Hrabro branili kapiju Srbije: Sjećanje na ruskog dobrovoljca Jevrema Vukosavljevića i junake Javorskog rata

Kapetan Ariljskog bataljona u bici 23. avgusta 1876. spriječio prodor Turaka u dolinu Moravice.
„Braćo! Ovo je strašno, ovo je žalosno što mi učinismo! Napustismo Čemernicu, tu vratnicu naše otadžbine, odakle Turke nikad ne možemo istjerati. Zato ja, braćo, idem natrag, idem da poginem pod Čemernicom, to volim više nego da me žene nazivaju kukavicom. Ko hoće, neka pođe sa mnom, da povratimo Čemernicu!“
Ovim riječima se 22. avgusta 1876. godine kapetan Jevrem Vukosavljević, komandant Ariljskog bataljona, dobrovoljac iz Rusije, obratio svojim borcima, kada se morao povući iz šanca sa Čemernice na Preseku u borbama Javorskog rata, u kojima je Užička brigada drugog poziva, posle izgubljene Kalipoljske bitke, sprečavala prodor Turaka preko prirodnih tvrđava Čemernice i Mučnja u dolinu Moravice.

A 142 godine kasnije, na otkrivanju spomen-obilježja na Čemernici, istraživač prošlosti moravičkog kraja i publicista Sveto Marković podsjeća na svjedočanstva iz ratnih bilježaka o junaštvu i odlučnosti Rusa, kako su ga svi zvali, i navodi da su zamoreni vojnici prihvatili poziv komandanta:

– ‘Oćemo s tobom, samo malo da se odmorimo i ‘leba jedemo, pa odmah idemo!

Pošto su tiho i obazrivo stigli u blizinu utvrđenja, Vukosavljević je zadržao svoje junake.

Čekajte vi tu, ja idem sam u šanac. Da mi ne ginete ako unutra ima Turaka.

Na veliko iznenađenje i radost, u šančevima nije bilo Turaka, pa je organizovana odbrana i sutradan, 23. avgusta.

U odlučujućem boju, pod komandom majora Mihaila Ilića, odbijena su četiri napada sedam puta jačih Turaka sa Misircima i Mehmed Ali-pašom.

U sudnjem času, malaksaloj vojsci bez municije u pomoć je sa Mučnja pritekao Karanovački bataljon, pa je tako spriječen prolaz Turaka preko „stare granice“.

A nedaleko od Lisine, na krvavom razbojištu, kako bilježe hroničari, u jurišu je pao kapetan Vukosavljević u 30. godini.

Izdahnuo je na rukama majora Ilića, a nekoliko dana kasnije sahranjen je na čačanskom groblju. Dvije godine kasnije, kad su završene borbe tokom Srpsko-turskog rata, nekoliko poštovalaca i srodnika podiglo mu je mali spomenik.

Uklesani zapis svjedoči da je Vukosavljević rodom iz Blaznave, u Šumadiji, da je 11 godina služio u ruskoj vojsci i „na oglas rata s Turcima dotrčao u pomoć svojoj domovini, hrabro se boreći…“

Grob sa ogradom i naherenim spomenikom blizu donje kapije čačanskog groblja čeka zaštitu. Zaslužio je to Javrem Vukosavljević, koga su krasile tačnost i energičnost oficira, ljudsko poštenje i neizmerni patriotizam. Svoj bataljon je držao u strogoj disciplini – podsjeća Sveto Marković.

Na dan pogibije i najslavnije bitke Ibarske vojske u Javorskom ratu, 142 godine kasnije, na Čemernici je 23. avgusta, zalaganjem Zorana Vučićevića, vlasnika firme Ras“ iz Ivanjice, podignuto kameno obilježje Rusu.

Na mjestu zvanom Saborina, uz put, nedaleko od Ristovića koliba, još dva belega je, kako kaže, posvetio precima: prvi je podigao u slavu i čast javorskih junaka iz 1876. godine, a drugim, kamenim, s natpisom „Oj, planino, istina je tamo negde iza…“, odužuje se onima koji su na ovoj visoravni i okolnim visovima Starog Vlaha podržavali bune i ustanke, hajduke i komite.

Izvor: Novosti, D. Gagričić