Gdje je NATO pogriješio

U poslednjih 25 godina postsovjetska Rusija mogla je samo da negoduje zbog širenja NATO-a ka njenim granicama, ali posle 2008. uloge su se promijenile, a posledica je da danas SAD i Evropa nemaju pravi odgovor na ukrajinsku krizu.

„Izgleda da smo samo probudili uspavanog džina.“ Riječi kojima je admiral Jamamoto prokomentarisao vijest o djelimičnom uspjehu napada na Perl Harbor Amerikanci danas često pominju u svojim analizama ukrajinske krize. Razlog je očigledan: dok je u poslednjih 25 godina postsovjetska Rusija mogla samo da negoduje zbog širenja NATO-a ka njenim granicama, posle 2008. uloge su se promjenile, a posledica je da danas SAD i Evropa nemaju pravi odgovor na ukrajinsku krizu. Štaviše, smatra se da je uzrok tome bila politika NATO-a posle hladnog rata koja je Rusiju tretirala kao poraženog protivnika i provocirala širenjem na istok i bombardovanjem Srbije, za šta danas cijenu plaća u Ukrajini. Takvoj ocjeni ovdje bi se malo šta moglo dodati osim možda da je bombardovanjem kineske ambasade u Beogradu 1999. NATO probudio i drugog džina – Kinu – čiji se vojni budžet posle ovog događaja vinuo u nebo.

U čemu je NATO pogriješio posle hladnog rata? Majkl O’Hanlon iz Brukings instituta misli da su napravljene četiri glavne greške. Prvo, što je potcijenio Rusiju i isključio mogućnost međudržavnih ratova u doglednoj budućnosti. Drugo, što je glavni zadatak NATO-a – odbranu teritorije država članica – zamijenio misijama izvan njegovih granica i počeo da se širi prema Rusiji. Treće, što su njegovi lideri postali žrtve vlastite retorike i povjerovali da to neće izazvati reakciju Moskve. Četvrto, što su povjerovali da će NATO biti uspješan u operacijama daleko van svoje teritorije, na primjer, u Avganistanu, Iraku i Libiji. I u tome bismo se mogli složiti sa ovim autorom, uz dodatak pete greške što su SAD, umjesto da učvrste UN posle hladnog rata, povjerovale da im one više nisu potrebne i da bi ih mogle zamijeniti „globalnim NATO-om“. Posledica je da danas Ujedinjenih nacija nema u Ukrajini iako su ih Amerikanci napravili posle Drugog svjetskog rata upravo da bi spriječili ovakve krize.

Kako ispraviti greške? Lideri NATO-a vjeruju da se odgovor sam nameće. Generalni sekretar NATO-a u nedavnom intervjuu je izjavio: „NATO se vratio“, izražavajući uvjerenje da će predstojeći samit u Velsu obilježiti povratak alijanse svojoj izvornoj misiji odbrane evroatlantskog prostora. Upućeni posmatrači će se ipak prisjetiti da je nekada davno prvi generalni sekretar NATO-a drugačije definisao misiju ovog pakta tvrdeći da je njegov zadatak „da drži Amerikance u Evropi, Ruse van Evrope i Njemce pod kontrolom“. I tu se vjerovatno krije kvadratura kruga koju je otvorila ukrajinska kriza.

Prije svega, između Sjedinjenih Država i Evrope danas postoje krupne razlike u prilazu Ukrajini. To se moglo vidjeti prilikom nedavne posjete Angele Merkel Vašingtonu kada je Barak Obama pokušao da je privoli na oštrije sankcije prema Rusiji. U Njemačkoj, čija godišnja trgovina premašuje vrijednost od 75 milijardi evra i čiju privredu u velikoj mjeri pokreću ruski prirodni gas i rusko tržište, za tako nešto nema mnogo razumijevanja. To je, vjerovatno, bio razlog zbog koga su Njemačka i Rusija nedavno predložile zajedničko rješenje u pet tačaka po uzoru na dejtonski mir u BiH, ali se pokušaj bivšeg njemačkog ministra Štajnmajera da na njega privoli vlasti u Kijevu neslavno završio. Pokušaj EU da učvrsti pozicije u regionu potpisivanjem ugovora sa Moldavijom čak i u Briselu budi strah da bi Moskva mogla reagovati onako kako je reagovala u Ukrajini, ali s mnogo opasnijim posledicama.

Drugo, Moskva je u Ukrajini pokazala ne samo da ne želi NATO na svojim granicama nego ni EU i da je Vladimir Putin ozbiljno mislio kada je u svojoj predizbornoj kampanji rekao da naspram nje namjerava da stvori evroazijsku uniju. Ma koliko takav projekt danas izgledao nevjerovatno, on je noćni košmar za američke geopolitičare koji nikada nisu krili bojazan od hegemonije rivalske sile na evroazijskom prostoru zbog čega su, uostalom, i vodili tri rata u Evropi. Zbog toga je 1949. godine stvoren i NATO i to je lord Ismaj sasvim jasno rekao u pomenutoj krilatici o njegovoj misiji. S druge strane, kineski projekti,poput „novog puta svile“, tj. željeznice koja bi povezala Kinu i Evropu, danas su na stolu kineskih lidera koji vjeruju da raspolažu sredstvima da ih ostvare i da ih najnovije zaoštravanje odnosa SAD s Rusijom i Kinom upućuje u tom pravcu.

Utisak je da ni Moskva u sadašnjim okolnostima nema ništa protiv kineskih ambicija i teško je povjerovati da ovi projekti neće biti tema razgovora Vladimira Putina kada krajem maja posjeti Peking u namjeri da konačno potpiše ugovor o zajedničkom gasovodu koji će preusmjeriti dio ruskog prirodnog gasa od Evrope ka Kini. Najveći gubitnik bi u tom slučaju bila EU koja bi ostala bez najvažnijeg sredstva kojim bi mogla odgovoriti Rusiji u slučaju dalje eskalacije ukrajinske krize. Štaviše, ona bi mogla dovesti i do novih podjela unutar NATO-a između država „stare“ i „nove“ Evrope, jer dok Njemačka i druge stare članice vide u postsovjetskoj Rusiji, prije svega, važnog partnera, nove članice su u NATO i ušle u strahu od povratka Moskve i obnove njene sfere uticaja u istočnoj Evropi.