Godišnjica genocida u Velici: Svako mjesto i svaki kamen, svaka gruda zemlje svjedoči o žrtvama krvavog pira
1 min read
Krvavi zločin u Velici
Na današnji dan, 28. jula 1944. godine, zlikovci iz fašističkih jedinica „Princ Eugen“ i „Skenderbeg“ su, za samo dva sata i petnaest minuta, pobili preko 600 Veličana, mahom žena, staraca i djece iz Velike i Gornje Ržanice na sjeveru Crne Gore.
To je bila najkrvavija epizoda zločinačkog pira koji je u ovom kraju trajao od oktobra 1943. do avgusta 1944. godine, a u kome su, sem Njemaca, učestvovali i Albanci sa Kosova, te muslimani iz Plava, Gusinja i Sandžaka, među kojima su se svirepim zločinima isticali Osman Rastoder i Sahit Hodža.
U petnaest varvarskih naleta u pomenutom periodu, fašistički zlikovci su, u tadašnjem Andrijevičkim srezu, od Malog krša do Čakora, ubili više od 800 nedužnih civila.
Žrtve i stradanja u Velici i Gornjoj Ržanici
Kako je Šerbo Rastoder iznosio neprovjerena stradanja zelenaša i komita, to sada ima mogućnost da ih uporedi sa stradanjima u Velici i Gornjoj Ržanici.
Publicista Pavle Dželetović Ivanov je, na primjer, naveo sledeći jezivi primjer: “Svako mjesto i svaki kamen u Velici, svaka gruda zemlje i mnoge izgorele kuće svjedoče o žrtvama.
Mjesto zvano Vukadinov potok imalo je lijepi šljivik, u kom se igrao osmogodišnji Tomislav Vučetić. Kada je ugledao vojnike, iz dječje radoznalosti, potrčao im je u susret. Zvijeri su malog Toma objesili o stablo šljive.
Dijete je pozvalo u pomoć majku. Ali esesovci su je ubili iz pištolja kad je potrčala da spase sina. Jedan od vojnika je izvadio nož i počeo mu drati kožu sa lica. Drugi ga je dokrajčio, pucajući mu u glavu.”
Dželetović navodi i sledeći primjer: “Milevu i Novku Stešević bacili su žive u zapaljenu kuću. I Milivoja Steševića, i Anđu Gojković i mnogo drugih...
Dijete Dušana Simovića, od devet meseci, nožem su ubili i objesili o šljivovu granu ispred kuće. Dvogodišnju Kosu su uvis bacali i na noževe dočekivali, pa je onda u vatru bacili…”
Ili sledeći slučaj: “Kada su došla tri vojnika pred kuću Dušana Simovića, po starom običaju dočekali su ih sa hljebom i solju na poslužavniku, koji je iznijela stara Jela.
Taj običaj je uvijek poštovan. Baš u tom času je istrčala Jelina snaha Milica, noseći u naručju dvogodišnjeg sina Milorada.
Za koji dan je trebalo na svijet da donese novorođenče. Vojnici su je dočekali kundacima, oteli joj maleckog sina iz ruku, a jedan je oborenu Milicu nožem proburazio i iz utrobe izvadio muško dijete. Prvim plačem usta mu se napuniše krvlju, kojom se ugušilo.
Stravični prizor posmatrala je Miličina svekrva i njeno četvoro dece. Malog Matu vojnici hvataju i odsecaju mu noge do kolena, rasecaju tetive da bi ga lakše okačili o stablo šljive glavom naopako. Držali su ga tako dok nisu sve ostale poubijali, a na kraju su i njega dokrajčili.”
Nikad više ’18?!
Državni istoričari i ideolozi današnje Crne Gore predstavljaju stradanje zelenaša i komita u Božićnoj pobuni i komitskom pokretu kao “najveće stradanje Crnogoraca u istoriji Crne Gore”.
U naduvavanju zelenaških žrtava posebno se istakao bošnjački istoričar dr Šerbo Rastoder.
Na osnovu Rastoderovih “istraživanja”, određeni zlonamjerni crnogorski istoričari i publicisti su godinama pronosili medijski eho da je od 1918. do 1941. bilans žrtava na strani zalenaša i njihovih pristalica bio sledeći: pobijeno- 9000 ljudi, zapaljeno- 6.000 kuća, uhapšeno i strpano u zatvore- 4.000 ljudi, emigriralo u inostranstvo- 5.000 ljudi.
Tih podataka se držao crnogorski istoričar Novak Adžić sve do ljeta 2016. godine, kada je poslije podrobnijeg izučavanja te problematike došao do prilično tačnih podataka da je u tom periodu poginulo ili umrlo 257. zelenaša, i zapaljeno 120. kuća.
Drugi izvori su potvrdili da je iz Crne Gore emigriralo 1.600 zelenaša, te da se većina njih vratila u zemlju poslije amnestije 1922. godine, kao i to da se u zatvorima našlo od 200 do 300 zelenaša, od kojih su mnogi amnestirani.
Paralele stradanja, i jasne namjere
Prema spisku Novaka Adžića, u Božićnom ustanku je poginulo trideset ustanika, a u narednih 11. dina oružanog konflikta (od 1919.g. do 1929.g.) dodatno postradale 203. osobe na strani zelenaša.
Kako su tu uračunati i komiti i civili, ispada da je zbirno, u ustanku i toku narednih jedanaest godina gerile, broj žrtava na strani zelenaša i njihovih porodica činio 233. čovjeka.
A u Velici i Gornjoj Ržanici je za samo dva sata i petnaest minuta pobijeno 428 osoba, i to civila, žena, djece i staraca. Odnosno, skoro duplo više nego što je bilo “najveće stradanje Crnogoraca u istoriji Crne Gore”?!
Kako je naduvavanju broja žrtava zelenaša i komita od 1919.g. do 1929. godine najviše doprinio istoričar dr Šerbo Rastoder, a potom i ostali, koj isu ga slijedili, to se postavlja pitanje u čemu se on razlikuje od Osmana Rastodera?
Jer, svaka cifra ubijenih zelenaša koju je prezentovao Šerbo Rastoder, a koja prelazi 233 osobe koje navodi Adžić, je cifra zelenaša koje je “ubio” Rastoder.
Naravno, Osman je ubijao realne civile, jer su bili pravoslavci, a Šerbo je “ubijao na hiljade komita i zelenaša” potezom pera, naravno, da bi među pravoslavnim narodom unio zlu krv iz svojih razloga, očigledno antipravoslavnih.
Rastoder je po toj temi izdao četiri knjige: “Životna pitanja Crne Gore 1918- 1929″, Bar, 1995;
„Političke borbe u Crnoj Gori 1918-1929“, Beograd, 1996; „Skrivana strana istorije: Crnogorska buna i odmetnički pokret 1918—1929“, 1-4, Bar, 1997; „Crna Gora u egzilu 1918-1925“, 1-2, Podgorica, 2004.godine.
Još uvijek ne postoji ni dostojan spomenik – memorijalni centar žrtvama genocida u Velici.
Veličani će se danas pomoliti za duše nevinih žrtava, a parastos žrtvama služiće sveštensko Srpske pravoslavne crkve.
Zlo i mrznja se nije iskorjenila sa tog jadnog i cemernog prostora. Naprotiv, sa ratovima 90-tih neiskorjenivost zla se samo potvrdilo, a medjunacionalna i medjuetnicka mrznja su jos vise dobili na snazi. Covjek, kako Dostojevski tvrdi, je u osnovi dobro bice, medjutim urodjeno podlozno i slabo da odoli iskusenjima i zlu.
Varate se ako mislite da se to moze zaboraviti i oprostiti. Covjek, posebno balkanski, nema te sposobnosti da zaboravi i da oprosti. Da moze, osvete se ne bi desavale, ne bi se nakon uzasnih pokolja u drugom svjetskom ratu desili novi u ratovima 90-tih. Da je to istina da zlo unistava taj prostor, nazalost, potvrdjuju cesta ubistva, posebno bratoubilacka ubistva i cedomorstva u Crnoj Gori.
To sto autor ovog teksta citira publiciste Pavla Dželetovića Ivanova, “Svako mjesto i svaki kamen u Velici, svaka gruda zemlje i mnoge izgorele kuće svjedoče o žrtvama“, vazi za citavu Hrvatsku, BiH i dobar dio Srbije-Kosovo i Metohiju.
Pa sada, ako svaki kamen govori, sta tek ljudi nose i govore u sebi? Sve to sto se desilo u Velici, nazalost, moze opet da se desi. To potvrdjuju zadnji ratovi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i u Srbiju na Kosovu i Metohiji.
Sjetite se koliko je nevinih srba stradalo, recimo samo u Podrinju i Bircu – 3.267 zrtava, ili kako su upravo mladi ljudi iz Crne Gore zavrsili u Splitu – U Lori nakon zarobljavanja.
Ovo klanje serbo ne vidi, koliko je zla ucinio serbov rodjak po Polimlju i svi cute, neduzni narod poklan samo zato sto je druge vjere ali serbo to ne vidi ili to odobrava.
Taj Genocid se skrivao radi Bratstva i jedinstva,zato narod nije znao da se i dogodio.Potomci Učesnika Handžar Divizije danas su najglasniji u priznavanju Genocida u Srebrenici koi se nije ni dogodilo sem strašnog zločina.Genocid je bio u Velici đe su ubijali Žene,Starcei Decu ubijali Trudne Žene vadili Decu iz Stomaka.Tome nakotu danas smeta sve što je Srpsko,danas kad prođem kroz Rašku Oblast imam uticaj da sam došao u Teheran.Genocid u Velici treba obilježavati da se ne zaboravi, taj Genocid koi su počinili oni što su se predstavljali kao Braća a u stvari su bili pravi Zlodvori i Zlikovci.
Glavni koljač Srbske nejači je Osman Rastoder stric Šerba Rastodera koji je danas nažalost glavni Istoričar Crnogorske nacije. Hej jadni i bijedni crnogorci jeste li još u životu. Čujem da Cetinjani razmatraju mogućnost podizanja džamije na Orlovom Kršu u znak zahvalnosti Adnanu Čirgiću za ona dva mizerna slova koja im je podario. Dali je to moguće?
Jeste. Kao sto su tvoji stari podizali dzamije, ali ne iz zahvalnosti, vec iz kukavicluka.