Goran Lazović i Petar Mamonov: Evropa se udaljila od Boga? Zato imamo istopolne brakove, pedofile…
1 min read
Petar Mamonov
Petar Mamonov je otac Anatolije iz filma „Ostrvo“, osnivač jedne od najpopularnijih rok grupa u sovjetsko doba – „Zvuci Mu“ , skandal majstor, muzičar, i pesnik burne prošlosti.
Leže u četiri ujutru, živi u Efanovu, ima puno mačaka, kad nije na koncertu ili kod kuće, onda je u crkvi. I do njega se ne stiže lako.
Posle dugih pisama, na koja je odgovarala njegova žena Olga, trebalo je sa Kijevskog vokzala električkom stići do stanice Nara, potom autobusom do Vereja, odatle u Revjakino, a posle pešice u divlje selo koje broji jedva trideset stanovnika.
Mamonov:
Hoćete li čaj? Ja pijem mentu, to je muški napitak, gorak ali jak, moćan, pijem i vodu, ukusna je, posebno ova sa efanovskih izvora.
Lazović:
Otkud vi ovde, Efanovo nije baš blizu?
Mamonov:
Nigde nisam bežao, nisam se ni krio, mada neki tako govore, a nisam ni planirao da živim u pustinji. Rodio sam se i odrastao u centru Moskve, i sad sam ovde, Bog me doveo, što znači da mi je ovde mesto.
Lazović:
Kako na vas gledaju susedi? Nije mala stvar živeti pored Mamonovih…!
Mamonov:
Hvala ti, Gospode, što na mene u selu gledaju kao na običnog čoveka.
Šta će njima moji autogrami kad živimo zajedno?! Idem ja kod njih, idem po krastavce, čajeve, i oni dolaze, i mi se bavimo drugim, važnijim poslovima – kako očistiti sneg, popraviti put, urediti baštu.
Šta, da razgovaramo o filmu i glumcima? To je mitski život, a ovde je sve prirodno, zečeve gledam svako jutro, ima i vukova, dođu i odu, pogledajte moje kokoške, ovu travu, mačke… Po jabukama i ježevima poznajem dan.
Lazović:
Posle filma “Ostrvo“ dolazili su vam mnogi i tražili da im pomognete u isceljenju?
Mamonov:
U ovdašnjoj crkvi, gde se molim, za neke babe sam dugo bio – otac Anatolij. Pitam ih – jeste li poludele, to sam bio samo na filmu, a one – izvinite, oče, mora da smo vas pomešale!
Tako je bilo i sa onima koji su dolazili.
Govorio sam im da je hrišćanstvo žrtva ljubavi prema bližnjem.
Čovek ni jednu zapovest ne može ispuniti sam, ali ako krene i ako je postojan u odluci, njemu će Bog uvek pomoći.
Kako? Duhom Svetim i blagošću, jer kad bismo mogli sami Bog nam ne bi dolazio, ne bi išao ni na Krst i ne bi prolivao krv.
Dve su volje, Božja i naša, ali bez nas Bog nas ne može spasiti.
Lazović:
Pomažete ovdašnju crkvu?
Mamonov:
Kod hrišćana ima pravilo da se deseti deo prihoda da crkvi, i to onoj u kojoj se Bogu moliš. Pokušavam da to ispunim.
Lazović:
Vaša Olga kaže da ne znate ni koliko košta hleb u prodavnici?
Mamonov:
Učim se da znam samo ono što mi treba i što me čini radosnim, mene i bližnje. Sad niko ništa ne zna, i zato sve postaje krivo.
Znate šta sam uradio: pljunuo sam u dlanove, kupio daske, cirkular, imam sav alat, i napravio police.
Ozidao sam banju, napravio štalu, kupatilo, to je sad kao mali grad, i kad to gledam i šetam – ja to osećam, to je moje.
Naslušali smo se priča – nema posla! Kako nema? Uzmi zemlju, zasadi, posej, nauči da napraviš sto, da stavljaš pločice, radi i zaradi, i onda maštaj o “mercedesu“.
Muškarac je dužan da sve zna da uradi.
Treba živeti po pravilima, i treba se radovati zajedno, a kada je tako mi služimo Bogu.
Ljubav nije osećanje nego vrlina, stremljenje da se uradi dobro, to je i želja da se pomogne.
I tu je važna hijerarhija: prvo je Bog, onda žena, a posle deca.
Lazović:
Sad je to drugačije?!
Mamonov:
Danas su unuci na prvom mestu, potom posao, zatim prijatelji. Puno smo se pred Bogom opustili. Nikako ljudi da shvate da je sreće tamo gde je teško. Zato su i nesrećni, i sad zamislite čoveka koji sve ima, ali on hoće još nešto, samo još ono, i ono….i ono!
Učinite nešto dobro, govorim, učinite dobro za ništa, ali činite to svakog dana, i tako ćete uvek biti na dobitku, u velikom plusu. I vaše srce će tada imati veću snagu.
Dve su samo zapovesti, voli Boga i bližnjega svog, a vera je uvek dar od Gospoda. Nije to ono da se napregneš pa da počneš da veruješ. Ništa se tako ne dobija. Tako se samo gubi i propada. U veri sve teče postepeno, tako sam se i ja menjao.
Lazović:
Evropa je napredovala u negiranju Boga?
Mamonov:
Zato je dobila jednopolne brakove, zoofile, pedofile…! Svuda telo, i samo telo. U Francuskoj se samo osam posto dece rađa u zvaničnom braku. I šta da očekuješ kad tako živiš? Šta Francuzima mogu da kažu ovi došljaci – Arapi? Zar si ti majka, pogledaj, obukla si se kao kurva?!
Nije dobro ono što oni rade u Francuskoj, ali po ovom pitanju, oni su u pravu.
Nisam licemer, sve razumem, mladost je to, ali nije prijatno gledati polugole žene na ulici.
Obuci ti neku lepu suknju, haljinu i postani tajna za onoga ko te gleda.
Bio sam u Rimu, tamo je ogroman hram Svetog Petra, i on je prazan. Zašto je napravljen tako veliki? Tako je i sa hramom Svetog Pavla u Londonu. I sada su tamo samo turisti.
Želite, dakle, da živite bez Boga?
Dobićete ono iz 1917, kada su ljudi zaboravili Boga i hteli da grade novi svet bez njega.
Da se nastavilo kako je bilo za vreme Nikolaja Drugog, sada bi bilo šesto miliona Rusa, a nas je sada samo sto i četrdeset miliona. Zašto? Zato što ubijamo sopstvenu decu. Svaka žena ubila je četvoro-petoro dece. Toliko puta je abortirala, i šta, da gradimo sreću na toj krvi?
Ništa dobro neće biti dok se ne izmenimo, i ne odreknemo grehova. Mi na sitnim svađama trošimo dragoceno vreme, a život je tako lep.
Lazović:
Žena se spasava rađanjem, ovu vašu misao usvojili su i neki sveštenici, često je susrećem i u narodu…!
Mamonov:
Ja i moja žena smo porodica ubica, ubili smo mnogo svoje dece, da nije bilo abortusa, znate li vi koliko bi nas sad bilo?! I zato, sad moramo da se kajemo. I mi to činimo.
Mi verujemo u Boga, jer se trudimo da promenimo svoj život.
Za mene nema drugog puta, a iz sopstvenog iskustva znam da je Bog živ, on me je toliko puta spašavao, i pomaže mi svakodnevno.
Lazović:
Gde je početak vašeg puta ka Bogu?
Mamonov:
Do ruku mi je prvo došla jedna knjiga, “Skrivene duhovne mudrosti“, objavljena je u Sretenjskom manastiru, i u njoj su jevanđelja za svaki dan.
Čitao sam je , zapisivao najzanimljivije delove i radovao se kao dete.
A pre toga, ja sam izgubio smisao života, imao sam četrdeset i pet godina, i nisam imao odgovore na mnoga pitanja. Nisam ih ni postavljao, i sve što mi se ranije dopadalo postalo mi je dosadno.
Zapitao sam se – zašto sam trčao prema grehu, šta sam to u njemu našao?
Počeo sam da tragam, proučavam, pitao sam se – šta oni tamo rade u crkvi?
Zašto se mole?
Kupio sam molitvenik, i bio van sebe. Tu sam našao sve što mi je trebalo.
Bog je naš otac, on želi da ga i deca vole, ali želi da se i ona međusobno vole.
Voli Oca, i brata svoga!
U stradanju, Bog je najbliži. U bolnici ili zatvoru, naprimer. On tamo sam dolazi. Bez poziva.
Lazović:
Prestali smo da volimo jedni druge…!
Mamonov:
To je zato što živimo kao da ćemo živeti večno. Ostali smo bez trpljenja, mnogi ne vole ni sebe.
Treba se radovati radošću Svetoga Duha, to je radost duševnog mira, a ne ona glupost – napij se i raduj!
Ali, ako voliš samo sebe, kakva je to radost?
Kako pronaći takvu veru i zaboraviti lične želje, radi Gospoda našeg, koji je živ, koji sad sedi sa nama i sluša mene grešnog i prljavog?!
Ja sam mu učinio toliko loših stvari, čak sam ga i vređao, a on mi oprostio, i ja sam zato još živ.
Teško je prelomiti svoje srce i usmeriti ga samo ka Bogu.
Kad se to dogodi, sve drugo je lako i prosto.
Iz iskustva znam, Gospod mi je davao takve trenutke koji su me vratili sebi, kada sam počeo da se pitam:-kako ja to živim?!
Vidite, ja sam ovde sam, niko mi ne smeta, možete reći – slušaj muziku i uživaj! Ali, ja to ne mogu! Već posle sat vremena pomislim:-Bože, kako je bilo dobro kada sam bio s Tobom, kako sam leteo!
Za tri meseca, ovde sam napisao više od sto predivnih pesama, a toliko nisam uradio za čitav život.
Odjednom su se pojavili božji darovi, i ja sam ih uzeo.
Ja se plašim samo greha. On me razdvaja i udaljuje od Boga.
Lazović:
Bojite li se smrti?
Mamonov:
Smrti nema, postoji samo prelaz u drugi svet, u večnost.
Lazović:
Šta je za vas bilo izazovnije, uloga oca Anatolija u “Ostrvu“ ili lik Ivana Groznog?
Mamonov:
Pavel Semjonovič me pozvao i rekao da bez mene neće da radi “Ostrvo“. Odgovorio sam:-ne, Paša, kako ja da igram tog svetog starca? Uzvratio je:-veruj mojoj posrnuloj duši! I poverovao sam, i posle otišao kod našeg mesnog paroha, on je moj duhovnik.
-Oče, rekao sam mu, ti znaš da sam grešnik, znaš i kako sam živeo.Šta mi je činiti?
-Prihvati to, Petre, odgovorio je, ne premišljaj se, to je posao baš za tebe.
Uloga oca Anatolija je teška, a film je o pokajanju.
Sama reč – pokajanje, u prevodu sa grčkog znači – promena misli.
Pokajanje je naporan rad.
Nije bilo lako ni kada sam tumačio Ivana Groznog. Zato je ispalo dobro.
Lazović:
“Ostrvo“ je jako diskretan film?
Mamonov:
Zato što u njemu nema apsolutne sigurnosti, ni uverenja da stvari izgledaju samo ovako a ne drugačije.
Za umetnika je važno da ostavi nešto nedorečeno i da tako gledaocu stvori prostor da domašta i dogradi tu tačku nedorečenosti.
Lazović:
Drago mi je što se sreli!
Mamonov:
Niko se ne sreće bez razloga.
STARI I NOVI ZAKON, vladika Nikolaj, Sveti Vladika Nikolaj
Šetajući po svetom gradu Jerusalimu putnik i putovođ nastavljahu razgovor o zakonu,
naravno o zakonu moralnom. Pa kad stadoše u dvorištu negdašnjeg hrama Solomonova, reče
putnik putovođi:
Putnik: Prema svemu što sam čuo o carskom zakonu ljubavi izgleda mi, da je tim novim
zakonom potpuno odbačen stari zakon. Ili se ja varam?
Putovođ: Valjda ti ne misliš da mi sad ponovimo onu žestoku prepirku o zakonu koja je na
ovom mestu pre 19 vekova vođena između jevrejskih zakonika i Hrista Spasitelja? Poznajem, da
ljubavi Božije nemate u sebi, rekao je prekorno Gospod onim zakonicima. I još im je rekao:
Ne dade li vama Mojsej zakon, i niko od vas ne živi po zakonu. Tako ih je On izobličio kao
potpune bezakonike koji niti izvršuju stari zakon niti usvajaju novi.
Putnik: Van svake sumnje Gospod je bio u pravu. No moja maloumnost spotiče se baš o ta dva
zakona, o zakon starozavetni i zakon novozavetni. Pa bih ja želeo znati, koji je od dva zakona
sada u važnosti.
Putovođ: Oba su zakona od jednog istog Zakonodavca. A to je Bog. U odnosu na ljude raznog
vladanja, raznog karaktera i raznog stupnja savršenstva u važnosti je ili jedan ili drugi
zakon.
Putnik: Kako je to moguće?
Putovođ: Sasvim prosto. Za ljude koji imaju ljubav Božju u sebi zakon ljubavi zamenjuje sve
ostale zakone i zakonske propise. Jer ljubav znači ispunjenje zakona, po reči apostola. Za one
pak koji nisu osetili ljubav Božiju u sebi stari zakon je u punoj važnosti. Uzmimo za primer
jednog rodoljuba. Rodoljub je, kao što je poznato, svaki onaj ko ljubi svoj narod. Vođen ljubavlju
prema svome narodu rodoljub stoji iznad državnih zakona. Jer ljubav prema rodu i otadžbini
pobuđuje ga da čini i više nego što to od njega zahtevaju zakoni državni. Ali ako on, otpavši
od ljubavi, izvrši zločin ili krivokletstvo ili izdaju, on pada pod oštrice krivičnog
zakona. I bi će osuđen strožije u toliko više u koliko se jače ranije isticao kao rodoljub.
Putnik: Šta onda misliš o građaninu koji izvršuje zakone državne ali nema u srcu
ljubavi prema narodu i otadžbini? Ne prolazi li on bolje od rodoljuba?
Putovođ: Ako jedan građanin ispunjuje onaj minimum što od njega zahtevaju državni zakoni,
i ako se on oprezno čuva da se ne ogreši ni o jedan zakon državni, on se smatra „ispravnim“
građaninom. Čak ako on nema ljubavi ni prema narodu svome ni prema otadžbini, međutim nije
nikad kažnjavan, njemu državna vlast izdaje uverenje da je ispravan građanin. Isto je tako u
pogledu čoveka koji ispunjava zakon Božji sa tablica sinajskih i sve moralne starozavetne
zapovesti Božje. On je ispravan pred zakonom Božjim, ali ispravan je kao sluga i rob, a ne kao
sin. On je jednomišljenik onoga fariseja koji je na molitvi govorio Bogu: „Hvalim te što
nisam kao hajduci, nepravednici, preljubočinci ili carinici. Postim dva puta u nedelji i
dajem desetak od svega što imam“. Pa ipak nije bio ugodan Bogu, on nego carinik koji se u
skrušenosti srca svoga osećao nezadovljan samim sobom i vapijao: „Bože, milostiv budi meni
grešnome“. Koliko i koliko ljudi mi znamo, koji nikad nisu kažnjavani od sudova građanskih,
međutim, pokriveni su prezrenjem od strane društva u kome žive. Zbog čega? Zbog toga što bez
duha i ljubavi pokoravaju se samo formalnoj zakonskoj pravdi. Pred državom oni su ispravni
građani, jer se ne greše o zakone državne, ali pred društvom i narodom oni su nedovoljni
članovi njegovi. Još su više nedovoljni članovi države Božje, carstva Božjega, oni koji
formalno izvršuju zakonske propise Starog Zaveta bez duha i ljubavi Novoga Zaveta. Pa ipak
zakon Staroga Zaveta u punoj je važnosti tamo gde ljudi nisu stigli sjajne visine carskog
zakona, zakona ljubavi, kao što je krivični i građanski zakon u punoj važnosti za svakoga i
svuda gde rodoljublje ne sija i ne zasenjuje sve državne zakone kao sunce što svojim sjajem
zasenjuje zvezde.
Putnik: Iz tvojih razlaganja jasno mi je sada zašto apostol Pavle smatra starozavetni zakon
nedovoljnim za opravdanje i spasenje. Ne govori li on: prije dolaska vjere mi bismo pod
zakonom čuvani i zatvoreni za vjeru koja se htjela pokazati. To jest kao u nekom kavezu bismo
držani u okvirima zakonskih propisa, da bi se vaspitali i pripremili kroz poslušnost
slugu za slobodu sinova Božjih. Nije li tako?
Putovođ: Sasvim tako. Kad sluga izvršuje određene zapovesti svoga gospodara, on prima
platu kao sluga. Ali kad sluga ulazi u misli i brige gospodareve, pa odano i s ljubavlju kući
kuću gospodarevu kao svoju, on biva usinovljen od gospodara svoga. I ulazi u nasleđe kao sin, a
ne kao sluga. A kada pak sin ohladni srcem prema ocu svome, on se vlada kao sluga ili još gore,
kao raspikuća, kao bludni sin; onda on ili prima platu sluge ili biva potpuno izbačen iz
nasleđa i izgnan iz doma. Tako dakle verne sluge uzdižu se u dostojanstvo sinova, a nehatni
ili bludni sinovi padaju na stepen slugu ili otpadnika. Takav je proces sudbi pojedinaca,
takav i proces istorije naroda i plemena ljudskih.
Putnik: Može li se u svetlosti toga procesa pojmiti sudba evropskih krštenih naroda,
njihovo uzdizanje i pad, njihova gordost i pomračenost, njihovi međusobni ratovi i nesreće?
Putovođ: Sasvim jasno. Svi hrišćani, pa i hrišćanski narod, zavetovani su carskom zakonu
ljubavi, i bili su kao usinovljeni od Boga, Kao sinovi Božji dakle oni su dužni bili živeti
i vladati se po tom carskom zakonu. Ali iz raznih uzroka, od kojih je otpad od objavljene
Hristove istine najvažniji, oni su pogazili svoj zavet ljubavi prema Bogu i bližnjem. Zbog
toga su pali na stepen slugu starozavetnog zakona, i pod sankcije toga zakona. Nije li ti sad
jasno, otkuda po hrišćanskim zemljama glad, i pomor, suše i poplave, zemljotresi i bezbrojne
druge stihijske strahote, i tiranije i sramote, i revolucije i ratovi, onako isto krvavi kao i
oni što su opisani u Starom Zavetu, i još krvaviji i pogubniji? Otuda što hrišćanski
narodi s vremena na vreme gaziše ne samo carski zakon ljubavi, prezirući istinitog Mesiju,
nego i zapovesti starozavetne, redom jednu po jednu, sve od prve do poslednje. Ne priznavaše
Boga za Boga, klanjahu se raznim idolima, a najviše svojim tvorevinama, pohuliše na ime
Božje, odbaciše poštovanje roditelja i svetkovanjs nedelje, utonuše u zločine, krađe,
preljube, ubistva, krivokletstva i pohote za tuđim imanjem i tuđim telom. Ne mislim na sve
hrišćane, nego na mnoge. Jer uvek je bilo mnoštvo onih koji su iskušavali bar starozavetni
zakon. A nije bilo nijednog pokolenja hrišćanskog bez većeg ili manjeg broja pravih
hrišćanskih duša, koje su volele carski zakon i mučile se da ga do kraja ispune. Tako i u
naše vreme dolazi do jasnog izražaja sve troje: i mrak bezakonja, i sila starozavetnog zakona
kao i svetlost novozavetnog zakona. U istom vozu istorije dakle voze se i bezakonici i
starozavetnici i novozavetnici; ili: bogoborci, bogobojažljivci i bogoljubci.
Putnik: To znači da su oba zakona, i zakon pravde — tako da ga nazovem — i zakon ljubavi
večiti, zar ne?
Putovođ: Šta ti se čini, kad bi svi građani postali rodoljubi u punoj meri, da li bi bili
potrebni građanski i krivični zakoni?
Putnik: Mislim, da ne bi bili potrebni.
Putovođ: Tako ni starozavetni zakon pravde ne bi bio potreban kad bi božanska ljubav
ovladala srcima ljudskim u punoj meri. Ali kako do kraja istorije, po vidovitom proročanstvu
samoga Spasitelja, božanska ljubav neće ovladati srcima svih ljudi, nego naprotiv u
poslednjim vremenima ohladneće ljubav mnogijeh, to će i onaj stari zakon Božji sa svima svojim
sankcijama biti i ostati u punoj važnosti i sili do svršetka ove drame sveta. I sam Spasitelj
je to potvrdio kad je rekao: Dokle nebo i zemlja stoji, neće nestati ni najmanjega slovca niti
jedne title iz zakona dok se sve ne izvrši. A kada prođe ovo nebo i ova zemlja, onda će
pravednici preći u carstvo večnog života gde ljubav večno vlada. Jer ljubav nikad ne prestaje,
a proroštvo ako će i prestati, jezici ako će i umuknuti, razuma ako će nestati, veli Pavle
apostol Hristov. Jer Bog je ljubav.
Tako je dakle starozavetni zakon večit u smislu istorijskom, zakon ljubavi pak večit je u
smislu apsolutnom. Oba ova zakona u istorijskoj drami sazdane vasione čine jedan moralni
zakon sa dva poglavlja.
inok Kiprian
http://iskra.co/reporteri/ekskluzivno-za-iskru-goran-lazovic-i-monah-kiprian-gajim-veliku-ljubav-prema-srpskom-narodu/
LЮBЭ „Vsё zavisit ot Boga i nemnogo ot nas“
https://www.youtube.com/watch?v=o16HFbdiiBQ
Strašno je da se u Ustavu Evrope ne pominje Bog..!
Bravo za odabir teksta!!!