Golgota i Vaskrsenje

Piše: Jovana Radonjić

Strašna je Golgota, nepojmljivo strašna da je i Bogočovjek Hristos molio Oca svog da ga mimoiđe stradanje: „I otišavši malo pade na lice svoje moleći se i govoreći: „Oče moj! Ako je moguće da me mimoiđe čaša ova; ali opet ne kako ja hoću nego kako ti.“ (Mt 26:39)

Strašna je Golgota ne samo zbog fizičkog Hristovog stradanja i muka koje je podnio već i u duhovnom smislu kada se činilo da je Gospod napustio, ne samo svijet, nego i svog jedinorodnog sina koji je zavapio sa krsta. U svakom djelu Dostojevskog prisutna je drama, rješavaju se krupna, egzistencijalna, fundamentalna pitanja, svaki junak prolazi kroz unutrašnji oganj u svojoj duši, kroz ličnu katarzu nakon čega treba da izađe bolji, čovečniji, pročišćeniji, sebi i drugima razumljiviji i bliži.

Da, za prave Ruse su pitanja ima li boga i ima li večnosti ili kao što ti kažeš, pitanja sa drugog kraja, naravno, prva i najpreča pitanja, a tako i treba – reče Aljoša još uvek sa onim istim ispitivačkim osmehom zagledajući se u brata.^[1]

Golgota je put patnje i stradanja, ali Golgota je i izbor da se ide do kraja i sposobnost da se vidi svjetlost i onda kada je mrak svuda oko nas. Ima u njoj nešto što preporođuje, preobražavajuće, ono što podsvjesno osjeća Mitja kada sanja spaljeno selo i gladne seljake i intuitivno bira da svoju ličnu Golgotu proširi do kraja i da joj univerzalno značenje, smisao i žrtvu jer tamo negdje je svjetlost koja će da probudi vječnost u njegovoj duši. Golgota podrazumijeva Vaskrsenje jer bez Vaskrsenja sama Golgota nije ništa drugo do patnja bez smisla i kraja, trijumf sumnje, očaja i bola. Postoji put Hristov koji svemu čega se dotakne daje smisao, punoću, vrijednost i cilj i postoje drugi putevi izgubljeni u magli neartikulisanosti i nedovršenosti i lutanja i ličnog i ontološkog i egzistencijalnog i metafizičkog osećaja izgubljenosti. „Gdje je lik Hristov, tamo su sve večne vrednosti i sve neprolazne dragocenosti koje ljudsko srce poželeti može“^[2] – piše Justin Popović i citirajući riječi Dostojevskog, dodaje: „Mi na zemlji zaista lutamo, i kad pred nama ne bi bilo dragocenog lika Hristovog, mi bismo se izgubili i zabludeli sasvim, kao rod ljudski pred potop“.^[3] U epizodi o vojniku koji je izabrao smrt i stradanje da bi posvjedočio vjeru u Hrista u prvom planu je Golgota tog vojnika. On je svojim stradanjem za i zbog Hrista posvjedočio vjeru i dao smisao svom stradanju i žrtvi, i to onaj Hristov smisao. Nije svaka patnja Golgota, ali kroz Golgotu patnja dobija svoj smisao. Kao i radost Vaskrsenja i vječni život. Ali, odjednom pojavljuje se sumorni Ivanov lik sa ntelektualnom napregnutošću, duševnim nabojem i sa pitanjem upućenim i sebi i drugima a najviše Bogu, ako stradaju odrasli to je zato što su stigli da sagriješe, pa na taj način iskupljuju grijehe, ali zašto da djeca prolaze kroz patnju i stradaju. Odgovor na to je da su svi oni našli Vaskrsenje u Gospodu, ali kako je moguće zaboraviti patnju koju su doživjeli i samo se pomiriti sa vjerovanjem u to da su oni našli utočište kod Gospoda. I ona djevojčica zatvorena u nužniku koja se molila „svom dobrom Bogi“ i onaj dječak koga su rastrgli spahijski psi? Užasno teško pitanje u formi još teže optužnice, kao da je direktno izašlo iz usta Ivanovog đavola, neuvijeno i nimalo uljepšano. Čovjek je slobodan, ali šta će mu ta sloboda ako ona toliko košta.

Pred očima matere psi su gonili dete i rastrgli ga na paramparčad (…) Generala posle, kanda, suviše pod tutorstvo. Ali šta ćeš s njim? Da ga streljaš? Zbog zadovoljenja moralnog osećanja da ga streljaš? Govori Aljoška! – Da se strelja – tiho reče Aljoša, podigavši pogled na brata sa nekim bledim iskrivljenim osmehom.^[4]

Dakle, ona ne smije da oprosti – govori Aljoša u ime majke čijeg su sina rastrgli spahijski psi. Nameće se zaključak da mora da postoji i ovozemaljska pravda, da dođe do izvršenja pravde makar djelimično i na zemlji pred očima majke koja je doživjela užasnu bol. A iza Golgote je Vaskrsenje, kao što je iza privida groba vječni život, patnje malog Iljuše preobraziće se, kao na gori Tavor, u radosti vječnog života, sa drugim dolaskom Hristovim i nebeskim Carstvom koje će se spustiti na zemlju:

Karamazove – uzviknu Kolja – Zar zbilja religija govori, da ćemo svi ustati iz mrtvih i živeti i opet videti jedan drugog, i sve, i Iljušu? – Neizostavno ćemo vaskrsnuti, neizostavno ćemo se videti i veselo ćemo i radosno ispričati jedan drugom sve što je bilo – pola smejući se pola oduševljeno.^[5]

[1] F.M. Dostojevski, Braća Karamazovi, t.1, str. 308.

[2] Justin Popović, Dostojevski o Evropi i Slovenstvu, str. 176.

[3] Isto, str. 170.

[4] F.M. Dostojevski, Braća Karamazovi, t. 1, str. 320.

[5] Isto, t. 3, str. 342.

Pročitajte JOŠ:

Muziku žrtava iz Jasenovca spasao od zaborava