Godišnjica rođenja Petra drugog Petrovića Njegoša
1 min read
Petar Drugi Petrović Njegoš
Vladika Petar II Petrović Njegoš rodio se na Njegušima, kao drugi sin Tome Markova Petrovića, najmlađeg brata vladike Petra I i Ivane Proroković. Na krštenju je dobio ime Radivoje pod kojim je u narodu bio poznat kasnije kao vladika Rade.
Po zavladičenju on se potpisivao samo svojim kaluđerskim imenom — Petar i prezimenom — Petrović. Međutim, u narodu nije bio poznat kao vladika Petar nego upravo kao vladika Rade. Vladikom Petrom narod je nazivao jedino njegovog strica. Njegoš nikada nije upotrebljavao ono II uz Petar, nego je to dodato kasnije, kao i I uz ime njegovog strica, da bi ih razlikovali.
Njegoš kao vladar
Poslije stričeve smrti, 1831. Njegoš se zakaluđerio vrlo mlad i primio vlast nad Crnom Gorom. Petar I je u testamentu odredio Rada za svog naslednika. Međutim, to pravo je osporavao guvernadur Vukolaj Radonjić, koji je smatrao da on treba da bude jedini vladar Crne Gore. Radonjić je tajno održavao veze sa Austrijom. Kada je to otkriveno, crnogorski glavari su osudili Radonjića na smrt, ali je Petar II preinačio kaznu u progonstvo i ukidanje zvanja guvernadurstva u Crnoj Gori.
Godine 1833. putovao je u Sankt Peterburg, gdje je zavladičen.
Njegoš je bio i vjerski i svetovni poglavar srpskog naroda u Crnoj Gori, u kojoj je bila jaka nacionalna svijest i patrijarhalni moral, ali u kojoj je vladala domaća anarhija, plemenska surevnjivost i krvna osveta. Kad je došao na vlast, on je odmah počeo da uvodi red i modernizuje društvo i državu. Podizao je škole, osnivao sudove, pravio puteve, uzimao postupno svu vlast u svoje ruke i uveo porez. U jednoj kulturno zaostaloj sredini to je išlo teško i to je moralo boljeti ovog velikoga rodoljuba, koji je svom dušom bio predan narodu. „Ja sam vladar među varvarima, a varvarin među vladarima“, pisao je Njegoš.
Vladika se u proljeće 1850. razbolio od grudne bolesti kojoj je uzalud tražio lijeka u Italiji, i od koje je i preminuo 10. oktobra 1851. na Cetinju. Na tri dana pred smrt poželio je da pođe do Kotora radi liječenja, ali nije imao ni toliko snage. Videći da mu se približava samrtni čas, pozvao je sebi narodne glavare, oprostio se sa njima, izjavivši im da je testamentom naredio sve što je potrebno. Zatim ih je opomenuo da se pokore toj posljednjoj volji, da žive među sobom u slozi i da se prijateljski drže prema susjedima a naročito sa Bokom kotorskom. Po želji svojoj sahranjen je na Lovćen.
Njegoš kao svetitelj
Mitropolija crnogorsko-primorska 19. maj je ustanovila kao datum praznovanja Njegoša kao svetitelja. Na svojoj prvoj ikoni, koja je 19. maja 2013. unijeta u Cetinjski manastir, Njegoš je predstavljen u arhijerejskim odeždama. U desnoj ruci on drži lovćensku crkvu Svetog Petra Cetinjskog, a u lijevoj svitak sa stihovima iz „Luče mikrokozma“. Stihovi na prvoj ikoni Njegoša posvećeni su vaskrsnuću Hrista, a nalaze se na samom kraju „Luče“.
Književni rad
Njegoš je, u vrijeme neprekidnih bojeva s Turcima, zaneseno volio narodne pjesme, skupljao ih i sam stvarao nove. Pored pjesama u pomenutim zbirkama, štampao je kasnije i dva kraća spjeva u istom duhu: „Kula Đurišića“ i „Čardak Aleksića“.
Godine 1854. je objavljena „Slobodijada“, epski spjev u deset pjevanja, u kome se slave crnogorske pobjede nad Turcima i Francuzima.
Vuk Karadžić je smatrao da je i druge pjesme o novim bojevima crnogorskim ispjevao upravo Njegoš. On je radio i na prikupljanju narodnih pjesama i izdao ih u zbirci ,,Ogledalo srpsko“.
Po savremenim listovima i časopisima izišao je znatan broj njegovih kraćih pjesama, prigodnog i moralnog karaktera, kao i veliki broj oda i poslanica. Njegoš je počeo skromno, podražavajući narodnu poeziju ili učenu i objektivnu savremenu liriku, kakvu je prije njega pisao Lukijan Mušicki i njegovi sledbenici. Ali se on sve više razvijao, snažno i sigurno. Čitanjem i razmišljanjem, on je ulazio u sve teže moralne i filozofske probleme, sve dublje i potpunije uobličavao svoje umjetničko izražavanje i posljednjih sedam godina života stvorio tri svoja glavna djela: „Luča mikrokozma“, „Gorski vijenac“ i „Lažni car Šćepan Mali“.
Blago onom ko dovijeka živi, imao se rašta i roditi!
3×3
“ Mi smo Srbi narod najnesrećni : Svaki Srbin koji se prevjeri-prosto vjeru što zagrli drugu, , no mu prosto ne bilo pred Bogom što ocrni obraz pred svijetom , te se zvati Srbinom ne hoće ! “ Petar II Petrović – Njegoš ; „Lažni car Šćepan Mali“ ( 1851 god ).Ovi stihovi odzvanjaju kao proročanstvo i vizija današnjih izroda i otpadnika Srpskog roda , Tvoje Crne Gore u koju si ugradio celog Sebe , ne Crne Gore nego bogootpalog i bratootpalog prokletog montenegra,čiji se satanski satrapi i vlastodršci odričući se Tebe odriču i samih sebe!!!!
Vječnaja pamjat i Rajsko naselje u Beskraju Carstva Nebeskog , Gospodaru Istinske Srpske Crne Gore- Besmrtni Sveti Vladiko i Lovćenski tajnovidče !!!!
Da jesmo narod nserećan i podobro neuračuljiv ponekada, jer kao ovo razumjeti:
Razmatranje koje sledi (a i neka koja će, ako Bog da, uslediti,) neposredno je potaknuto knjigama Psihološke beleške Dragana Krstića i Svlačenje visine Jovana Mirića (videti Štivo na našem sajtu), koje su doprinele da se nedoumice sa kojima se pisac ovih redova već dugo rve unekoliko razjasne, i nazre pravac mogućih rešenja.
U pomenutoj knjizi Jovana Mirića, na str. 87–89, u priči Triptih o (ne)doslednosti – primer prvi, čitamo između ostalog i sledeće:
„Jedna ustaška satnija pod komandom Mirka Radočaja upala je 7. maja 1942. godine u srpsko selo Mašvina, na Kordunu. Ustaše su nosile fesove sa slovom U, jer je u satniji bilo dosta muslimana. Odmah su zapalili pravoslavnu crkvu i u školi poklali sedamnaest žena, dece i staraca.
Malo kasnije uhvatili su dve sestre, Zorku i Dragicu Mandić iz istog sela. Dragica je na rukama nosila sina od dve godine. Neki Antun, ustaša iz Brinja u Lici i čuveni koljač, poterao je sestre da ih zakolje. Zorka je videla šta im se sprema pa je zastala i sagnula se, tobože da zaveže opanak, a Antun je prošao pored nje i nastavio za Dragicom. Čim ju je obišao Zorka je skočila na njega s leđa, oborila ga je na zemlju i zaklala ga njegovom kamom. Skinula mu je ustašku uniformu i neprimećeno pobegla sa sestrom i njenim detetom. Odmah potom otišla je u partizane.
Mirko Radočaj je posle kapitulacije Italije 1943. godine prešao na partizansku teritoriju i ubrzo postao odbornik u svom selu.
Posle rata,1948. godine, Mirko Radočaj se oženio – Zorkom Mandić. Njeni srpski poznanici pitali su je kako je to mogla učiniti kad je znala da je njen muž nekada komandovao bojnom koja je počinila pokolj u njenoj Mašvini. Zorka je odgovorila da je sada nastupilo bratstvo i jedistvo i da ne treba sve Hrvate optuživati za zločine.“
Zaista, nešto izopačenije, odurnije i protivprirodnije od ovoga što je učinila Zorka Mandić, teško je i zamisliti. Ovakav čin nemoguće je čak imenovati, osim starozavetnim „gad pred Gospodom“. No, koliki tek užas mora da nas obuzme kad shvatimo da se dobar deo naših bliskih predaka, tada i kasnije, u suštini poneo kao Zorka, a da se današnji srpski naraštaj gotovo listom sastoji iz samih Zorki, uz to lišenih njenog junaštva. Jer, da nam je Zapad, ovakav kakav jeste, smrtni i zakleti neprijatelj, očigledno je svakom ko se uz jak voljni napor ne odriče uma. Naime, mi, današnji Srbi, bi da se „udamo“ za taj isti Zapad koji nam se, samo u ovih sedamnaest godina, tako krvavo narugao, ponizio nas, osramotio, obeščastio (uz puno sadejstvo „naših“ tadašnjih „patriotsko–nacionalističkih“ vlasti s obe strane Drine) da tome nema primera ni u njegovom dugovekovnom zločinačkom odnosu prema našim precima. Što se taj zločin i danas nastavlja uz pomoć „novih“ tzv. reformskih, demokratskih i proevropskih vlasti možemo, nažalost, pripisati n nedovoljnom sagledavanju i još manjem shvatanju značaja i pune vremenske dubine “Zorkinog sindroma”.
AMIN,AMIN,AMIN!!!
Malo vise si ovo kom. ..a ja da te podjetim >u vrijeme kada je Yu bila ‘jaka’ i Broz vlaadao, ustase su u BEO. postavili bobu u bioskop, pa ubistvo Rolovica ili ter. grupa na Radusi i staa dalje kom.
Vjecnija pam.@ Trba biti ponosan svaki Srbin u Cg. sto je imao ovakvog Crkvenog i drzavnog gospodara <pjesnika filozofa , koji je u 17 god. seo na tron Cg.U ono vrijeme gvorijo vise jezika ,i jos mnogo toga. E sad deo Cg. ima neko drgo misljenje i politiku<oprosti im Boze ne znaju sta rade….
E cestiti Vladiko da si znao da ce doci pas Brdjana i Montenegrina koji ce se tebe Stidjeti, koji ce Tvoju borbu i tvoga strica nazivati Genocidom a tebe RETARTDOM kojim je MANIPULISAO tvoj ucitelj Sarajlija, bili vjerovao i u najludjem snu snivao.
Bili vjerovao da ce potomci onih ,,Plahih i Lakomih,, tumaciti sto si tio da nam kazes i na kom si jeziku zborio ,,mlijeko ih srpsko razgubalo,,
Bili vjerova kako su neki Sebe zarobili u Tudjina a da nisu vjeru promjenili, i jos mnogo toga , no Vladiko moli Gospoda za nas Gresna da nam Gospod pomogne da se Oslobodimo ove KUGE STO JE POLA SVIJETA SVOJIM ZLOM OTROVALA
AMIN,AMIN,AMIN!!!
https://www.in4s.net/wp-content/uploads/2019/05/Petar-Ddugi-Petrovic-Njegos-026.jpg
A ovo im je bio dokaz autokefalnosti i Dinkićeva novčanica,sve je to bilo dogovoreno i danas se dogovarju bagra!
Kada su tu a ne samo tu nego svuda propali počeli su da kritikuju Petroviće kako nijesu svremeni kao ovi danas ,nijesu bili za bratstvo i jedinstvo kao Boro i Ramiz ili Andrija i Enver.
na sve su pljunuli i svega se odrekli ,samo se drže komunističke doktrine o antisrpstvu i svemu što se pod tim podrazumijeva,ovo je samo sada izašlo na vidjelo a dugo se prikrivalo,tako da je i vlast ali i narod u većini što kažu goli i duhovno i nacionalno,dugo je ovo tinjalo sada se pokzala sva bijeda Sparte i Spartanaca!
Nezgodan datum za režim. Ali ništa, prećutaće ga, kao i ranije. Da je Njegoš bio izdajnik, nesoj i fukara, bio bi slavljen u montenegru. Ovako, ništa.
A koga ti slaviš, avetinjo stara? Arkana i Čaku, nesoje i fukare kakav si i sam.
KUS ŠTENE UDBASKO,KONVERTIRSKO I ZATARSKO!TI OD SPOMENA NJEGOŠA UMIREŠ MIŠU POTURČENI!