Golgotne slike

Piše: Vojislav Karadžić 

Blago onima kojima je put čist! Psalam 119

Odvozim njivu što se avgustovski zlati
Koju moja ralica više neće zaorati
Slomljen mukom odvozim i ognjište
I varnice što ispod veriga vrište
I srp kojim rubismo suncokrete zlatorune
Da k’o vilin konjic pod strehom ne istrune
I četiri ocila što su braću od dioba branila
I Pismo Sveto čuvano u sedam fioka
I sve ostalo uzimam od oka
I gordu slovensku lipu, ubrađenu u maju
Da je odbranim od sječiva, da svi znaju
Da je sa mećavnim jatima krasila dvorište
A sada za njom lastavice pište
I šljivu ranku, šćućurenu pored ceste
I naćve u kojima se hljebovi ne mrijeste
I žubor – vrelo sa strme litice
Da sa njim umivam ugruvano lice.

Odvozim mladost sa naramkom smrzlih obojaka
I ambar, prepun bilja svakojaka
I smijeh onaj, vrcavi dječiji
I mjauk cvrkutavi, mačiji.

Ne ostavljam ni i onog zornog sedlanika
Što je na trk miholjskim ljetom svika’
I poj gusala, nikada stišani
I cvijet bosonogog djetinjstva plišani.

I pod miškom zavjetnu odnosim ćirilicu –
Od zlata tkanicu
I dugu što se nada mnom nadnosi
I kosu britku kojom čemer – slutnje raskosih.

Pod okriljem noći odvozim čeda na traktoru
Da sa njima probudim uspavanu zoru.

Odlazim i zavičaju se ne vraćam
Račune slažem i ledenicom života plaćam
Čitav imetak odvozim do gole kosti
Zemljo rodna, oprosti mi oprosti!