Filozofija mediokriteta

Da li će Crna Gora postati članica zloglasnog  NATO-a ili ne  definitivno neće zavisiti ni od Vašingtona, ni od Brisela, a ponajmanje od  ovdašnje trenutne parlamentarne većine.

Prije svega, epilog oko (ne) učlanjenja u Alijansu zavisi od  crnogorskih građana. Znam, kazaće mnogi – „jes’, kao da narod neko pita“. E, pa, pita, i te kako pita, tamo gdje naroda ima! A ima li ga kod nas, i koliko ga ima? Da je sreće, dilema bi bila – ima li izdajnika,a ne – ima li naroda. Zapravo, suštinsko pitanje je koliko je mediokriteta u građanstvu.

Jer, ukoliko timovi američkih eksperata (koji uveliko na terenu tragaju upravo za odgovorom na to pitanje) budu procijenili da će u jednom trenutku imati kritičnu većinu onih koji obavezno prihvataju sve što im se nameće bez ikakvog kritičkog promišljanja, onda NATO  ima „vrapca u ruci“, bez obzira na rezultate istraživanja raspoloženja građana koji su u ovom momentu u ogromnoj većini protiv ulaska Crne Gore u taj ratni i okupacioni vojni savez.

Ako vam, primjera radi, brat od tetke radi na ruševinama nekadašnje Luke Bar, gdje ga je zaposlila partija koja promoviše NATO, ili ste pak sami tamo zaposleni, bez obzira na to kad ste zadnji put primili platu, i nezavisno  od vaših  ideoloških i političkih uvjerenja, to je već ozbiljan „potencijal“ da postanete mediokritet ako to već nijeste.

Imaćete „dobar“ alibi za odlazak na promotivni NATO skup ili ne daj Bože da na mogućem referendumu o NATO-u zakoružite „DA“. Za društvo u kafani koje neće uraditi isto što i vi, i za širu rodbinu, uvijek ćete imati izgovor po već ustaljenom šablonu sa nekih drugih referenduma, popisa i izbora, koji bi otprilike ovoga puta glasio -„morao sam, da mi brata s posla ne bi najurili, a ja sam ‘u duši’ protiv NATO-a“. Zvuči poznato, složiće se mnogi.

To što će NATO vojnici, a posebno Amerikanci iz njihovih redova stati čizmom  za vrat (a kamom ispod vrata) vašoj državi, porodici i vama lično, to nije naročito bitno ako ste mediokritet. Nije ni najmanje važno ni to što će u slučaju ulaska Crne Gore u NATO američki državljani imati dozvolu da vam pred vašim očima siluju majku, suprugu, sestru, i koga god oni požele. Za to neće odgovarati, jer ste vi tako odlučili.

Ili, da budem do kraja precizan, vi biste glasanjem za NATO u svoje i u ime vaše djece kao svoj prihvatili i sporazum države Crne Gore i SAD-a nazvan „Član 98“ kojim se Crna Gora obavezala da Međunarodnom krivičnom sudu neće izručivati državljane SAD, koji bi pred tom institucijom bili optuženi za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Poništavanje tog sporazuma javno je više puta tražila i Evropska unija, tek da napomenem.

Nijesu dakle „jenkiji“ abolirani unaprijed samo za moguća silovanja (a po tome su se posebno „proslavili“ po cijelom zemljinom šaru), već i u slučaju da vam zapale kuću, pobiju porodicu, prognaju narod, preoru groblja, poruše crkve, manastire, džamije, sinagoge…

Dakako, za sve moguće strahote „Ujka Sem“ i njegovi rođaci imaju i potencijalne izvođače radova među crnogorskim državljanima. Kao što ih imaju i na Kosovu i Metohiji, a evo, svjedoci smo poslednjih sedmica i u Bivšoj jugoslovenskoj republici Makedoniji.

BJRM nije članica NATO-a zbog spora sa imenom države, ali je NATO našao prečicu kojom je stigao u Makedoniju.

Treba li podsjećati da je okupacija južne srpske pokrajine uslijedila 1999. godine dejstvom NATO pakta uz potpuno izmišljeni povod za agresiju koja je imala dobro poznat epilog.

Praćena stravičnim etničkim čišćenjem i genocidom ta okupacija traje duže od deceniju i po, i za to niko ne odgovara. Odnosno, gle ironije, odgovaraju žrtve – jer je „sud“ formirao dželat i sudi se po „zakonima“ dželata. No, ne može trajno, srećom.

Projekat „velike  Albanije“ nije osmislio NATO, i to je notorna istina, od  koje se ne smije bježati. Promoviše  se još od Berlinskog kongresa, kada NATO nije bio ni u  pelenama, ali svoj zenit dostiže upravo u vrijeme pokušaja zločinačke sjevernoatlantske alijanse da uspostavi  apsolutnu dominaciju planetom.

„Sticajem okolnosti“ taj projekat postaje u međuvremenu oruđe u krvavim rukama NATO-a, kojim se primarno Sjedinjene američke države služe u borbi za vojno zaposijedanje teritorija na kojima pretežno živi pravoslavni živalj na našem dijelu Balkana.

Dakle, albanski  ekstremistički pokret u Srbiji (jednako na Kosmetu i oko  administrativne linije između  pokrajine i ostatka države) i Makedoniji,  prihvatio je ulogu topovskog mesa NATO-a i SAD-a zarad „viših ciljeva“.

Uzgred, učestali dolazak osuđenog masovnog ubice i terorističkog vođe Hašima Tačija u Crnu Goru i njegovo proglašenje za počasnog građanina Ulcinja nikako ne može biti u funkciji očuvanja mira, koliko god on možda bio prividan. Posebno se tu ništa nije moglo odigrati bez koordinacije sa NATO saveznicima. Jer, zaboga, naučili smo da je punjenje buradi barutom omiljena „predigra“ Alijanse, prije nego ona dođe da „gasi požar“ i „spasi nas od nas samih“.

Pomenuti ekstremistički pokret, zvao se on formalno „UČK“, ANA“ ili „ONA“, zapravo je duša i tijelo albanskog naroda na svim teritorijama zacrtanim na mapi „velike Albanije“, tako da ni pred tom, takođe notornom istinom, ako nijeste mediokritet, nećete zatvarati oči. Naročito ako znate da  realizacijom tog projekta nestaje Crna Gora, jer bio veći dio njene teritorije, kako kažu promoteri te ideje, bio „vraćen“ albanskom narodu.

Treba li podsjećati  i na to da je Albanija odavno članica NATO-a?  Teško da ima mentalno očuvanog čovjeka s našeg podneblja koji vjeruje  da je  zemlja orlova, bunkera i mercedesa  ispunila formalno proklamovane kriterijume za prijem u Alijansu. Posebno, recimo, u domenu suzbijanja korupcije ili u jačanju vladavine prava.

I, Crnogorci, hoćemo li u NATO filozofijom mediokriteta? Imamo li glave ili samo usta za žvakanje onoga što nam se servira, bilo laž ili istina?