin ili Albanac koji govori srpski?!

Tko je srušio Mila Đukanovića? Mila nisu srušili ni izraelske reklamne megakorporacije, njihovi visokobudžetni spotovi koliko god dobri bili, nisu bili dovoljni da najdugovječiji europski diktator padne sa vlasti na predposlednjim izborima.

Nije ga uspio sruštiti ni ruski kapitali, bahati ruski milioneri koji ispijaju preskupe šampanjce na brdu iznad Budve, nisu spremni posegnuti u džep toliko duboko, koliko Milo da ostane na vlasti. Pogotovo ga nisu srušili ni rušili penzionirani komandant žandarmerije teško bolestan od raka, jedna baba i nekoliko klinaca koji su od Milovog režima osuđeni za “državni udar”.

Optužiti srpsku službu da stoji iza tog udara bilo bi groteskno, jer još nije sigurno ni da je BIA uopće srpska služba, pa je onda prst krivice uperen u Ruse, iako je Milo dobro znao da kad bi ga GRU htio srušiti, bila bi dovoljna jedna šalica ruskog čaja da se Milo “sruši”.

I dok se cijela Europa borila sa plandemijom korone, zatvrala kafiće, tržne centre, škole i fakultete, uvodila zabrane kretanja i okupljanja više od troje ljudi na jednom mjestu, u Crnoj Gori iz dana u dan odvijale su se masovne litije, desetine tisuća ljudi rame uz rame, pričešćivali su se iz iste kašičice… I za sve vrijeme dok su litije trajale Crna Gora je bila jedina zemlja sa nula zaraženih. Koliko god da je Milov režim htio da zabrani litije, iz dana u dana Crna Gora je prkosila cijelom svijetu. Samo su se na njenim ulicama okupljale stotine tisuća ljudi i samo je ona imala nula pozitivnih na koronu.

Milo je preživio granatiranje Dubrovnika i averziju na šah, potpuni obrat iz srpskog nacionalista do Crnogorca po Đilasovom kroju (kada je Bulatović odbio ponudu zapada da bude Milo prije Mile). Preživio je talijanske optužnice za šverc cigareta, likvidacije Aleksandra Pejanovića i Saše Markovića (neka im je vječna slava) priznanje Kosova, ulazak u NATO, pritiske prilikom nacionalnog izjašnjavanja, nepostojeće državne udare, izmišljanje novog jezika (za čije je kreiranje pozvao hrvatske lingviste, osvjedočene idiote koji “dokazujući” da srpski i hrvatski nisu isti jezik tvrde da kad Srbin i Hrvat kažu majka, ne misle na isto), prekrajanje udžbenika, marginaliziranje Njegoša, sankcije Rusiji…

Beskrajna je lista njegovih svinjarija. Ali jedno ni taj beskičmeni kameleon nije uspio. Za vrijeme njegove vladavine koja će ostati najcrnja mrlja u povijesti Crne Gore, prvo se obračunao sa srpskim korijenima, pa sa Njegoševim nasljeđem, onda je prekinuo stoljetno prijateljstvo i savezništvo sa Rusijom, i na kraju mu je ostalo samo jedno – da udari na Boga.

Baš taj trenutak u kojem je dirnuo u svetinje, bio je njegov kraj. To nek bude poruka kako vlastodržcima u Srbiji, tako i Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Srpska crkva da bude svjesna svoje odgovornosti, a vlasti da shvati da postoje stvari sa kojima se ne trguje, koje se ne dijele, koje se ne prodaju ni predaju. Sa majkom se ne igra, sa Kosovom se ne pogađa.

Molitva je najveća snaga jedne nacije. Sveta Hildegard iz Bigena opisala je molitvu kao „udisaj i izdisaj jednog daha univerzuma“! Molitva je fini ples duše, ali ima nevjerojatnu snagu! Čovjek koji je godinama vodio FBI označio je molitvu kao „najveću snaga jedne nacije“. Litije u Crnoj Gori potrdile su te riječi.

Borba još uvijek traje. I dalje će globalisti plašiti Europu sa Rusijom, a južne Slavene sa Srbijom. Ali jedini spas za za europske države je De Gualleova vizija – Europa od Atlantika do Urala. Jedina nada za sve nas južne Slavene je da se držimo zajedno, ne da nas okreću protiv najjačeg među nama, Srbije, nego da Srbija bude Pijemont i stožer naše emancipacije. Srbija to može postati jedino ako se okrene Bogu, onako kako je Pslamist zapisao:

„Uzalud stražari čuvaju grad, ako ga Bog ne čuva.“ Uzladu NATO čuva Mila, kad ga ne čuva Vasilije Ostroški. Srbi su danas potpuno obezbožen narod, a Isus nas uči da je prosvjetljenje jedina revolucija. Kad se jednom zorom napune sve crkve u Srbiji na jutarnoj liturgiji, taj dan će svanuti sunce!

Poraz diktatora i izdajnika, kolonijalnog upravitelja i marionete zapadnjačkih gospodara kaosa Mila Đukanovića još jednom je dokazao – ovo nije borba sistema protiv pojedinca, jedan na jedan, nego jedan (Milov montenegrinski cirksu) na 500 hiljada, odnosno na razini svijeta jedan (novi svjetski poredak) na 7 milijardi. Oni će ići do kraja. Ići ćemo i mi!

Izvor: Fejsbuk stranica autora