Guba
1 min read
Piše: Radomir Uljarević
Uglavnom ne čitam tekstove na sumnjivim portalima, a i kad pročitam pokajem se. Upravo sam pročitao neke od takvih tekstova, i evo, javno se kajem. Riječ je o horskom nasrtaju na pjesnika, Milutina Mićovića koji plaća visoku cijenu samo zato što je brat mitropolita Joanikija. Prije nego što je Mitropolit hirotonisan, niko nije nalazio ništa loše u novinskim kolumnama i književnim tekstovima ovog autora, ali nakon hirotonije, Milutin je postao žrtva više čuvenih šovinističkih portala, koji javno šire mržnju i uzbunjuju javnost, a sve po zadatku onih koji ih finanasiraju, i za čije interese rade, i koji su stvarni osnivači tih portala.
Oni se ne libe da jednu zastrašujuću tragediju koja se dogodila na Cetinju koriste da napadaju svoje političke neistomišljenike, da prstom pokazuju na njih kao na inspiratore te tragedije, a u njihovoj optici je tu uvijek Crkva, na koju valja udariti i direktno, i izokola, i tako su se dosjetili da provociraju javno mnenje, pripisujući Milutinu krivicu za sve za šta nije, i ne može da bude kriv. Retroaktivno čitaju njegove stihove, bukvalno banalizujući metafore i stilske figure, nalazeći da se u opisima nule, koja je najčešći gost u Milutinovoj poeziji krije njihov opis, i tako nasrću na samu poeziju ne znajući o njoj ama baš ništa. Preturaju po njegovoj lektiri, nalaze da je čitao nepodobne autore, i pored cenzure koja je bila decenijama na snazi u Crnoj Gori. A to je, priznaćete, ozbiljan prekršaj na koji bi trebalo da obrati pažnju Specijalno državno tužilaštvo.
Ipak, moguća utjeha jeste u tome što su napadi na porodice, kad je riječ o vladičanskim kućama, na neki način tradicija u Crnoj Gori, počevši još od Petrovića koji su trpjeli podmukle napade na najbližu rodbinu, na rođenu braću, i na braću od stričeva, i ništa nije bilo bolje ni sa drugim vladikama i mitropolitima. To se radilo, ali ne tako javno. Danas, međutim, ta je guba na naslovnim stranama, na društvenim mrežama, na portalima, potpisana tuđim imenima, imenima botova koje kloniraju u svojim labortorijama oni čije je novo identitetsko obilježje zavist, i mržnja, i otpadništvo. Sveti Petar bi potegao kletvu, a naš Mitropolit uznosi molitvu.
Na mržnju ljubavlju, na prijetnje pozivom za razumjevanje, na silu dogovorom i razgovorom, na psovke molitvom. Tako nasa pravoslavna crkva i Mitropolija reaguje na sve napade na nju pa i na ove zadnje nacističke od strane bivše vlasti a koji su nezabilježeni u civilizovanom svijetu. Umjesto tužbe sudu oni apeluju i nude ruku. A druga strana to shvata kao njihovu slabost pa još i pojačava napade na crkvu i za te napade koriste zabludjele mlade ljude i plaćenike, a oni stoje u pozadini i diriguju tim protestima. A svima je jasno da njima upravlja i pokreće ih samo jedan čovjek koji je više od 30 godina pljačkao ovu zemlju i vazda sijao mržnju i zlu krv medju njenim gradjanima. Da je pravde i prava on bi davno bio iza rešetaka i to doživotno, pa bi konačno zavladao mir u ovoj mrčenoj zemlji.