Gusinjska ploča

Piše: Milija Pajković

Nedaleko od samog jezgra živopisne varošice Gusinje, raširene kao djevojačka sprema srmom izvezena na prostranoj ravnini ispod velelepnih Trojanskih planina, 17. – og aprila 2009. godine pronašao sam, zahvaljujući mještaninu Dosuđa Lakiću Baboviću, ploču sa urezanim znacima na njoj, koju sam nazvao Gusinjska. Izvršio sam premjeravanje i ustanovio sljedeće dimenzije strana i gornje površine: 80 x 81 i 18 x 25 cm.

Neposredno nakon toga nalaz sam objelodanio u našoj dnevnoj štampi!

Ploču je trebao da pogleda i Vesko Pajković, diplomirani inženjer geologije, beogradski i novopazarski stručnjak, ali je bio tada spriječen zbog obaveza na poslu, pa sam bio primoran da pokušam sam da odgonetnem od kakvog je materijala sazdana. Zato moju pretpostavku da je u nalaz, u stvari, pješčar, ne treba shvatiti kao konačnu, dok to ne utvrdi stručnjak za kamen. Inače, pješčar ili tociljnjak, pošto se od njega prave tocila, vezana je sedimentna stijena izrađena ponajviše od klastičnih zrna i spada u psamite, koji mogu biti izgrađeni od zrna kvarca, feldspata, muskovita, a veziva su obično glinovita, dolomitska, gvožđevita, valnovita, silicijska, organskog porijekla ili bituminozna.

Gusinjska ploča je dijelom zabodena u tlo, tako da na prvi pogled može izgledati i kao nekakva vrsta nadgrobnog spomenika, pa ta mogućnost nije ni sasvim isključena, ali ako i postoje nečiji posmrtni ostaci ispod nje, ona nema nikakve veze s njima, sem, možda, u jednoj pojedinosti. A ta pojednost je znak poznat kao svastika koji je nešto jače urezan u kamen od ostalih i kači dijelom nekoliko njih. To bi imalo i smisla, jer su preko gusinjskog kraja prolazile mnoge vojske u raznim vremenima, pa i Njemci tokom Drugog svjetskog rata. Međutim, na desnom gornjem dijelu Ploče postoji još jedan manji znak svastike, a sigurno je da su svi znaci urezani mnogo prije tog razdoblja.

Očigledno je da je Ploča, pa i ako je možda bila namijenjena toj svrsi, na sadašnje mjesto donesena odnekuda, sa planine ili iz okolnih pećina, a tamo su znaci najvjerovatnije i uklesivani. U bližoj okolini ne postoji, barem da je vidna, bilo kakva stijena pješčar sa koje bi bilo odlomljeno parče i obrađivano.

A na dvije strane Gusinjske ploče uklesano je oko 25 jasno vidljivih znaka – neki su slični ,,vinčici“, odnosno izbinskim i šudikovskim znacima, sa dvije ,,svastike“.

Svastika je simbol sreće i mnogi naučnici tvrde da vuče korijene iz sanskrita, odnosno iz Indije. Međutim, taj znak je prisutan i na našim prostorima i to od davnina.

Prije više godina stariji Gusinjci su mi kazivali da na nekim obroncima i padinama Trojanskih planina ( Prokletija) postoje na nekim mjestima gvozdene alke, koje nemaju veze sa planinarstvom, za koje su privezivani čunovi, pošto je u to vrijeme gusinjska dolina bila pod vodom, koja se poslije povukla i nastavila da otiče rječnim koritima. Dakle, život je u tom kraju, kao i u beranskom i andrijevačkom, bujao od davnina. Sličnu priču sam čuo i u Andrijevici, uz tvrdnju da na padinama Radunovca, kasnije Knjaževca, iznad Prljanija, postoji nekoliko alki. Potraga za njima je uveliko otežana i za sada je naprosto nemoguća zbog velikog šiblja i trnja.

Gusinjska ploča je zasigurno jedan od nepobitnih dokaza naše daleke iskonske prošlosti, a treba da se obavezno izloži u beranskom muzeju, dok nije uništena, a uz stručno ispitivanje šta se i da li se uopšte bilo šta i nalazi ispod nje. I to hitno, prije nego li se pojave lovci na blago sa detektorima za metal!