Gajšek: Mediji su kreatori ovovremene krize

Aleksandar Gajšek, urednik i voditelj TV emisije „Agape” govori za „Slobodu” o svom životu, saradnji sa akademikom Vladetom Jerotićem, ciljevima emisije, medijima, ljubavi…

Gajšek je po obrazovanju politikolog, a kako često ističe, po životnom opredjeljenju tragač za suštinom ljudskog bića. Već 13 godina je urednik i voditelj na TV Studio B, a iz emisije „Agape” nastala je „Agape antologija” u četiri izdanja.

Kako je nastala emisija „Agape” i kako je došlo do saradnje sa profesorom Vladetom Jerotićem?

Emisija „Agape” nastala je iz moje potrage za smislom, zapravo, 24. godina je ključna u mom životu. To je bila velika životna raskrsnica i nijesam mogao više da podnesem sebe, kako sam živio do tada. Potom se postavilo jedno veliko pitanje: zašto, i kako, i ko si? – i sva ta suštinska pitanja bila su veliki teret. Ja sam zavapio na sve strane da utolim tu duhovnu žeđ, hvala Bogu, dogodio mi se Hilandar, i to je moj prvi susret sa pravoslavljem, sa Svetom Gorom. Odlazak u Manastir Prohor Pčinjski, gdje smo proslavili slavu 1996. godine, ulazak u liturgijski život, tada sam osjetio da život ima smisla, da možemo da se radujemo iako su okolnosti bile loše i grozne. Tada sam od mog kuma čuo da postoji jedan Vladeta Jerotić. Pošao sam na njegovo predavanje i potpuno sam bio zanesen time.

Radio sam na Studiju B samo kao spiker, ali sam dobio želju da ga intervjuišem. Te godine, sa svojih 24 upisao sam fakultet. Bio sam dosta neobrazovan, o hrišćanstvu sam malo šta znao, prisustvovao na svega par Liturgija. Uz želju da intervjuišem Vladetu Jerotića, imao sam i ogroman strah, jer sam bio potpuno neuk i nedorastao za tako ozbiljnu stvar. Kao u filmu Andreja Rubljova, kada dječak slaže cijelo selo da zna kako se lije zvono i to zvono na kraju ipak zazvoni jako lijepo, tako sam i ja slagao auditorijum da nešto znam, ali zapravo, ključ su bili ljubav i strast koja me je vodila. Jedan susret sa njim me je sasvim ohrabrio.

Sjećam se da sam završavao vijesti u 10 na Studiju B, iz studija se izlazi jednim uskim hodnikom prema garderobi, kad vidim da mi u susret ide akademik Jerotić koji je te noći gostovao na našoj televiziji. Ja sam ga skamenjeno posmatrao, on se okrenuo, upro je prstom u mene i rekao: „Mladiću, mnogo volim da slušam kako čitate vijesti“. Ja sam tu dobio ohrabrenje i jedan podsticaj da ga pozovem telefonom kako bi ugovorili intervju. To je bila prva emisija „Agape” koja je išla na Božić 96./97. Već od 2005. godine akademik Jerotić je u našoj emisiji gost – domaćin.

Emisija „Agape” postoji već 13 sezona, šta je bio cilj na samom početku?

Od prve emisije pa do danas ništa se nije promijenilo, sve teče iz nekog mog doživljaja, iz ljepote odnosa koje sam upoznao u hrišćanstvu. Po meni, pravoslavlje na jedan veličanstven način upućuje čovjeka kako da savlada razne sile u svom životu, da se sretne sa svojim strastima i kako da gospodari njima, kako da nadmudri svoj ego ili da ga pobijedi. U početku sam mislio da ga savlada, a sada da ga ispuni ljubavlju. Od početka sam dobijao komentare, da su ljudi slušali savjete i priče koje su primijenili u svojim životima i da im je nešto krenulo na bolje. Samo to, nikako kao ideologija već: dođi i vidi, probaj, osjeti, moraš da učestvuješ u tome, i neće se ništa odmah desiti. Potrebno je strpljenje, istrajnost i jedna vrsta odvažnosti da se upustimo u tu avanturu. Zapravo, „Agape” je poziv na promjenu.

Objavili ste „Agape antologiju” u četiri toma. Da li u mnoštvu intervjua ima onih koji su Vam posebno dragi i kojih se rado sjetite?

Tu se nalazi preko 500 intervjua i neki se trajno usele u vaša srca. Upravo, knjige su dobar način da se podsjetimo svih tih stvari jer drukčije je to kad se sluša u odnosu na nešto što se pročita. Volim da istaknem intervju sa Jelenom Genčić, ženom koju sam mnogo zavolio, koja mi je ispričala bajku o njenom odnosu sa Novakom Đokovićem. Ona ga je sa pet i po godina upoznala na Kopaoniku, ona je tada imala viziju i rekla njegovim roditeljima kako taj dječak, ukoliko bude pravilno vođen, u 17-oj godini može biti među prvih pet tenisera na svijetu. Genčić ga je vodila do Novakove 12 godine, osim tenisa, ona ga je učila kulturi, umjetnosti. Zajedno su slušali klasičnu muziku, učili poeziju napamet, šetali Kopaonikom, učila ga je botanici. Ulila mu je jednu dozu samopouzdanja jer je osjećala da je on taj, izabrani, i da će biti najbolji na svijetu, ali da mora poštovati neka pravila a to je, da bude skroman i da bude vrijedan.

Dugo radite u medijima, kako gledate na medijsku scenu u Srbiji i Crnoj Gori i da li mediji produbljuju društvenu krizu?

Mediji su, nažalost, kreatori ove krize. Zapravo, mediji su nam dati za najplemenitiji zadatak, da se mijenjamo, da nas informišu ali kvalitetno, pravovremeno, bez ideologije, blaćenja. Takođe, mediju su tu da nas zabave, ali na jedan kvalitetan način kao što je to radila Televizija Beograd kada smo imali božanstvene humorističke i zabavne programe. Na kraju, zadatak medija je i da nas obrazuju, i ako bi se držali tog svetog trojstva, mediji bi ispunili, poslije ljekarskog, najsvetiju dužnost. Danas su mediji stavljeni u službu politike, ideologije, zaglupljivanja i zgrtanja novca. Oni traže tiraže, gledanost, sponzore, to je jedno krvavo klupko koje je teško odmrsiti. Postoje i danas „donkihotovske” borbe, vode ih časni ljudi koji ipak istrajavaju, ali za to je potreban javni servis.

Agape označava neizmjernu hrišćansku ljubav, šta je za Vas ljubav?

Ljubav, to je smisao našeg života ne u moralnom smislu, nego ontološkom, da postanemo bića ljubavi. Ako bih mogao da iscijedim suvu drenovinu iz svega onoga što sam pročitao, što me je nadahnjivalo, sve bih mogao da sažmem u jednu rečenicu: šta je smisao našeg života – to je voljeti i biti voljen.