Građanskom kohezijom protiv DPS

Piše: Luka Radonjić

Uvod u zainteresovanost

Građanski protesti 2019 održavaju se subotom ali na društvenim mrežama traju svakoga dana. Buka, naročito „pisana buka“, prisutna je svuda.

Desetine i stotine objava, rijetko sa tačkom a najčešće sa upitnikom ili uzvičnikom na kraju diskusije, niču svakoga dana. Vizuelno oživljavanje sveukupnosti situacije, ličilo bi ponajviše na sliku engleskog parlamenta u kojem masa u odijelima „viče“ papirima kao navijači na tribini konfetama, ne tražeći – već se boreći za riječ.

Ako nekoga to onespokojava, ako mu unosi zebnju tako intenzivnog višeglasje – nema razloga da brine. Društvo je, konačno, zainteresovano.

U aktuelnom javnom diskursu, posebno se izdvajaju dvije struje mišljenja. Obje su saglasne u jednom – da je promjena vlasti neophodna, a ulični protesti nužni.

No, u anticipaciji „postdešavanja“, razlike nisu male. Jedna „škola mišljenja“, konzervativnijeg tipa, koju čine uglavnom dugogodišnji opozicioni borci i aktivisti, demonstranti, i „domaćini ulice“, sa opravdanom rezervisanošću tretira „novopečene“ (kako ih nazivaju) demonstrante i javnost okupljenu oko njih, odnosno njihove namjere nakon smjene DPS-a.

Druga „škola mišljenja“, liberalnijeg karaktera, takođe ne bez razloga, smatra da su upravo oni koji su neopravdano izostajali na ulici svih ovih godina, pozvaniji da se sada aktivnije uključe, jer imaju – obavezu više.

Anticipacija dešavanja nakon pada DPS-a, kao da je posao već gotov, posjeduje šarmantnu dozu istorijskog optimizma, ali nam govori i o odgovornosti koja ne izostaje u odnosu na budućnost i želji da promjene budu suštinske.

Povjerenje i upozorenje

„Građani u Crnoj Gori izašli su na ulice zbog višedecenijske autokratske vladavine i zabrinjavajućeg stepena korupcije“, pišu evropski mediji.

To je prva i poslednja, odnosno jedina istina o motivima zbog kojih izlazimo na ulicu. „Trideset godina vladavanja… pa i da su bili najbolji, a nisu, mnogo je!“, „Krajnji je vakat!“, „Potonja je ura!“, da se nešto čini. Jeste.

Ovo je proces koji obavezuje. Na ovaj otpor obavezuju nas i prošlost i budućnost, a najviše sadašnjost koju nepovratno gubimo svakoga dana pod DPS-ovom vladavinom. Zato je i odgovornost prema ovom procesu vanredno velika.

Kada god ne insistiramo ultimativno na razlikama, nego uprkos njima, izlazimo iskazujući protest, pokazujemo odgovornost i zrelost. A na ulice izlazi – sve više ljudi. Neki od njih, tek ove godine napravili su svoje prve protestne korake. I neka su, vakat im je bio, zar ne? „Kako da šetam i bunim se, sa onima koji su do sad ćutali?“

Pa tražili smo da nas je što više, i sad nas je više, nije li? „Vidio sam i one koji nikad do sad nijesu izašli na ulicu, neki otvoreno govore, da su glasali DPS!“ – Pa zbog toga imaju veću obavezu prema društvu, zar nemaju? „A organizatori protesta? Kako da vjerujem onome koji…“ – Ne moraš da vjeruješ. Izlaziš zbog sebe, zbog Crne Gore, ne izlaziš zbog govornika. Nisi sam, nisi sama.

Na ulici su i ljudi koje znaš, kojima vjeruješ, tu su oni koji su se bunili uvijek, tu je i opozicija, tu su i prijatelji. Svi oni čine pobunu.

Ponuđenih pitanja je mnogo, ali je i logičnih odgovora sve više. No, odgovornost i zrelost nisu u opisu obaveze samo naroda, već i onih koji formalno organizuju okupljanja, kao i svih koji su prvi put izašli na ulicu.

Ljudi iskreno žele da vjeruju, da je ovo proces koji vodi do smjene režima, do zamjene autokratije demokratijom. Bilo bi i neodgovorno, i naivno, ako bi bilo ko, od onih koji su prvi put izašli na ulicu da demonstriraju, pomislio da će sa nekoliko šetnji pretrčati hiljade onih koji se bore godinama i da će im sa čela držati slovo o buntu.

Bunt, uglavnom, nije do sada donosio željeno – ne zbog manjka pameti buntovnika, već zbog izostanka onih koji su sada konačno prisutni. Naravno, ako bi neko i pomislio, da desetine hiljada dokazano opozicionih građana i otporaša, tretira kao izvođače radova na gradilištu za „stanove“ u koje bi začeli i uselili svoje političko- stranačke karijere, grdno bi se prevario.

Ljudi su siti medijsko- stranačkih eksperimenata koji nisu donijeli ništa, naprotiv, neki od njih omogućili su opstanak DPS-a na vlasti.

Građanska kohezija

Osnovni uslov za uspostavljanje demokratije u CG i suštinsko sprovođenje promjena je građanska kohezija. U tome su, manje više, saglasni svi, ali se u pogledu na put do ovog cilja, takođe uočavaju razlike.

DPS je u minule tri decenije učinio sve da ne dođe do nacionalne kohezije, vodeći se makijavelističkom maksimom „zavadi, pa vladaj“, ili što bi jedan slogan sa protesta rekao „zavadi, pa pljačkaj“.

U tom smjeru, koristili su sve i svašta, da bi na kraju stigli u jednu grotesknu autokratsku fazu, koja je u mislećoj javnosti poznata kao pokušaj „utjerivanja himne“, što je naišlo na podsmjeh i kritiku kod ogromne većine naroda.

Politički prevaranti koji su promijenili nekoliko himni, zastava, država, ideologija, prema svakoj su u javnosti gajili fatalizam u cilju stvaranja dubokih podjela. Oni su danas, proljeća 2019. bez dileme, politički prevaziđeni.

Zato ostaje pitanje – da li je prevaziđen i fatalizam kao – odnos prema neistomišljeniku i kao medijsko sredstvo definisanja političkih prilika? Ovo pitanje aktivirali su nedavno održani lokalni izbori u Tuzima.

Proslava izborne pobjede pristalica Albanskog foruma našla se u fokusu javnosti, a ova tema dominirala je u tv emisijama i kolumnama vodećih internet portala u CG. Gostujući u emisiji „Načisto“, potpredsjednik Skupštine i lider Force Genci Nimanbegu, kao i ostali predstavnici albanskog nroda, čvrsto je stao u odbranu slavlja pristalica Albanskog Foruma, tvrdeći da „svako ima pravo da slavi na svoj način“.

Demantovao je opasku autora emisije da ikada je osudio izborno slavlje opozicije u Beranama koje su obilježile crnogorske i srpske trobojke.

Koliko do juče, opozicioni politički predstavnici, aktivisti i birači, pritiskani su do mjere isleđivanja – u ovoj ali i sličnim tv emisijama i u novinskim tekstovima i kolumnama i to uglavnom pred izbore – radilo se o lokalnim ili parlamentarnim – da se nedvosmisleno kritički izjasne o Srebrenici, Dubrovniku, Miloševiću, ovoj i onoj vojnoj ili paravojnoj organizaciji, a nerijetko i prema dalekim događajima u svojoj istoriji…

Štaviše, medijski presing tvrdio je – da je osuda ratnih zbivanja na Balkanu tokom 90tih uslov za građanski konsenzus u Crnoj Gori, smjenu DPS-a i evropsku prihvatljivost opozicije.

Jednom prilikom smo to imali na dnevnom redu u vidu postizborne platforme, nakon lokalnih izbora u Nikšiću, i to kao uslova da se DPS razvlasti – na lokalu. Ipak, nakon proslave u Tuzima, osuda ratnih zbivanja na Balkanu – odjednom je prestala da bude uslov građanskog konsenzusa. Izostala su pitanja „Da li je UČK teroristička organizacija?“, „Da li osuđujete zločine koje su počinili nad srpskim i crnogorskim stanovništvom na Kosmetu?“, a u nekim kolumnama na portalu „Vijesti“ – javna osuda skandiranja kriminalnoj organizaciji (UČK) zamijenjena je polušaljivim pozivom slavljenicima „da nam pomognu“.

Posebno iznenađenje priredili su segmenti kolumne autora Esada Kočana „Sumrak izvršioca“ na portalu Vijesti, prije svega zbog poštovanja koje autor uživa na različitim opozicionim stranama.

Tekst – poučnog narativa, sa nizom naravoučenija, koji sam i preporučio na svom fb profilu – ostao je uskraćen za političku korektnost. U komentaru o izbornoj proslavi u Tuzima, kaže se: „čitav onaj neprimjereni nacionalni bijes, kojim je slavljen rezultat izbora, upozorenje je za sve. Nije dovoljno osvojiti više glasova od Đukanovićeve partije da bi neko bio alternativa.

Istupi nekih čelnika DF-a, natopljeni istim takvim nacionalnim bijesom, pokreću kovitlac koji nas vrti u krug. Bez izlaza”. Kolumna je uskraćena za konkretne podatke – ko je, kada i gdje od strane opozicionih predstavnika Fronta uzvratio Albancima nepremjerenim nacionalnim bijesom?

U saopštenju koje je dostupno javnosti, politički savez koji se proziva u tekstu, pozvao je na “srpsko- crnogorsko upućenost i pomirenje”. Da li je poziv na – savez sa sobom – izliv nacionalnog bijesa? Da li je osuda skandiranja organizaciji koja je počinila zločine – nekakav nacionalni hir? No, to nije jedina nejasnoća.

Pitanje je, zašto se u tekstu kvalifikovanje izborne proslave tokom koje se skandiralo UČK, svelo na jednu krajnje skromnu sintagmu “neprimjereni nacionalni bijes”?

Zašto su izostale jasne osude – da je UČK teroristička, kriminalna odnosno anti-državna paravojna formacija, koja je počinila ratne zločine nad Crnogorcim i Srbima, na teritoriji susjedne Srbije? Albansko pitanje, sa svim primjerenim i neprimjerenim izlivima nacionalnog bijesa koji se ciklično ponavlja poslednjih stotinu godina, aktuelno je još iz vremena Balkanskih ratova i otimanja Skadra, kada se o Demokratskom Frontu, Demokrata, DPS-u, ili crnogorskom priznanju Kosova kao nezavisne države nije moglo govoriti ni u naučno – fantastičnom futuru.

Zaista je izazov odupri-jeti se utisku da se nacionalno odgovorni stavovi tradicionalistički orjentisanih Srba i Crnogoraca – žele izjednačiti sa klicanjem teroristima. Takav pristup, odnosno nedoslednost u kriterijumima, takođe je “upozorenje za sve”, jednako važno upozorenje koliko ono koje je autor uputio u svom tekstu.

Isti kriterijum za sve – osnovni je uslov građanske kohezije kao temelja zdravog društva, kakvo želimo izgraditi nakon smjene DPS-a.

Izbor

Razgovor je dobar osnov za političko upoznavanje. U tom smjeru su i pitanja koja nudi ovaj tekst autorima pomenutih tekstova. Od kad posjedujem biračko pravo, glasom sam pružio šansu – svakoj opozicionoj grupaciji, a na proteste sam dolazio mnogo prije toga.

Izbor mi je bio ideološki različit, kao i većini mojih drugova i drugarica. Da li smo uvijek bili zadovoljni ponudom? – Nismo. Ali u obavezi politički pismenog građanina je uvođenje principa smjenjivosti vlasti, kao osnovnog uslova za uspostavljanje demokratije.

Tek nakon toga, može da se bira, i bira. Nije malo onih koji su svoj konformizam i uhljebljenje, ćutanje i neizlazak na proteste ili izbore do sada, ili još gore – glasanje vladajuće stranke, pravdali „lošom ponudom anti-režimskih snaga“. Nećemo se danas ljutiti na njih, likovati ili držati lekciju, ali pojedinci, koji govore kako se danas jedna opozicija „šlepa“ protestu organizovanjem prevoza za protest, a druga „pravljenjem svojeg protesta u okviru protesta“, i kako nije mjesto onom tradicionalno ili ovom nacionalno orjentisanom, ovakvom ili onakvom, neka imaju na umu jednu stvar: Ako se iko šlepa, to su oni koji o „šlepanju“ govore, jer su tu prvi put. U mnogim ranijim bitkama su izostali.

I mnogo kasne. Ali ih nećemo danas kritikovati što su izostajali, niti kuditi što kasne. Na ulicu bunta – kad god da izađeš, nisi zakasnio. U situaciji kakva je ova, drugog izbora nema. Ne boj se. Odupri se. Do slobode.