Fenomen postsezone

Nisu samo Primorci, nego su i konobari sa strane, vremenom razvili osjećaj da prepoznaju tačan dan kada predsezona prelazi u sezonu, i kada to tačno počinje turistička postsezona…

Ove je godine na Bokeljskom primorju, a vjerujem i na ono malo prostora od Čanja do Ulcinja, postsezona počela 25. avgusta.

Da nije dnevnopolitičkih infuzija otrova, to bi po svemu bilo zlatno doba godine. Dani su lijepi, more je i dalje toplo, nema nesnosnih gužvi, nervoze i tropskih vrelina. Postsezona je vrijeme kada je pametno voditi djecu na more. Za postsezonsku djecu vlada mišljenje da su vaspitanija, i bistra, jer ih oko često pronalazi s knjigom, na plaži, u restoranu, na terasi.

Sezonski su hitovi, hvala globalizaciji, svuda isti. Čita se lako, uglavnom reklamirano štivo, „za pod suncobran na plaži“: Braunov „Inferno“, Koeljov „Rukopis iz Akre“, Hoseinijev „A planine odjeknuše“… Istina, ima i nekih lokalnih odstupanja. „Pomorska lica Boke Kotorske“ Siniše Lukovića trenutno je najtraženiji naslov u četiri priobalne opštine. Žanr: popularna istoriografija, puna faktografskih čudesa, s oko 500 fotografija.

Sa strancima se obalni čovjek sreće svakog dana. Rusi su posvud. Ima Nijemaca, Engleza, Francuza. Na Zapadu Boke ima dosta Norvežana. U Kotoru, na istoku, i dalje se teško prolazi uskim ulicama Starog grada – kad pristigne brod kruzer i iz sebe kad izbaci hiljade postsezonaca.

Gle, većina koja dolazi sa Zapada, nema sumnji u to da li je Bašar al Asad upotrijebio hemijsko oružje. Iz razgovora vidim da su bez izuzetka, čak i oni koji sumnjaju, zaduženi. Kao da moraju da vjeruju u zvaničnu verziju – svega – da im se ne bi, jače, zategla omča oko vrata.

Domaći pak sa zebnjom prate vjesnike bankrota: vlast koja je finansirala samostalnost*, suverenost*, nezavisnost*, slobodu* od Srbije, zastavu na Ist Riveru, novi jezik*, novu istoriju*, novu školu*, novu crkvu*, nove tablice, dokumenta, i nov kod… zadužuje se iz dana u dan. Da bi nešto gradila, proizvodila ili u nečemu napredovala? Jok. Da bi još koji put udijelila plate i penzije.

Postsezona je fenomen.

Tada je na moru poslovično najljepše.

Ko otvori novine, uključi TV ili se konektuje – razbio je čaroliju.

Opaziće kite profesionalnih optimista: političari su se vratili. U svoja odijela, i u svoje napisane uloge.

Zapad je najbolje živio u decenijama za nama. Dvadeset četvrtog marta 1999. počela je postsezona.

Nikola Malović