Fleka sa suđenja vijeka

Piše: Dr Momčilo D. Pejović

Završena je prva f(r)aza DPS-ovske drža(v)ne vlasti i farse od suđenja za montirani i famozni „državni udar“ na nezavisnu, ekološko-natovsku državu Crnu Goru i njenoga tadašnjeg premijera, a sadašnjeg nam predsjednika, koji je inače bio veoma rijedak gost crnogorske Skupštine u njegovoj dvo i po decenijskoj vlasti, i gle’ čuda: Vlada, Savjet bezbjednosti, služba ANB, ministar policije, ministar vojni i tako dalje nijesu imali pojma da im se „sprema državni udar“ u baš u toj, takvoj i toliko bezbjednoj, voljenoj, njihovoj najmilijoj i dugodecenijski trasiranoj (proev)ropskoj, evroatlantskoj državi Crnoj Gori.

Samo je o tome „(sa)znao“, od dostavljača zvanih „svjedok saradnik“ ili „blagovremeno“ (na)čuo preko „kriptovanih telefona LENOVO“, specijalni državni tužilac i (na)ravno na svoju (r)uku, bez da je časio, sve organizovao, hvatajući „teroriste“ čime je (s)priječio zločinačku, (ne)izvjesnu i „moguće krvavu“ namjeru i akciju! (Po)hvatani su svi oni koji su tipovani za hvatanje, a pušteni pod uslovom „priznanja krivice u državnom udaru“ svi koji su „dobrovoljno“ sarađivali sa državnim crnogorskim bezbjedonosnim i drugim službama!

Sve što je brzo to je i kuso, glasi narodna izreka. Zajednički „umjetnički rad“ državne službe naivaca gurnut je na male tv ekrane u „sudskom procesu vijeka“ sa talambasima o „drža(v)nom (u)daru“ ili „pokušaju terorističkog napada“ na tek obnovljenu i nejaku državu Crnu Goru i njenog „oca nacije“ najstarijeg montenegrinskog naroda sa trajanjem više od milenijuma!!!

Za sada je sve (za)vršeno bez (i)kakvoga ličnog odlikovanja ili simboličke državne zahvalnosti za takav (m)oralan čin! Zašto…? Do kada…? Sa kojom (na)mjerom…? Nosioci, naručioci, kolovođe, izvršioci i ostale „cirkusanti“ u cijelom miljeu „kriminalnog udruženja“, organizovanom na brzinsku brzinu u „(zg)odan trenutak“ i na dati „mig“ od strane tajnih i javnih državnih i para državnih službi, uporno su podmetali naučene i naručene „dokaze“ njima pogodnih, poželjnih i odanih (s)pasitelja u liku dvojice „svjedoka saradnika“ zaslužnih da se ne desi „moguće krvoproliće“, koje je par dana pripremano famoznim telefonima „LENOVO“, ruskim specijalnim snagama „GRU-a“ stacioniranim na Zlatiboru obraslom gustom četinarskom šumom „(do)kazano“ radi pružanja logistike i hitnog fizičkog uključenja sa igračkom od „bespilotnog drona“ prilikom juriša-stampeda dvadesetak srpskih državljana, mahom starije godišnje dobi, bez ikakvog iskustva za izvođenje „terorističkog napada“, sakupljenih sa koca i konopca na (ne)obezijeđenu i „otvorenu“ crnogorsku Skupštinu! Niko od „terorista“ da zna da li će glavna „živa meta“ napada te sudnje večeri biti u crnogorskoj Skupštini! I tako je bez nje sve propalo!?

U posljednjem trenutku sve je spašeno?! Pobjeda izborna je izvojevana. Premijer je spašen, a vlast je zadržana još jedan novi mandat i tako u nedogled godinama, više od dvije decenije. (Ev)ropska Crna Gora i dalje (na)stavlja život pod upravom njenoga „oca nacije“! Građani u blagome i letargično-latentnom stanju, sigurnim korakom sa kovertama do pobjede DPS-ovaca. Pobjeda, još jedna u nizu pobjeda…! Ori se sa svih strana, jer „Migov koverat“ je na snazi. Koverte im izboriše pobjedu.
Samo u crnogorskom „državnom udaru“ moglo je biti da bez vatrenog oružja i ispaljenog metka bude svrgnuta dosadašnja DPS-ovska vlast, ulazak u Skupštinu i „ubistvo Premijera“, jer je „arsenal oružja“ blagovremeno „uništen-potpoljen na bezbjednoj lokaciji u susjedstvu“!? Praćke, gas maske, vunene rukavice „bez prstiju“, potkape, četrdesetak pari čizama bez broja (univerzalnog broja!), desetak „boksera“, par sprejeva i nekolika bunta „žilet žice“, kao i sav „zaplijenjeni“ arsenal „oružja“ brižno je „čekao“ sklonjen i smješten u „(iz)najmljeni“ privatni stambeni objekat nikog drugog do čovjeka koji je montenegrinski odan i zaposlen u bezbjedonosnim policijskim organima države Crne Gore! Naravno „arsenal od oružja“, namijenjen „kriminalnoj organizaciji“, a bez komandanta koji bi rukovodio cijelom akcijom za izvođenje „državnog udara“, uredno je imao svoje reverse koji su trebali poslužiti za „dokaz“ ozbiljnog organizovanja i (pre)uzimanja iz nekog od magacina, jer su izvjesno je pripadali državnim institucijama, vojnim ili policijskim.

Uzaludno su sudski istražitelji, bezbjedonosne tajne i javne državne službe pisale zamolnice, zvale, prizivale, prijetile, saslušavale desetine i desetine svjedoka koji su prodefilovali kroz sudnicu Višega suda u Podgorici ili putem video linka ispitivani u predmetu Ks. br. 14/2017. da otkriju „zavjeru“ onih lica koja su bila „uključena“ u „državni udar“ ili su imali „bilo kakva saznanja“ o formiranju terorističke grupe sa ili bez oružja, kojom niko rukovodio nije, o čvrstoj namjeri da 16. oktobra 2016. godine na dan izbora u Podgorici, izazove haos, provali u Skupštinu i „prolije krv“ nedužnih građana i njihovog, ne daj ti ga Bože, Premijera!

Naravno, i zvanični sudski „vještaci“ programeri elektro i telekomunikacione struke dali su „svoju“ riječ dokazujući ono što ih niko nije pitao, a nemušto se izjašnjavali na pitanja advokata kao odbrane osumnjičenih za „državni udar“. Pokazali su svoje visoko „stručno znanje“ pred široki auditorij javnoga tv servisa da su izvedeni „dokazi“ vješto ekstrahovani djelovi koji samo idu u prilog teretu optuženih bez obzira što su i sami nekoliko puta tokom „vještačenja“ utvrdili i potvrdili da njihov „alat-program“ nije mogao otkriti (ne)otkriveno i da je imao „stručni nedostatak“ zvani zastarelost programa, koji su tokom vještačenja oni sami koristili i konstruisali svoje ili naručene „dokaze“ u interesu službe koja ih je odabrala i imenovala. A šta su tek pronašli u desetine hiljada imejl poruka to samo oni znaju, a oni koji su slušali i gledali tv prenose iz sudnice ostali su uskraćeni za „krunske dokaze“.

Da je riječ o pravnoj državi i da je prava i pravde, kao što ih nema, navedeni „državni udar“ ili „pokušaj terorističkog napada“ na crnogorsku Skupštinu odavno bi bio (od)bačen od strane pravosudnih organa i mogao bi poslužiti samo kao futuristički pilot projekat za neku crnogorsku pozorišnu predstavu ili crtani film za djecu uzrasta do tri godine.

Da nije bilo javnoga tv prenosa iz sudnice Višega suda u Podgorici za kriminalno djelo zvano „državni udar“ možda bi i nekako moglo ponešto promaknuti crnogorskoj javnosti, pa bi presuda koja se očekuje 9. maja tekuće godine imala neku specifičnu težinu odnosno satisfakciju za državne organe Crne Gore i sve one koji su bili uključeni u montiranje cijeloga slučaja, kao i farse od suđenja. Ovako, presuda koja je izvjesna i biće donijeta odnosno pročitana simbolično baš na „Dan pobjede“ imaće kontraproduktivno dejstvo za sve one koji su pisali scenario i režirali „državni udar“ i na kraju donijeli sudsku presudu koja će upravo biti negacija prava, pravde i istine u samom sudskom procesu u predmetu Ks. br. 14/2017. Biće to poraz kako sudskoj praksi tako i teoriji, sudskom tužilaštvu i sudskom vijeću za izricanje sudske presude „počiniocima i učesnicima“ takozvanog „državnog udara“.

Sve ono što smo imali prilike čuti i vidjeti u ovom montiranom „državnom udaru“ u proteklih godinu i po dana trajanja sudskoga procesa scenaristi, režiseri i monteri nijesu uspjeli da (do)kažu ništa što bi moglo biti validno ili kao krunski dokaz da bi organizatori i izvršioci „državnog udara“ mogli biti osuđeni na bilo koje vremenske kazna zatvora, a već se njih nekoliko nalazi u pritvoru više od dvije godine.

Ispred laičke i stručne javnosti, pravne i sudske instance javno iznošenje završne riječi svakog po na osob pojedinca kao optuženih-osumnjičenih ili okrivljenih i advokata kao njihove odbrane, PADA I NIŠTAVNA je bilo koja OSUĐUJUĆA PRESUDA i kazna. SAMO OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA za okrivljene u „državnom udaru“ donekle može biti njihova moralna satisfakcija.

Sud javnosti je imao priliku da se uvjeri u sve „dokaze“ sa kojim je Specijalno državno tužilaštvo imalo na raspolaganju i sa kojima je podnijelo tužbu i ujedno predložilo Višem sudu u Podgorici da osumnjičene proglasi krivim i donese presudu za učinjena djela.

Bez obzira na „presudu“ Višega suda u Podgorici i visinu kazne koja bude odmjerena, duboko sam uvjeren i ubijeđen da su „počinioci“ u navedenom montiranom „državnom udaru“ MORALNI OSLOBOĐENICI I POBJEDNICI kojima pripada pravo na SLOBODU, izvojevanu teškom mukom NEVINO optuženih za „državni udar“, koji je montiran samo u interesu održanja onih koji su na vlasti svih ovih tridesetak godina i naravno njihovoga „oca nacije“.

Sud javnosti je u ovom slučaju jači od bilo kakve presude i on je za osumnjičene satisfakcija u bilo kojem i kakvom god ishodu. U krajnjem ishodu SUD JAVNOSTI je donio OSLOBAĐAJUĆU PRESUDU i tu je montiranom „državnom udaru“ kraj, a tužilačkoj i sudskoj farsi pravni i moralni poraz. Biće da se priča: Osta fleka sa „suđenja vijeka“.

Ovo je bila moja „završna riječ“, kao slobodnog, nezavisnog i nestranačkog građanina, istoričara i naučnog radnika, koji ima pravo na slobodu mišljenja i javnog reagovanja na sva društveno-politička dešavanja u državi Crnoj Gori u kojoj je rođen, u kojoj živi i ujedno stvara.