Groblje sa vizijom

Piše: Bećir Vuković

Ulica Roket počinje na trgu Bastilja, produžava do trga Voltera, i završava se na kapiji groblja Per Lašez. Jednog maja, kasno popodne, ušao sam kroz visoku kapiju groblja. Na groblju Per Lašez spavaju i mučenici i krvnici. Pored kapije sjedio je slijepac koji voli sprovode. Čekao je sa ogromnim bijelim očima.

Sa mapom u ruci, tražio sam grob Amadea Modiljanija. Koračajući, tako, sa nekom zebnjom nestvarnom, i umjesto Modiljanija, zaustavio me grob slavnog dendija Oskara Vajlda. Spomenik u vidu asirskog anđela biješe crvenkast od karmina usana. I šezdesetosme, studentkinje, Parižanke, nakarminisanim usnama ljubile su zidove, vrata, ograde mostova, usnama pisale po stablima – mašta mora doći na vlast. Uopšte, i  kultura snosi dio krivice.

Ljubav treba voditi u podne, poslušale su Vajlda. I ljubile se u podne naočigled nakarminisanih starica. To je umjetnička vizija. U nedostatku mašte mrmorimo: da bi upoznali grad, treba da vidite i njegovo groblje. Treba upoznati viziju grada i viziju groblja. Otisci nakarminisanih usana, otisci poljubaca po bijelom mermernom spomeniku Šopenovom, i bronzi Džima Morisona, jeste umjetnost. Da li će ikada estetika poljubaca srušiti politiku. Jedna polovina lica Vajldovog izražavala je osmijeh, a druga bol. Samo zato što je služio ljepoti, Vajld je skončao u tamnici. Zar samo glava položena na panj – izgovara istinu. Šta je sa poljupcem te glave.

Putopis je književno-naučna vrsta, u kojem morate biti subjektivni. Čuveni su putopisi Evlije Čelebije, Ljubomira Nenadovića, pa do vječitog putnika Mome Dimića. Putopisi počinju sa Herodotom, jer na početku svega nalazimo Grke.

Na kraju mog putopisa, našao sam zaključanu kapiju. Zatresla se tišina. Sumrak. Tada sam i razumio početnu, upozoravajuću zebnju.

Gavranovi po granama. Ali to je oveštala pjesnička slika.

Njegoš je rekao da putuje po Italiji samo zbog mrtvih.