Goran Marković na Trgu pjesnika: Priča ima moć

Užasnut od pomisli da će početi da živi od uspomena i prošlosti, podstaknut mišlju da ono glavno tek predstoji, u međuvremenu ovjenčan brojnim nagradama i priznanjima, režiser, scenarista, književnik i univerzitetski profesor u penziji Goran Marković stalno radi, kako nekada tako i danas. Pored toga, i okolnosti su ga na to tjerale, iako je bilo perioda kada nije mogao da snima, upravo sada je jedan takav, a bio je i još jedan za vrijeme Miloševića. No, u takvim periodima napisao je najznačajnije tekstove, i u pozorištu i u literaturi.

To je ispričao gostujući na prepunom Trgu pjesnika u Budvi u ponedjeljak veče, kada je nastavljen književni program ovogodišnjeg festivala Grad teatar. Goran Marković je tom prilikom predstavio svoju najnoviju knjigu pod nazivom “Zavod”, a razgovor sa njim vodila je Danka Ivanović, spisateljica, profesorica francuskog jezika i prevoditeljka.

Veče je proteklo u opsežnom razgovoru o Markovićevoj umjetničkoj i životnoj biografiji, njegovom shvatanju uspjeha, odnosu prema literaturi i filmu, kao i o njegovim romanima “Beogradski trio”, “Zavod” i “Hamlet u paviljonu broj šest”. Publika je imala priliku da čuje iscrpna svjedočanstva o autorovim stavovima, metodama rada i književno-filmskoj poetici. Na pitanje Ivanović o tome kakav je njegov odnos prema uspjehu i šta smatra mjerom uspjeha, Marković je odgovorio upravo da se uvijek užasavao od pomisli da živi od prošlosti.

“Ja sam sebi zadao jednu životnu maksimu ili stanovište – da uspjeh korumpira, a neuspjeh čeliči. I ja sam primio mnogo, ali stvarno mnogo nagrada, filmskih pa i pozorišnih. Nastojao sam da to gurnem u drugi plan zato što sam se užasavao pomisli da počnem da živim od uspomena i da počnem da živim od prošlosti. Stalno sam imao utisak kao da ono glavno tek predstoji. Iako su godine prolazile, stalno sam sebi sugerisao da to bacim ustranu. Drugo, i okolnosti su me tjerale. Bilo je perioda kada nisam mogao da snimam, sada je upravo jedan takav period, a bio je još jedan za vrijeme Miloševića. I tada sam napisao glavne stvari i u pozorištu i u literaturi”, naglasio je Marković.

Govoreći o pisanju, naveo je da se pisanje uči jedino samim činom pisanja, prisjetivši se savjeta koji je dobio od kolege Živojina Pavlovića.

“Jednostavno, on mi je rekao: Pa znaš kako, za pisanje ne postoji nikakva škola, to jednostavno sjediš i pišeš i nema drugog načina. I ja sam se, pišući scenarije za svoje filmove, mnogo trudio da pismeno riješim ono što treba da se snimi ispred kamere. Dakle, pisao sam verzije i verzije scenarija u vrijeme kada još nisu postojali kompjuteri nego šest papira, pet indiga i na pisaćoj mašini kao nekada daktilografkinja. Ali, recimo za “Nacionalnu klasu” mislim da sam napisao nekih jedanaest ili dvanaest verzija scenarija. Svaki je imao preko 100 strana, to su znači hiljade strana koje sam tipkao kao nekada daktilografkinje. To udaranje pod tim dirkama te zapravo uči kako se piše”, kazao je Marković.On je dodao i da je njegova sklonost da u literaturi kombinuje dokumentarno i izmišljeno, potekla iz samog filmskog rada.

“Meni je pomagalo što sam pisao te scenarije, grdne i grdne verzije scenarija, jer sam kasnije kad sam radio, recimo, knjige, kad sam radio “Beogradski trio”, ja sam se, u stvari, bavio režijom. Što će reći da je cijeli roman bio sastavljen od pravih i izmišljenih dokumenata. Ono što sam ja kao reditelj prethodno radio jeste da sam izmišljao stvari koje su pred kamerom trebale da izgledaju vjerodostojno, da izgledaju kao stvarne i ja sam izmišljotine simulirao kao stvarnost. E to sam prenio i u literaturu, izmišljao sam dokumenta i ona su djelovala ljudima kao autentična…”

Ivanović je ukazala da je Marković u “Beogradskom triju” i “Zavodu” kroz igru fakata i fikcije stvorio poseban narativni okvir u kom nije presudno da li je nešto istina ili izmišljotina, već da li u okviru djela djeluje uvjerljivo i koherentno. Na to je Marković rekao da živimo u vremenu laži koja postaje glavna djelatnost mnogih.

“Ali, razmišljao sam šta se ne može lažirati i šta se ne može slagati. Ne može da se slaže poezija. Ne mislim na poeziju u smislu pisane poezije. Svaka vrsta poetičnosti, ako je nešto poetično, to ne može biti laž. I obrnuto, ako je nešto laž, ne može biti poetično. I poetika je zapravo osnovno mjerilo po kome, po mom mišljenju, ovaj svijet može da se orijentiše.”

Govoreći detaljno o “Zavodu”, Marković je objasnio da je ideja za roman nastala slučajno, kada je naišao na podatak o Zavodu za liječenje hladnom vodom, elektricitetom i švedskom gimnastikom iz Beograda s kraja XIX i početka XX vijeka. Potraga za tim detaljem dovela ga je do ličnosti Huga Klajna, prvog srpskog psihoanalitičara i pozorišnog reditelja, koji ga je posebno fascinirao. U nastavku razgovora, Marković je opisao svoj postupak pisanja Klajnovog izgubljenog dnevnika.

“Pa glavna igra se sastoji u tome da sam ja, ispitujući Huga Klajna, utvrdio da se on cijelog života bavio samoanaliziranjem i da je to zapisivao u svom dnevniku koji je, nažalost, izgoreo prilikom savezničkog bombardovanja 1944. godine i nestao. I ja sam onda sjeo i napisao njegov dnevnik. Šta drugo da radim, napisao sam njegov dnevnik na osnovu onoga što je ostalo od njega u drugim naučnim radovima. A pošto je bio reditelj, onda sam mu uvalio svoje rediteljske znanja i svoj ukus i svoju rediteljsku koncepciju, a onda sam rekao “pa mogao bi taj čovek da misli kao ja”. Tako da je njegov dnevnik u stvari pola moj dnevnik, ali se vodi kao njegov.”

Ivanović je zatim pročitala i odlomak o pozorištu iz tog dnevnika, a Marković je potom podsjetio da je Klajn bio Frojdov učenik i da je imao direktan pristup njegovim predavanjima, te da je ostavio autentične zapise o psihoanalizi.

Na pitanje o značaju priče u književnosti i filmu, Marković je rekao:

“Kad bih sve ono što sam radio stavio na gomilu i kad bi me neko pitao šta si ti po zanimanju, ja bih rekao – ja sam storyteller. Ja sam pričaš priča. To je mene cijelog života intrigiralo. I tu sam čak negdje citirao Hrista, gdje Hrist u Jevanđelju pominje “govorim im u pričama jer drugačije ne umiju da razumiju”. Dakle, priča ima tu moć da neke stvari koje su očigledno tu, koje su očigledne, koje su oko nas, kada dobiju oblik priče, one odjednom dobiju značenje, dobiju ideju. Jer svaka priča ima ideju. Ne možete vi pričati nešto što nema cilj, nema ideju. I ta ideja obično je ono što je glavno”, naglasio je Marković.

Publika je potom imala priliku da čuje i objašnjenje njegovog romana “Hamlet u paviljonu broj šest”, koji je nastao iz susreta sa praksom da glumci u psihijatrijskim klinikama rade sa pacijentima na predstavi.

“Paralelno idu dva toka. Pitanje ko je normalan, šta je biti normalan i pitanje šta je Hamlet. I to se dešava na tri mjesta – u psihijatrijskoj ordinaciji gdje glavni junak, glumac, ide na terapiju; u pozorištu gdje on glumi Hamleta; i u duševnoj bolnici gdje on radi sa bolesnicima i priprema Hamleta. I ta tri toka su meni bila interesantna i ja sam se dosta time bavio”, istakao je Marković.

Govoreći o svojim ličnim istraživanjima i inspiraciji za roman, naveo je konkretne primjere iz Francuske i iskustva sa psihijatrijskim bolnicama.

“Ja sam se pripremao da snimam jedan film u Francuskoj koji se dešava u jednoj psihijatrijskoj klinici i tražio sam novac u Francuskoj da to snimim. Bio sam u kontaktu sa jednim poznatim pariškim psihijatrom koji me odveo u provincijsku psihijatrijsku kliniku gdje je jedan glumac spremao predstavu sa bolesnicima. Bolnica ga je angažovala da režira, mladi glumci. Pitao sam ga, ima li neki rezultat, da li se to gleda? On kaže: “Ne, važan je proces”. U čemu je proces? U tome što dok glumci spremaju lik, oni na neki način izlaze iz sebe i ulaze u taj lik. A ovdje u bolnici ja pokušavam da natjeram te bolesnike da izađu iz bolesti da bi ušli u lik. Na primjer, ovaj više ne muca. Mucao je prethodno, pred te probe je prestao da muca. I tako dalje. To je za mene bilo vrlo, vrlo upečatljivo.”

Marković je dodatno istakao istorijski i kulturni kontekst psihijatrije, uključujući prvi dom duševnih bolesnika na Balkanu.

“Riječ je o ustanovi “Dom za s’ uma sišavše”, prvoj duševnoj bolnici na Balkanu. Postoji, divna je, ali potpuno zapuštena, devastirana i zaključana. Po podu leže istorije bolesti stare stotinu godina. Neko je to bacao. To je kulturološki zločin. U kakvoj zemlji mi živimo? Zgrada prve duševne bolnice na Balkanu trune, sudbine tih ljudi leže na podu. Mislim da je to strašno.”

Veče je zaokruženo mnogobrojnim pitanjima zainteresovane publike koja je zauzela Trg pjesnika do posljednjeg mjesta.