Fenomen marginalizacije

Piše: Slaviša Čurović

Postoji u našem društvu jedna nevjerovatna potreba, ali ne samo kao paradoks nego kao pravilo, da se sve marginalizuje, pretvori u provincijalnu skasku gdje se lamentira nad svjetskim problemima a ne dobacuje se ni do kraja sopstvenog dvorišta sa bilo kojim pitanjem.

Zašto ovo? Razmišljam kao nekadašnji učesnik raznih festivala po Crnoj Gori, koliko su oni u svom vremenu, a ne predavno, bili značajni i okosnica društvenog života kod nas, pa i života regiona ako hoćete. Znao sam da je to vještačko upumpavanje “ kulturizma “ koje je počelo negdje 1997-me, bilo proizvod težnje i ideje tadašnjih lukavih vlastodržaca da uzburka more i udarcima daskom o isto predstavi sve to kao trajnu Šekspirovu “ Buru “ koja neće prestati ni kada dođe nezavisnost kojoj se težilo.

„Grad Teatar“ u Londonu, Beču, Parizu, Atini, igra se Šekspir barabar sa bilo kim iz Evrope, najveća rediteljska imena dolaze, glumci se utrkuju ko će biti tamo…CNP ode na „Sterijino Pozorje“ u Novom Sadu i uzme npr.9 nagrada, Filmski Festival u Herceg Novom liči na ono što je Sarajevski sad, Festival pozorišta za djecu u Kotoru je bio brend van okvira regiona, Mini Fest u Podgoricu donosi umjetničke filmove koji se par dana ranije prikazuju u Londonu…I da ne nabrajam dalje…A ima toliko toga.

A onda kreće autodestrukcija nakon 2006. Nije više bilo bitno ništa što bi Crnu Goru izdiglo i ostavilo tamo gdje se pozicionirala, nego se lokalna pamet uključila u provincijalizaciju, pozauzimala busije, apanaže i počela sama da osmišljava koncepte samoprovincijalizacije i samodovoljnosti…To naravno, nisu mogli da rade do te 2006.jer su kretori kulturne politike znali da ako hoće regionalni rezultat moraju biti povezani sa svim regionalnim centrima, ponajviše Beogradom.Perfidnom igrom su skupili dovoljan broj umjetnika odatle, dali im slobodu kreiranja a onda lupali svoje etikete i smišljali kako će sve to “ da razbucaju“ čim dođe „Majska zora“. TAKO JE I BILO…

E onda su se sami, otjeravši svaku pamet od sebe, ispromovisali onakvim kakvi i jesu…Samodopadljivi, netalentovani, kleptokrate, neobrazovani, užegli u koktelima koje su sami režirali i nastajala je erozija. DUHA PRIJE SVEGA.

Sve je svedeno na mjeru koju su oni sami kreirali prema sopstvenoj mogućnosti, koja nije dobacivala dalje od jeftinih stanova “ kupljenih “ od države i patetičnih spjevova i stihoklepanja na scenama o “ ojađenoj nam domovini od vazdašnjeg neprijatelja“. Naravno, djecu su posmještali po Beogradu i drugim adresama i gledali da se što više para stvori za sebe a što manje kulture da narodu.

I šta im je na kraju ostalo da brane, da parafraziram Čerčila ? Samo svoje pozicije i jadne želje za vječitim batrganjem u blatu duhovne praznine. Na to su sveli Crnu Goru. I takvi kakvi su, i takva kakva je, ta vlastela je morala pasti.

Šta su nam ostavili ? CNP koji prokišnjava, „Grad teatar“ sveden na mjeru da niko ni ne zna da postoji, Filmski festival u Herceg Novom traži žiri po stanovima dva sata pred početak istog, a na premijeri ostaje 47 gledalaca, Festival pozorišta za djecu je sada lokalnog karaktera, Bugari i Subotica koji su učili od nas su miljama ispred, MINI FEST je srušen kad i „Kino Kultura“ i tako redom. NEMA ŠTA, MAJSTORI SU SVE OPRAVILI, živjeći u svojim penthausima i vozeći džipove od napornog rada “ na kulturi !!! “

Pa se čudimo sprdanju Njegošu sa Severinom i performansom koji recituje predpenzoni recitator, a režira dokoni crtač? I pravimo dramu oko toga? Pišemo o toj sramoti ?!?!

Pa sve je to rezultat ovih kabadahija od 97-me naovamo. Sumnjam da će iko ovo ozbiljno shvatiti da nam treba zemlja koja opet mora biti prvjenac mediteranskog teatra, da naš nacionalni teatar mora modernizacijom stići do visina koje je imao, da naš filmski festival mora da ima IMENA koja ga pokreću i tako dalje…Ne bih da dajem recept onima kojima će mnogo toga dopasti, ali znam kakav je put i kako ga preći.

Za to mora biti društvene odgovornosti i saglasja, vođenog pametnim resentimanom, onim u kome se granica postavlja svake godine više, sa ljudima koji znaju bolje,a to se zove KULTURNA STRATEGIJA.

Ako ne budemo znali da moramo da se branimo kulturom i da je odbranimo stvaranjem dodatne vrijednosti društva kroz istu, postajaćemo, što smo od 2006- te naovamo, crna rupa kulturne djelatnosti, provincija po mjeri netalenta koji je to sve vodio 30 godina i nikakav Hudini nam neće pomoći da uhvatimo priključak sa regionom, koji po svojoj pameti shvata da je ulaganje u
kulturu jedini izraz koji može osobenost jedne države dati Evropi.

Onoj istoj Evropu koje su nam usta puna, istoj onoj koja odvaja ogromna sredstva za baš to, očuvanje posebnosti svake države iz nje…

Ali možda mi budemo osobenost nove vrste, a to je da kulture nema, ili da i ono što imamo bolje da ne pokazujemo nikom jer će nam se ozbiljni ljudi smijati, pametni će nam se ljubazno smješkati a mi sami nećemo znati za bolje od ovoga što imamo sad, jer ćemo opet neznalicama dati u ruke da čuvaju ono jedino što nam pred svijetom može biti karta za ulazak u voz promjena i brzine 21.vijeka – KULTURU, koju baštinimo u takvoj različitosti da smo po tome najbogatija zemlja u istoj…

ALI LJUDI…LJUDI I IDEJA SU KLJUČ. I jedini resurs koji imamo, a koji smo nepotizmom razvijali od Pariza do Beograda, od Berlina do Zagreba, od Istanbula do Beča, ne pitajući sebe “ ŠTA SMO MI TO, MI IZ CRNE GORE ?“ . I kako to da sačuvamo i prezentujemo svima.

Odgovorno tvrdim da možemo. A HOĆEMO LI ? To je već pitanje za donosioce odluka. Naše donosioce…