Grubač: Novak Adžić se bacio u provaliju između Broza i Krsta Zrnovog

Reakcija gospodina Novaka Adžića na moju kolumnu „Bahanalije Broza i Pijade u Crnoj Gori- zločinački eksperiment?“, kroz tekst koji je objavio na portalu IN4S pod naslovom “Adžić: Ideološko sljepilo i nenaučenost g. Vojina Grubača”, me je iskreno nasmijala i oraspoložila.

Kroz taj, navodni, “odgovor”- g. Novak Adžić je demonstrirao da je izgubljen u ideološkim prostorima prošlosti. Novak Adžić uporno želi da stvori vještačku sponu između Broza i Krsta Zrnovog, da nađe mostove između te dvije ideologije, ta dva politička pravca, što je nemoguća misija.

U svom osvrtu je pokušao da mu moja leđa posluže kao odskočna daska (kroz informativni povod) za tu misiju. Nema sumnje, snažno odskočivši sa mojih leđa, tačnije sa moje kolumne kao informativnog povoda, on je uz masu etiketa koje mi je uputio- odletio pravo u provaliju!

U kolumni, na koju je reagovao g. Adžić, ja sam opisao i naveo neke zločine komunista kroz ograničeni broj primjera, koji su izazvali buru u tom vremenu, te ocijenio da su ti zločini bili razorni za komunistički pokret, i doveli do toga da je narod Crne Gore zbog tih zločina komuniste bukvalno istjerao sa svojih prostora življenja.

Naime, fakt je da je komunistički pokret iz Crne Gore bukvalno otjeran u Bosnu, jer se narod Crne Gore listom okrenuo protiv Broza i njegovih ratnih bahanalija.

Adžić je kroz, navodni, “odgovor”- proturio svoju kolumnu!?

Novak Adžić mi je, u svom osvrtu, rekao sledeće: “Nije sporno da se g. Grubač bavi ratnim komunističkim zločinima prema dominantno bjelašima tokom rata (1941-1945), ali je znanstveno neprihvatljiv njegov pristup da on, u svojoj fabuli, izostavlja, pored ostaloga, i komunističke zločine nad zelenašima, odnosno, zagovornicima samostalne i nezavisne Crne Gore pod egidom Sila Osovine.” Zbilja, šta znači „pod egidom“- čizmom, sa mjesta sluge?!

Ujedno je dodao i sledeću primjedbu: “Korektnost bi bila ako bi, u svojoj kolumni ubuduće, Vojin Grubač stvari promislio na taj način da opiše četničke zločinine nad crnogorskim narodom u ratnom periodu (1941-1945), i zločine nad komunistima i njihovim simpatizerima…”

Poslije tih “primjedbi”, nije mi bilo jasno šta Novak Adžić želi od mene? Da li je želio da u mom tekstu vidi, pored napisanoga, i zločine koji su činili četnici prema komunistima? Ili je želio da u tekstu nastavim da pišem o komunističkim zločinima, ali sa primjerima gdje su se oni obračunavali isključivo sa zelenašima Krsta Zrnovog Popovića?

Odgovor na tu dilemu je dao sam Novak Adžić koji je, navodno se meni obraćajući, u svom tekstu napisao veliku kolumnu koja bi mogla imati naslov: “Partizanski zločini Josipa Broza, Milovana Ćilasa, Ivana Milutinovića protiv “patriota Crne Gore”, pod vođstvom Krsta Zrnova Popovića”!

To me navodi da postavim pitanje- gospodine Adžiću, zar je “znanstveno prihvatljivo” da napišete u svom odgovoru opširnu kolumnu o zločinima komunista nad zelenašima, a da izostavite zločine komunista nad bjelašima, civilima, sveštenstvom, oficirima, penzionerima?

A gdje su vam u tekstu primjeri zločina četnika i zelenaša nad komunistima? Ako toga nema, odakle vam pravo da mi pridikujete?

Ukratko, gospodin Adžić mi je tamburao o “znanstvenoj neprihvatljivosti” moje, navodne, jednostranosti, a demonstrirao je na istom mjestu svoju, očiglednu, jednostranost.

Sve su prilike da je gospodin Novak Adžić davno napisao kolumnu o zločinima komunista nad zelenašima Krsta Zrnovog. Vjerovatno je nije smio objaviti da ne bi izazavao bijes ljudi koji obožavaju Josipa Broza.

Moja kolumna o zločinima komunista nad civilima i komunistima mu je došla kao dobar momenat da svoju davno napisanu kolumnu maskira kroz odgovor meni. Svakako, smatram da je to dozvoljeno, nemam ništa protiv toga da građani saznaju sve o tome, ali bih akcenat dao na nedostatak Novakove hrabrosti, sipanje nekakvih etiketa da bi se njegova kolumna bolje maskirala, kao i ocjenu- da mi sve to liči na nekakvo isuviše providno lukavstvo, koje je pomalo i smjehotresno.

U mom tekstu su među žrtvama bili i zelenaši

Da se razumijemo, u kolumni koju sam napisao nije me interesovalo koje su opcije, političkog opredjeljenja i ideološke orjentisanosti bili ljudi koji su postradali kao žrtve manijakalne politike Josipa Broza i Moše Pijade u Crnoj Gori 1941.- 42. godine.

Opise tih zločina sam preuzeo uglavnom iz pisanja, tekstova i knjiga, ljudi koji su bili komunističke provinijencije. Među zločinima sam naveo i nenormalne zločine dijela komunista nad svojim časnim komandirima i komesarima, koji su takođe bili komunisti. Potrudio sam se da tekst bude izvan ideoloških odrednica, da bude izbalansiran, i mislim da sam u tome uspio.

Gdje je u toj korektnoj raznolikosti primjera g. Adžić vidio da sam pisao “samo o zločinima komunista nad bjelašima”, nije mi jasno? Novak se u toj svojoj iskrivljenoj projekciji toliko zanio da nije primjetio da su među žrtvama koje sam navodio bili i zelenaši.

To je još jedan dokaz da je Adžić u odgovoru meni samo želio da provuče svoju kolumnu o zločinima partizana nad zelenašima Krsta Zrnova, i samo nad njima. Ali, tada je trebao reći da je odgovor koji je uputio meni, u stvari, dopuna moga teksta, i sve bi bilo u redu.

Evo i dokaza koji potvrđuju da sam u pravu što se tiče moje tvrdnje da sam u tekstu naveo i slučajeve kada su žrtva bile ljudi koji su pripadali zelenaškom pokretu, što znalči da ih nisam izbacio iz spiska žrtava. To mi nije padalo na pamet! Recimo, g. Novak Adžić u svom tekstu kaže: ” Komunisti su ubili starog komitu, ustanika i zelenaša Iliju Kecojevića u Pivi 1941. godine.”

U mojoj kolumni stoji: “Tako su u Bezujačkom brijegu, na putu od Pivskog manastira za Šavnik, likvidirana trojica veoma uglednih Pivljana: Danilo Radojičić, učesnik Podgoričke skupštine i dugogodišnji poslanik u parlamentu Kraljevine Jugoslavije, Ilija Kecojević, oficir jugoslovenske vojske sa Boričja, Milan Delić, popularni predratni školski nadzornik za pivske osnovne škole, sa Borkovića.” (ovaj citat sam prenio iz knjige “Pivsko selo Smriječno”, prof. dr Božidara Tadića, dugogodišnjeg profesora sociologije na crnogorskom Univerzitetu i istaknutpog državnog funkcionera).

Dakle, među žrtvama koje sam spomenuo u svojoj kolumni bio je i Ilija Kecojević, a da to Novak Adžić nije primjetio. Nije primjetio, jer je sa Ilijom Kecojevićem, komitom i zelenašem, skupa strijeljan i Danilo Radojičić, bjelaš i učesnik Podgoričke skupštine, ali i Milan Delić, popularni predratni školski nadzornik za pivske osnovne škole, sa Borkovića.

Opirući se na mišljenje prof. dr Božidara Tadića, zaključio sam da su na tom mjestu strijeljana tri nevina čovjeka. Novak Adžić vidi da je na tom mjestu strijeljan samo jedan nevini čovjek, Ilija Kecojević, jer je bio zelenaš.

Očigledno je da smo ja i Novak Adžić jako civilizacijski udaljeni, jer ja nevinim žrtvama ne gledam u politička opredijeljenja, a on gleda, što nije ispravno i nije korektno.

Komunista Pavle ubio svog oca Petra Pajova (Serdareva) Kovačevića

Još veću grešku je Novak Adžić napravio u drugom slučaju. U svom tekstu on spominje sledeći zločin komunista: “Ubili su na Grahovu 8. marta 1942. plemenskog kapetana, komandira crnogorske vojske Petra Pajova (Serdareva) Kovačevića, starog zelenaša, komitu, ustanika, gaetliju, člana Crnogorske stranke i poslanika Petrovdanskog sabora na Cetinju 12. jula 1941. godine (pojedini njegovi sinovi bili su umiješani u to ubistvo).”

Adžić me, dakle, na samom startu optužio “da se nisam osvrnuo na zločine komunista nad zelenašima”, a ubistvu Petra Pajova (Serdareva) Kovačevića sam posvetio cijelo poglavlje svoje kolumne.

Novak nejasno navodi da su u to ubistvo umiješani Petrovi sinovi, a ja sam detaljno opisao kako se to desilo, po svjedočenju Draga Filipova Kešeljevića.

Evo toga dijela kolumne u cjelosti:”Interesantan je primjer Pavla Petrovog Kovačevića koji je svog osamdesetogodišnjeg oca Petra ubio zbog “visoke penzije”, koju je on kao plemenski kapetan primao do rata i njome hranio i školovao svojih sedam sinova.

O tome događaju je pisao očevidac Drago Filipov Kešeljević, kojem su partizani strijeljali oca pod optužbom da je “četnik”, a potom nastavili sa likvidacijom porodice strijeljavši mu 17. marta 1942. godine kao “petokolinaše” majku Mariju i sestru Vidosavu, koja je tada imala 21. godinu.

Sinovi Petra Kovačevića, istaknuti komunisti Pavle i Stanko, su 8. mart 1942.g. proglasili danom kada će biti skup i dan narodnog veselja u Grahovu, na koji su morali doći stanovnici te i okolnih varoši. Tema skupa je bila “Borba protiv pete kolone”, a u tu “čast” je kao završnica “spektakla” planirana likvidacija “petokolonaša” Novice Miloševa Dakovića.

Oko deset sati uveče na binu se popeo Pavle Kovačević i pozvao seljake na rat protiv neprijatelja radničke klase, u koje je na prvo mjesto uvrstio žandarme, a govor nastavio riječima da „treba pobiti sve osobe koje su primale penziju i živjele na račun radničke klase i siromašnih seljaka“.

U masi je bila i Zorka Rajković, žena pokojnog Peka Rajkovića, kojeg su ranije ubili komunisti kao “petokolonaša koji je primao veliku penziju”. Kada je čula šta je rekao Pavle, vikula je da je svi čuju: „Pavle, treba najprije da ubiješ svoga oca, jer je on kao oficir primao mnogo veću penziju od drugih“.

Kada je Pavle to čuo, bez razmišljanja je poslao patrolu da mu dovede oca Petra, čija je kuća bila udaljena svega petsto metara od bine. Sa osuđenim na smrt, starim Novicom Dakovićem, Pavle je dočekao patrolu i oca na pola puta, a zatim naredio ocu i Novici da uđu u jednu malu baštu opored osnovne škole.

Kada su to oni odbili, izvadio je revolver i upucao osamdesetogodišnjeg oca Petra a potom i starog Novicu. Potom je mrtvog oca uhvatio za nogu i uvukao u baštu, vratio se na skup i naredio da se nastavi veselje, koje je trajalo do jutra.

Ujutro mu je u kancelariju došla majka Joke i pitala da li može vidjeti Petra, sin joj je odgovorio: “Ne možeš, sinoć smo ga ubili”! Odmah poslije ubistva oca, Pavle Petrov Kovačević je naznačen političkim komesarom Operativnog štaba za Hercegovinu.”

Novak ne razlikuje ubistvo zelenaša od ubistva penzionera

Na primjeru ubistva Petra Pajova (Serdareva) Kovačevića vidi se koliko se ja i Novak Adžić razlikujemo u osvrtima na istoriju, ocjenjivanju događaja, analizi procesa.

Novak, kao nabijeđeni istoričar, vidi u smrti čuvenog Petra Pajova (Serdareva) Kovačevića- ubistvo zelenaša od strane komunista. Na drugoj strani, i ja i čitav svijet vidimo da se radi o ubistvu oca od strane suludog sina Pavla, koji je svoga oca u nastupu ideološkog ludila likvidirao zbog “velike penzije(?!)”, kojom je nesretni Petar, gle čuda, hranio i obrazovao i ubicu, sina Pavla, i još šest sinova?!

Nevjerovatno je da Novak nije u stanju da shvati da je u ovom slučaju ubijen otac, a ne zelenaš, kao i da je žrtva ubijena zbog penzije, a ne zbog ideologije.

Pa, nije Petar Pajov ubijen zbog svoje zelenaške ideologije, Novače Adžiću, već radi penzije zbog koje ga je njegov rođeni sin Pavle proglasio “narodnim neprijateljem”. Nesretni Petar je zbog “visoke penzije”, koju mu je dao kralj Aleksandar Karađorđević, dobio od sina status “neprijatelja radničke klase” i bio likvidiran sinovljevom rukom, da bi sin zbog te gadosti dobio nekakve činove od Broza.

Ovaj strašni i sramni događaj nema veze sa politikom, i nije adekvatan za analizu od strane istoričara i političkih analitičara, već psihologa i sociologa koji se bave ispitivanjem patoloških pojava u ljudskom rodu.

Novak Adžić o “lijevim skretanjima”

Mislim da je interesnatno da iz ogromnog teksta gospodine Adžića izdvojim njegovu ocjenu “lijevih skretanja”, bez komentara. Evo tog pasusa koji govori o Adžićevom viđenju komunističkih zločina: “Komunisti su se sami hvalili u brojnim svojim dokumentima, ali i u pojedinim svojim pjesmama da su po Crnoj Gori „pobili zelenaše“.

I to su pobili mnogobrojne zelenaše, najčešće i naročito tokom 1941-1942 (dok su u Crnoj Gori komunističkom revolucijom upravljali Milovan Đilas i Ivan Milutinović) u ostvarenju „druge faze revolucije“, borbe protiv „klasnog neprijatelja i petokolonaša“, i to van borbenih okršaja, tako da je „crveni teror“, činjen po uzoru na jakobince i boljševike, u suštini, bio samo drugo ime i eufemistički paravan za ratni zločin i teške povrede pravila i običaja ratovanja utvrđenim Haškim konvencijama iz 1899. i 1907. godine.

„Igrali smo se ljudskim glavama kao da su bile od kupusa“ u ratu- sam je priznao Božo Ljumović u svojoj „Autobiografiji“. Đilasova odgovornost u tome je nesporna kao ideologa, naredbodavca i izvršioca partijske direktive CK KPJ, ali u tome se najviše dokazao Ivan Milutinović, koji je u Kolašinu 1944. godine u govoru pokazao da crnogorskoj naciji osporava samosvojnu istorijsku individualnost i samoniklost, rečenicom u svom govoru: „Ko nije dobar Crnogorac, taj nije ni dobar Srbin“.

„Lijeve greške“, a zapravo, „crveni teror“, odnijeo je likvidacijom političkih protivnika kao „sumnjivih lica“, navodnih „petokolonaša“ i „klasnih neprijatelja“, bez pravednog i zakonitog suđena, tokom 1941. godine 117 života, a do aprila 1942. broj nevino ubijenih iznosio je oko 800 ljudi.”

Brozove kazne su bile propagandni manevar, skidanje krivice sa sebe

Moje viđenje tih zločina sam naveo u kolumni u sledećem vidu:“Zločini komunista u Crnoj Gori 1941.- 42. godine, koje je komunistički vrh na čelu sa Josipom Brozom „priznao i osudio“ kao sektašenje, posledično je doveo do sloma komunističkog pokreta u Crnoj Gori.

Ipak, za komunističkom osudom sopstvenih zločina nije uslijedila osuda njihovih posledica koje su se ogledale u nevjerovatnoj situaciji- pojavi krvavog građanskog rata na teritoriji okupirane Crne Gore. Tačnije, priznati su zločini ali se pobjeglo od odgovornosti za posledice.

Znajući da je hijerarhije u komunističkom pokretu bila surova, te da se svaka neposlušnost aparatčika nižih po hijerarhiji kažnjavala “strijeljanjem po kratkom postupku”, to se odgovornost za monstruozne odluke i neprimjerena zvjerstva može bez razmišljanja pripisati samom vrhu komunista, a u personalnom smislu Josipu Brozu i Moši Pijade.

Njihove bahanalije su dovele do kosmičkog stradanja prostog naroda ne samo u Crnoj Gori, već i u Hecegovini i drugim oblastima gdje su sprovođene odluke koje nemaju dodirnih tačaka s razumom.

Svjestan da je u Crnoj Gori ostao bez vojske, i oslonca u narodu kojeg je ojadio, Broz se okomio na rukovodstvo PK KPJ za Crnu Goru i Boku optuživši ih za “masovne likvidacije tekozvanih protivnika narodnooslobodilačke borbe”.

Umjesto da im se sudi za masovne likvidacije, kako ih je sam Broz kvalifikovao, sa vjerovatnoćom da se krivci strijeljaju „po kratkom postupku“, kako se to radilo sa drugima za nepostojeće krivice, desile su se smjene!?

Tako su 8. aprila 1942.g. smjenjeni: Božo Ljumović, Blažo Jovanović, Savo Brković, Periša Vujošević, Vido Uskoković, Radoje Dakić, a Milovan Đilas i Ivan Milutinović su kažnjeni partijskim ukorom pred isključenje.

Dakako, svi su oni i dalje ostali u vrhu partije i pokreta, napredovali u njemu, tako da je Brozova „kazna“ bila papirološke i propagandne prirode, ili tačnije- skidanje odgovornosti sa sebe, što je nedostojno i krajnje nisko za nekoga ko pledira da bude vođa.“

Događaje treba posmatrati izbalansirano

Čini mi se da g. Novak Adžić nije u stanju da istorijske događaje posmatra izvan svog ideološkog ugla, u kojem se kao centralna figura nalazi zalutali i propali Sekula Drljević, kojeg su na brutalan način likvidirali lovci na naciste.

Zato se i dešava da se u zločinima komunista, koje je komunistički vrh ocijenio kao “masovni zločin bez razloga”, Adžić fokusira samo na zločine prema “voljenim zelenašima”. Usput pridikujući svima i svakome o tome šta je “znanstveno prihvatljivo”, a šta nije.

Ja te događaje posmatram na drugi način. Čini mi se da su stvari ipak bile sasvim drugačije, jer su u tim zločinima postradali mnogi komunisti, o kojima sam pisao u svojoj kolumni. Vrlo često su upravo komunisti, na nižem nivou hijerarhije, po cijenu svog života odbijali da izvrše naređenja, koja su bila očigledni pokušaj zločina bez razloga. Neki su i strijeljani zbog toga, neki su smijenjeni, neki promijenili stranu u konfliktu, a priča o tim relacijama će biti dio analize u nekoj od mojih narednih kolumni.

U svojoj kolumni sam naveo i slučajeve da su se čak čitavi partizanski odredi suprotstavljali izvršenju smrtnih kazni, presuđenih od strane njihovog rukovodstva bez postojanja krivice. Nije istorijski i ljudski korektno da su ti primjeri zapostavljeni, jer se radilo o ljudima koji su se suprotstavljali bezumlju. Dakle, nisu komunisti i partizani krivi za taj period ludila komunističkog vrha, već je za te zločine kriv komunistički vrh, a prije svega, možda i jedino- Broz i Pijade!

Nema sumnje da ću se truditi da i dalje u pisanju maksimalno izbalansirano posmatram na događaje, izbjegavajući ideološke okvire, držeći se civilizacijskih normi. U tome pisanju i osvrtima me neće puno interesovati mišljenje gospodina Adžića, tim prije ako neki sledeći put Adžić sebi dozvoli nekonstruktivni osvrt, kao što je bilo u ovom slučaju.

Ujedno, preporučio bih g. Adžiću da se okane kvalifikacija, koje su prisutne na moj račun u njegovom tekstu. Te kvalifikacije su promašene, jer je etikete meni nemoguće zalijepiti. Ukoliko bih i ja počeo lijepiti etikete, polemika bi potonula na nivo koji nije dostojan javnosti, pa bi sve što se kaže poletjelo u besmisao.

I na kraju, gospodine Adžiću, ja nisam iz Moskve, već iz Nikšića. U Moskvi sam privremeno, jer je partija kojoj pripadate bila učesnik ekonomskog sloma Crne Gore. Sve su prilike da će se prije sva Crna Gora zbog te ekonomske katastrofe iseliti, tražeći posao i život dostojan čovjeka negdje drugdje, nego što će se desiti da se ja vratim u “modernu i ekonomski prosperitetnu državu”, kakvu ste nam “sa drugovima” obećavali!