Govorimo li novi srpski?

Piše: Nikola Malović

Na tržištu kanda postoji i dalje knjiga „Tingo i druge neobične reči s raznih strana sveta“ Adama Žaka de Boanoa, u izdanju kuće Dosije, iz koje saznajemo da riječ tingo, na jeziku ljudi s Uskršnjih ostrva znači pozajmljivati stvari iz kuće prijatelja, jednu po jednu, sve dok ništa od stvari u kući ne preostane. Ovakav običaj je nama ne samo stran, nego i suludan, pa nije ni čudo što nemamo riječ za takvu pojavu, a nemamo riječ ni za djevojku – kao neki narodi – koja lijepo izgleda otpozadi ali je dozlaboga ružna sprijeda

*

Na konkurs Male biblioteke iz Londona se svake godine javlja sve više ljudi oba pola, želim tako da vjerujem, koji imaju plemenitu ambiciju da se baš njihova riječ zapati kao stajaća u savremenom srpskom vokabularu

Budući da se jednim jezikom ne može da obuhvati sve što postoji pod kapom nebeskom, imamo stalnu potreba za novim riječima, a one počesto znaju da budu inog porijekla. Nije to ni čudo, jer onaj ko izmisli kompjuter ima pravo i da ga imenuje. Tako je sa svim izventacijunima, kako se u Boki Kotorskoj kaže za pronalaske.

Sasvim je razumljivo da u srpskom jeziku ne postoji nekoliko stotina riječi za razne oblike snijega i leda, ali ih ima kod naroda na Sjeveru, posebno polarnih Jupika – grupe autohtonih naroda Ruskog dalekog istoka i Aljaske – srodnika Inuita.

Kome kakve riječi jesu od koristi, on ih ima u izobilju, u zavisnostgi od percepcije, u zavisnosti od kulture i geografije, što će reći i klime.

U ekvatorijalnoj Africi mora da postoji riječ za vrućinu, potom vrelinu, ali i riječ za neizdrživu vrelinu. U obalnom srpskom jeziku upotrebljava se riječ kaldana, porijeklom romanizam, da označi sunčanicu od koje i galebovi padaju s neba. Julske i avgustovske sezonske pribjeglice u obalne TV kamere govore da je u glavnom gradu gore!, da u topljenji asfalt upadaju potpetice, ali se na Primorju ipak ne čuje imenica za tu vrstu sezonske jare od koje Beograđani utječu u Kotor, Herceg Novi, Budvu, Tivat…

Pod suncobranom se kanda lakše promišlja o temama koje tože jesu vitalne, jer su o jeziku, pokazala su do sada već dva zapažena konkursa za Najbolju novu srpsku reč. Rezultati ljetnjih promišljanja roje se od ranog septembra i šalju članovima žirija čiji svaki član, iz svog ugla, svak iz svog specijalističkog i emotivnog nerva, glasa na osnovu pristiglih mahom kovanica i kalkova.

Kao pisac koji je do sada imao čast da oba puta bude član žirija u takmičenju za Najbolju novu srpsku reč, opazio sam gdje dominiraju oblici za kojima najmanje imamo potrebe, premda se mnogima doza humora ne može osporiti, kao onda kada je neki junoša potkazao roditelje gdje su ga prvo kaznili, a onda i otkaznili – poništili mu, dakle, kaznu!

Po svoj je prilici najlakše stvoriti složenicu. Strujokola kao zamjenu za električni automobil, prstokliz za ekran osjetljiv na dodir, blagosnev za ekstazu, međuzgrađe za blok zgrada, kradopisca za plagijatora, itd. Sve ove u osnovi zanimljive riječi čitane iz rakursa istočne verzije nekadašnjeg srpskohrvatskog jezika danas imaju šmek zapadne tvorbe, te više liče na riječi koje bi se, bez velikog otklona, lakše mogle inkorporisati u ono što je ostalo iza dojučerašnjeg hrvatskosrpskog.

Zanimljivije i rekao bih operativnije u perspektivi su one nove srpske riječi koje su kalkovi – doslovni prevodi stranih riječi i njihova uprepodobljenja. U drugom krugu takmičenja imali smo iznenađujuće veliki broj kalkova za anglicizam toddler, koji u srpskom jeziku nema prevoda, a označava dijete koje nesigurno još uvijek hoda, koje se gega, koje još nije prohodalo, pa su kandidovane riječi gegavac, jasliša, prohoče… Množina kalkova ticala se tehničkih termina, kao npr. smutko za blender, a bilo je i riječi koje prkose originalima u vjeri da ih mogu prevazići i zapatiti se, kao tužić za tužan smajli ili odlična, definišuća složenica za satanizam – vragoslavlje.

U prvoj godini konkursa za Najbolju novu srpsku reč (2023), pobijedila je imenica duhoklonuće, autorke Dragane Albijanić iz Subotice, premda su duhoklonuću mnogi zamijerali što ima postojeću inačicu u depresiji ili pak u uniniju, što bi za pravoslavne hrišćane, posebno monahe, bilo duhoklonuće, tim prije što po autorkinom obrazloženju, koje obavezno ide uz prijavu na konkurs u organizaciji Male biblioteke iz Londona, stoji da je duhoklonuće kovanica dvije srpske riječi, duh i klonulost, donekle inspirisana ruskom rječju upadok – koja označava slabljenje, duhovno propadanje.

Duhoklonuće je ušlo u savremeni srpski jezik time što se, ne samo kao novinska vijest, pojavilo unutar tekstova u dnevnim novinama i nedeljnicima.

Lično sam riječ vanrodan (engleski nonbinary), u značenju osobe koja misli da ne pripada ni muškom ni ženskom rodu, upotrijebio u jednoj od kulumni…

U uvodu ovog ogleda bilo je riječi o imenicama koje postoje tamo daleko a ne i kod nas, kažimo po duši, jer ko od nas, muško, žensko ili vanrodno, ne bi poželjelo da vidi tingo, ženku koja je straga ljepotica a sprijeda ružna kao smrt?

I možda se tek ovdje otvara pravo pitanje?

Koje nam to sve riječi zapravo nedostaju?

Za koje sve radnje, stanja i zbivanja?

U zemlji i geografiji koja se ekonomski i geopolitički obdržava samo na misli s početka romana „Jedro nade“, punog romanizama, a po kome je naša perspektiva u našoj retrospektivi, zaključujem da su nam potrebne riječi tvorbom sve manje nalik kroatizmima, a to su složenice, da nam valja usvojiti u svijetu već usvojene kalkove, jer – šta da radimo – kompjuteri su, androidi su, roboti su, čipovi su… svuda oko nas, sutra i u nekima od čitalaca , ali je preostalo prostora, svi mi inicirani idejom Male biblioteke iz Londona želimo da vjerujemo kako možemo da stvarimo makar jednu novu srpsku riječ za života.

Na konkurs Male biblioteke iz Londona se svake godine javlja sve više ljudi oba pola, želim tako da vjerujem, koji imaju plemenitu ambiciju da se baš njihova riječ zapati kao stajaća u savremenom srpskom vokabularu.

Žalka, što bi rekli Rusi, to će samo rijetkima da pođe za rukom, za perom i jezikom, ali ideji potekloj iz nerva Veljka Žićića iz Londona, tu nije kraj.

Ako svaka porodica tokom životne plovidbe bilo kojom geografijom nauči potomstvo značenju tzv. starih riječi, uspjela je. Vidio sam kako neki jutjuber u Knez Mihailovoj iz mobilnog telefona iščitava pitanja koje će, za pare, da postavi prolaznicima u nekoj vrsti kviza. Šta znači reč jara – pita jutjuber? Niko ne zna. Raduje se jutjuber što niko ne zna, jer ispada pametan, a i ne mora da isplati more likova koji ne znaju da je jara vrelina, niti zimi slute kako se potpetice na žaropeku utiskuju u žitki asfaltl kada množina srećnika pobjegne iz julskog i avgustovskog Beograda.

Vratimo se u snijeg i led s početka teksta…

Polarni su jezici, jupik i inuitski, polisintetički, što znači da kombinacijom korijena i završetaka riječi mogu da stvaraju neograničen skup riječi. U polisintetičkim jezicima jedna riječ može da ima značenje cijele rečenice.

Ah, neki bi rekli, kako bi samo dobro bilo da u srpskom imamo jednu riječ za vođu u koga narod nikad neće da posumnja da li sve što čini – čini na dobrobit roda. Ili da imamo riječ za hranu koja je apsolutno neotrovna. Ili da imamo jednu jedinu riječ za bračni par koji decenijama odolijeva iskušenjima razvoda, ili da imamo riječ za čovjeka bliskog politici koji nikad sebi nije platio ručak, ili riječ za osobu koja je radijelila imanje siromasima a da to niko ne zna, ili riječ za onoga ko posti na psovkama te ih je ukinuo, ili – konačno – da dobijemo u srpskom pridjev (prije svih jezika na svijetu!) za onoga ko je u odnosu s gluvima, koji ne čuju, i slijepima, koji ne vide – upravo hendikepiran, ne zato što ne osjeća mirise, nego zato što ne postoji riječ za njega!

(Izvor: Pečat)