Gdje je nestalo staro cetinjsko gospodstvo?

Piše: Jovo Pejović

Sve su prilike da su i u Crnoj Gori prošla vremena kada se tuga liječila tišinom i kada su najveći neprijatelji jedni drugima pružali ruku utjehe u velikim ljudskim tragedijama i zakopavali ratne sjekire, što je doživljavano kao izraz najveće ljudske vrijednosti. U državi u kojoj se likvidacije proslavljaju vatrometima, a velike tragedije koriste kao sredstvo međusobnih optužbi političkih partija u borbi za prevlast, sve ono što je bilo vrijedno gubi smisao. Ne znam kada sam više tugovao, onih dana kada je Cetinjem sijana smrt i kada su ugašeni životi nedužnih ljudi, žena i djece ili onih noći kada je Cetinje pjevalo i igralo uz muziku i pjesmu estradnih zvijezda iz regiona, zaboravljajući na tugu od koje srca pucaju svakom poštenom građaninu. Pitao sam se kako se osjećaju porodice koje su izgubile svoje najdraže i koje žive sa tugom.

Tih noći sam naučio koliko je tanka linija između tuge i radosti i kako Cetinje za koje me veže mnogo toga lijepog čega želim da se sjetim, nije ličilo na ono Cetinje u kojem je vrijedilo umrijeti, ako ne zbog ničeg drugog, a ono zbog toga kako je Cetinje ispraćalo na vječni počinak i žalilo svoje sugrađane. Pamtim ulice kojima su prolazile posmrtne povorke kako su odisale posebnom tugom i tišinom i građane Cetinja, kako u stavu mirno odaju počast preminulim, dok se trgovinske radnje u najvećoj tišini zatvaraju. To nigdje nijesam doživio sem u našem Cetinju tog vremena. Političari sa Cetinja koji nemaju ništa od onog cetinjskog gospodstva i čestitosti, kakvog ja pamtim, ovoga puta su pokazali da nijesu dostojni predstavljanja grada u kome se zlatnim slovima ispisivala istorija Crne Gore. Jer muzički hepeninzi koje organizuju ne mogu biti zamjena za tugu sa kojom pošteno Cetinje živi poslednjih par godina i mjeseci. Kao neko ko je najveći dio svoga života proživio u vremenu kada se tugovalo i radovalo na posve drugi način, ma koliko to htio ovo vrijeme ne mogu porediti sa tim vremenom. Znam da ima ne mali broj onih građana koji će reći da je ovo evropsko vrijeme, ali meni je ono crnogorsko bliže i ne bih ga mijenjao za sva blaga ovoga svijeta.

Bilo je to vrijeme u kome se tugovalo i radovalo dušom, za razliku od ovog proračunatog u kome se glumi pred očima javnosti i tuga i radost od onih koji na sve gledaju kroz lični interes. Najbolji primjer zato je crnogorski parlament mjesto u kome se na najgrublji način od strane jednog broja poslanika zloupotrebljavaju ljudska osjećanja i patnje u službi politike. Na ovim prostorima poslije svake oluje, vrijeme nanese toliko mulja da ga vjekovi ne mogu ukloniti. No čini se da mulja nikada nije bilo više nego u vijeku u kojem živimo. Kao da se sav mulj ovoga svijeta zaustavio upravo ovdje, jer se ovdje najbrže taložio. Mnogo puta sam se uvjerio da naši stari bez razloga nijesu govorili, da posle svakog nevremena korijenje tone, a granje pluta. Dok nevrijeme ne stane, dok se mulj ne očisti, a korijenje ponovo ispliva, Crna Gora će još dugo da pluta i luta od nemila do nedraga, sa nadom da će jednoga dana ipak pronaći sebe.

U državi u kojoj defenitivno nema što da tražiš, ako nijesi blizak nekoj organizovanoj kriminalnoj grupi, u čijim su rukama novac i moć, ali i druge poluge vlasti. Zato tako snažno zvuče riječi genijalnog Mike Antića:”Izgleda da nas je neko naopako naučio, kako se živi i misli, čim hodate po blatu, a sanjate u oblacima.“ Politika u Crnoj Gori odavno promoviše pravilo da se voli i žali isključivo po partijskoj pripadnosti. A život je nešto sasvim drugo. Gledao sam one koje volim najviše na svijetu kako odlaze zauvijek. Vidio one kojima sam najviše vjerovao kako me najbrže zaboravljaju. Doživio da mi oni koji me nikada nijesu voljeli prilaze da mi nešto kažu i tapšu po ramenima. I naučio da je sve ima smisla samo ako si uspio biti i ostati SVOJ.