Gavrilo Mile Princip za IN4S: Moj predak Gavrilo Princip je srpski heroj!

„Onaj narod koji nema duhovnost, kulturu, istoriju, sjajnu prošlost, ne može se zvati narodom. Osuđen je na propast. Gavrilo je dio, veliki dio srpske istorije, poslije Obilića najveći lik u Srba u tom segmentu bitisanja. Na čemu ćemo stvarati kuću, ako nemamo temelj. Na čemu istoriju ako zaboravimo Gavrila Principa“ kaže za portal IN4S Gavrilo Mile Princip, potomak Gavrila Principa.

Na današnji dan 1918. godine umro je Gavrilo Princip, čiji je atentat na austrougarskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda u Sarajevu Beču poslužio kao izgovor za vojnu invaziju na Srbiju.

Gavrilo Mile Princip kaže da Gavrilo Princip nije imao direktne potomke, kao i da on nije najbliži potomak ali mu je, kako kaže, najbliži po ideji i shvatanjima.

„Otac Gavrilov Petar Pepo Princip i moj pradjed Nikola su braća od strica, to bi bio najjednostavniji odgovor i da se lako može razumjeti. Svi mi Principi, a ima nas hvala Bogu dosta, rođeni smo na tom istom imanju i pragu i dok je nas, živjeće i prag i sjećanje na Gavrila kao odbrana njegovog lika i djela. Bez lažne skromnosti mogu reći da sam najglasniji, tj. jedini koji je javno stao iza Gavrilovog imena, na šta sam ponosan.“ navodi Princip.

Gavrilo Princip je srpski heroj. Kakav je osećaj biti potomak jednog takvog junaka i da li je on dovoljno prisutan u današnjem društvu?

„Gavrilo Princip jeste srpski heroj, iako ima i bagre koja drugačije misli. Možda bi i oni prosrpski, istinski mislili i prihvatali da u vrijeme satrapnog Broza Gavrilo nije studiozno zatiran i istorijski gažen. Davali su imena ulicama, školama i drugim institucijama po velikom Gavrilu samo iz jednog razloga. Omladina je cijenila njegovo junačko djelo. Ne oni koji su tu omladinu duhovno, istorijski i na sve moguće načine kastrirali. Nažalost, i danas se osjećaju posledice tih godina.

Broz, kao austrijski kaplar, nije mogao da voli Gavrila, pa je  zato preko drvarskih i grahovskih komunističkih žbirova, ali i srpskih izroda dao zadatak da se zapali Gavrilova rodna kuća na Svetu Petku 1942. godine. Pisali su i učili tu omladinu da su to uradile ustaše. I komunisti su bili „ustaše“ za srpski rod.

Moja baba Mara je bila svjedok bestijanja nad kućom Gavrilovom i maltretiranja majke Marije. Sreća, otac je umro 1940. godine, pa nije doživio takvo poniženje.

Prvo istorijsko ubistvo uradio je Vladimir Dedijer koji je 1967. objavio knjigu pod naslovom ,,Sarajevo 1914.“ a onda su krenule redom. Za to je danas Gavrilo još uvijek obavijen nekom mitomanijom i lažima.

Imati istoriju za rodbinu nije ni malo jednostavno. Pored te ljepote i uzvišenosti, veća je i obaveza. Kad kažem obaveza, mislim na taj istorijski trenutak i dva sudbinska metka koji pokrenuše vrtoglavu loptu – planetu, da se okrene brže za nekoliko krugova. Taj trenutak pucanja i danas nosim na leđima, ne kao teret nego kako ponos, a još više obavezu da dokažem kako je Gavrilo kroz tu metu pronašao tačku u koju se moralo gađati, jer je zatirala Srbe i sve pravdoljubive ljude.

To što ja nosim na leđima istoriju, moj je jedini ponos, pa je tako i nosim. Možda sam se i povio malo, ali je kičma još uvijek vertikalna i ostaće. Onog dana kad dokažem kako je Gavrilo zgodio gdje treba tog Vidovog dana na Miljacki 1914. u Sarajevu da je to bio istorijski trenutak istinit i vrijedan i čist kao dječija suza, mogu na raport kod slavnog pretka da mu kažem kako je on bio u pravu. On je prisutan u društvu uopšte, ali nije u srpskoj istoriji, zbog razloga koje sam naveo, volio bih da je više u istoriji i srpskoj kolektivnoj svjesti, lakše bi gore i njemu bilo, a mi mnogo ponosniji na srpskog div junaka.“

Koliko je važno pamtiti lik i delo Gavrila Principa?

„Onaj narod koji nema duhovnost, kulturu, istoriju, sjajnu prošlost, ne može se zvati narodom. Osuđen je na propast. Gavrilo je dio, veliki dio srpske istorije, poslije Obilića najveći lik u Srba u tom segmentu bitisanja. Na čemu ćemo stvarati kuću, ako nemamo temelj. Na čemu istoriju ako zaboravimo Gavrila Principa.

Koliko je bitno znati Oče naš i Simbol vjere, toliko je bitno da znamo ko su div junaci koji su od nas napravili da budemo poslije velikog ruskog naroda jedan od najponosnijih naroda na planeti, vječito ugnjetavan i gažen, a feniksovski vaskrsava iz pepela i biva još ponosniji. Svako slovo o Gavrilu je važno za budućnost!“

U Obljaju, selu u Bosanskom Grahovu, nalazi se muzej koji je posvećen Gavrilu Principu, kuća u kojoj je rođen. Da li je kuća renovinana i prima li posetioce?

U selu Obljaj se nalazi imanje Principa, odnosno rodna kuća Gavrila Principa. Ta kuća je davne 1964. godine otvorena kao ,,Rodna Kuća Gavrila Principa“ i prilagođena turistima. Tada je moj otac Miljkan u nasleđe dobio da čuva, pazi i otvara muzej posjetiocima.

Mi smo to čuvali kao relikviju i pazili, za to čuvanje nikada nismo dobili ni jedan dinar, niti smo tražili. Naš ponos što je Gavrilo naš i mi Gavrilovi bio je veći od prljavog novca. Godine 1968. Opština Bos. Grahovo je promjenila ogradu oko kuće i to je bilo sve ulaganje koje je ugrađeno u muzej. Sve smo radili od srca, pa i ulaznice koje smo dobijali od Narodnog Univerziteta iz Grahova uredno vraćali potrošene, a zaduživali nove. Sve je to bilo tako do 1992. i početak rata.

Kada je u zloglasnoj „Oluji“ Hrvatska soldatska anektirala Bosnu i Hercegovinu, kao i njena majka Austrogarska, prva kuća koja je spaljena do temelja bila je Gavrilova, kao i komplet imanje Principa. Po završetku rata, dobri ljudi su skupili pare za obnovu kuće 2014. godine, međutim u kuću je uložen neznatan dio novca, dok za ostatak ne znamo gdje je. Ja sam se borio sa svim tim problemima oko kuće, ali sam je doveo na ponos da može primati turiste, naravno uz moja objašnjenja i upoznavanja turista o istini o Gavrilu, istorijskim trenutcima i svemu oko toga događaja. Onda je 2021. godine opštinska oligarhija na čelu sa sadašnjim načelnikom naprosto na najbestijalniji način ukrala zemlju, temelje i rodnu kuću Gavrilovu i prevela na opštinu. Prethodno, bez ikakvog obavještenja, rješenja, a još manje obeštećenja prema pravno naslednom krvnom srodstvu Gavrilovih potomaka, kao i lično moje porodice, koja i danas živi na istim temeljima i koja se brinula o rodnoj kući Gavrilovoj. U sadejstvu sa koalicionim partijama to jest partijom Hrvatske Demokratske Zajednice iz moje kuće su ukrali ključ i stotinu flajera koje sam napravio da ljudi turisti nose sa sobom. Danas kuća izgleda uništenije nego 1942. ili 1995. godine. Nema nikog da dočekuje goste. Opština ništa nije uložila, a obećali su sve. Digli su po zadatku ruke i predali se. Od svih obećanja jedino je ispunjeno ono HDZ-u da se zatre svaki detalj postojanja Gavrila Principa u selu Obljaj i Bosanskom Grahovu. Sve bih im oprostio ali nikako ne mogu pogaziti zaslugu, to jest nagradu Mitropolita Crnogorsko Primorskog g-dina Amfilohija Radovića- Đeda, koji me je odlikovao zlatnim ordenom sa likom Svetog Petra Lovćenskog drugog tajnovidca. To je ono što mi daje snagu i vjeru kao što je upokojeni Mitropolit vjerovao u mene. To se ne smije pogaziti.

O Gavrilu bih mogao reći mnogo toga, jer o njemu je malo i rečeno, bilo je zabranjeno. To ostavljam za monografiju i ako Bog da uskoro roman pod naslovom „Gavrilov Gavran“.

Gavrilo je pisac, pjesnik i publicista, a na pitanje šta mu je inspiracija, on odgovara:

„Moja inspiracija je Gospod Bog, Srbija i srpski rod a pored toga srpska istorija u kojoj Gavrilo ima primarno mjesto. Naravno porodica, ljubav i vjera u ljude.“