Frankfurter algemajne cajtung: Ništa od ulaska u EU?

Tekst objavljen u njemačkom dnevnom listu Frankfurter algemajne cajtung koji govori o suštinskoj promjeni u doživljaju proširenja Evropske unije izazvao je veliku pažnju javnosti u zemljama regiona, posebno u onima koje se nalaze u pretpristupnim pregovorima. Tako i makedonska redakcija Dojče vele donosi sažetak ovog teksta, tačnije analize tačaka koalicionog sporazuma konstituenata buduće njemačke vlade.

Nova njemačka vlada mijenja kurs u odnosu na proširenje EU, piše Frankfurter algemajne cajtung, a prenosi Dojče vele na makedonskom.

Bez ukidanja prava na veto u EU biće teško postići novo proširenje

„U koalicionom sporazumu buduće savezne vlade postoji pasus od četiri rečenice koji do sada nije izazivao veću pažnju, iako bi mogao da ima odlučujući uticaj na spoljnu politiku“, objavljuju ove njemačke dnevne novine.

„Proširenje EU i njen kapacitet da apsorbuje nove članice moraju ići ruku pod ruku. Stoga, najkasnije sa sledećim proširenjem, potrebna je unutrašnja konsolidacija i reforma EU koja će je institucionalno ojačati“, piše u tom paragrafu, kao i da „princip konsenzusa u Evropskom savjetu ne smije da postane kočnica u donošenju odluka. To se u principu odnosi i na preostale odluke donijete jednoglasno u Savjetu EU.“

Kako se navodi, ovo je „u suštini odbacivanje od strane Berlina prethodne retorike (koja se ionako godinama nije nazivala politikom) proširenja EU. Zato što formuliše ono što je prisutno godinama: nedovoljan kapacitet EU za donošenje odluka centralna je prepreka za prijem novih članica.“

A kako dalje stoji u tekstu:

„Konačno, svako novo punopravno članstvo donijeće sa sobom i dodatno pravo veta u Evropskom savjetu u onim oblastima politike koja zahtijevaju jednoglasne odluke. Ako EU prihvati sve države koje su dale signal da žele da se pridruže ili već pregovaraju o tome, rezultat će biti da se, na primjer, u spoljnoj politici ništa ne može odlučivati protivno volji Beograda, Kišinjeva, Kijeva, Sarajeva, Skoplja, Podgorice, Prištine ili Tirane. Svako ko ima uvid u unutrašnje uređenje i spoljnopolitičku orijentaciju ovih država mogao bi da zamisli kakve bi to posledice u nekim slučajevima moglo imati.“

„Proruski“ kandidati za članstvo

Frankfurter algemajne cajtung, nadalje, navodi primjere Srbije i Moldavije.

„Na primjer, Srbija: osim nazadovanja u vladavini prava u Srbiji, prijemom ove države vjerovatno bi značilo da se u EU teško može nešto odlučiti protiv Moskve. To bi već bilo dovoljno, kao što pokazuje slučaj Mađarske.

Na primjer, Moldavija: odlučno prozapadna predsednica Maja Sandu još uvjek je na vlasti. Ali prošlogodišnji predsjednički izbori pokazali su na koliko tankom ledu stoji. Reizabrana je samo zahvaljujući glasovima dijaspore u Zapadnoj Evropi. Da je bilo po volji većine Moldavaca koji žive u zemlji, referendum o EU koji je pokrenula Sandu bi propao, a aktuelna predsednica bi izgubila od proruskog izazivača. Neizvjesno je da li će njena stranka uspjeti da zadrži većinu na ovogodišnjim parlamentarnim izborima.“

U tekstu stoji podsjećanje na to da francuski predsjednik Emanuel Makron „godinama upozorava da se zemljama koje se graniče sa EU previše olako obećava članstvo” i da je u nekoliko govora isticao da „EU, koja već ima 27 članica, ponekad funkcioniše više loše nego dobro” pa otuda i pitanje „kako se može zamisliti Unija koja ima 35 članica i koja je zadržala stara pravila.“

„Shodno tome, pomenuti pasus u koalicionom sporazumu (buduće njemačke vlade) znak je i spoljnopolitičkog realizma. Prevazilaženje postojeće situacije, odnosno promjena u pravcu mogućnosti da se odluke u Evropskom savjetu donose samo većinom, malo je vjerovatno, čak i beznadežno. Iako se godinama tvrdi kako predstoji reforma, jednoglasja potrebnog za ukidanje jednoglasja nema na vidiku. Ako njegovo ukidanje postane preduslov za prijem novih članica u EU, kao što se sada traži u koalicionom sporazumu, to takođe znači da se proširenje EU ne nazire. Sve zainteresovane strane to znaju, ali prethodne savezne vlade do sada nisu bile voljne da to dovoljno jasno artikulišu.

Stara-nova alternativa

Nedostatak jasnoće nije ograničen samo na Berlin, našto ukazuje i pogled prema Beču. Tamo je austrijska ministarka za Evropu Klaudija Plakolm iz konzervativne OVP nedavno izjavila da bi voljela da EU primi nove članice najkasnije do 2030. godine. Plakolm je govorila o mogućnosti da se princip jednoglasja privremeno suspenduje. Prema njenim riječima, logičnije bi bilo da se vratimo na jednoglasnost na kraju pristupnih pregovora. Nije jasno kako bi se uslov jednoglasja mogao privremeno ukinuti i šta bi se dobilo ako bi se na kraju ponovo primjenjivao. To je često slučaj: u „nedeljnim govorima“ poziva se na proširenje EU, a da se zaista ne pozabavi poteškoćama koje predstoje“.

Uzimajući sve ovo u obzir, „najava u njemačkom koalicionom sporazumu je napredak“, ocjenjuje se u tekstu njemačke dnevne novine, da bi se odmah nakon toga zaključilo da „na drugom mjestu u dokumentu CDU/CSU i SPD podrivaju sopstvenu jasnoću.“

„`Važnost pristupanja šest zemalja Zapadnog Balkana, Ukrajine i Republike Moldavije u EU je naš zajednički interes. Želimo da dosledno nastavimo sa našim naporima da podržimo EU i njene države članice`, navodi se tekstu. Ako do reforme EU mora da dođe prije njenog proširenja, onda to nije realno. Pri tome, godinama postoji ideja kako da se kandidatima za pristupanje ponudi atraktivan cilj, a da se istovremeno EU ne optereti novim članicama sa pravom veta. To je model pristupa zajedničkom tržištu EU za te države, i to nakon ispunjavanja gotovo svih kriterijuma koje je potrebno ispuniti za punopravno članstvo. Dakle, ostaju visoki zahtjevi, ali oni bi možda bili lakše ostvarivi s obzirom da je cilj i realan i atraktivan. Takav pristup bi proširio pravni prostor EU bez opterećenja političkih struktura“, piše Frankfurter algemajne cajtung.