Feljton: Kad su vakat kaljali insani – nekad i sad (VI dio)
1 min read
Darežljive udovice, hromi pljačkaši – nisu pisci istoričari
Mihailo Lalić spada svakako među naznačajnija književna imena u Crnoj Gori u XX vijeku. Rastoder je u svojoj studiji, u dijelu „Zločin u literaturi i štampi“, naveo i odlomak iz Lalićevog književnog djela „Zlo proljeće“ u kom se pominje događaj u Vraneškoj dolini 1924. godine. Naravno, i Lalićeva literatura je tu zbog „činjenica provjerljivih u primarnom istorijskom izvoru“. Sagledaćemo na kratko Lalićev opis događaja u Vranešu.
„Onda dođe glas da je u Bijelom Polju poginuo neki Bošković, vrlo važan čovjek. Poslije se doznalo da je ubijen zbog neke žene, udovice darežljive prema muškarcima, i znalo se ko ga je ubio – ali u tom trenutku govorilo se samo o Turcima i o njihovom odmetniku Jusufu Mehonjiću.“
Boško Bošković je stradao, u stvari, zbog nekog ženskog čeljadeta i to ni manje ni više „udovice darežljive prema muškarcima“. Čak se, kako Lalić tvrdi, odmah znalo ko ga je ubio, ali se u tom trenutku govorilo samo o Turcima.
Zanimljiv pristup i nove činjenice – provjerljive.
„Niko Cemović je pozvao Vasojeviće iz dva sreza da osvete „srpsku vilu“, po selima je nastala pucnjava i dozivanje. Pljačkaši su uživali da ih neko nazove osvetnicima – pođe iz našeg sela sve osim Luke Ostojina Tajovića, pođe čak i hromi Nikola Kačaranda, badajući onom kraćom nogom kao da sadi kupus.“
Nigdje ne postoji, čak ni u ovoj studiji, podatak da su Vasojevići učestvovali u ovom događaju.
Interesantno je i to da je u pljačku pošao i hromi Nikola Kačaranda, sve badajući onom kraćom nogom. Vasojevići su udaljeni od Vraneša od tridesetak do sedamdesetak kilometara. Ta udaljenost je, naravno, za Lalićevog junaka sa kraćom nogom „dječija igra“. Sve „badajući“ na kraću nogu Kačaranda prelazi desetine kilometara i bez problema stiže na lice mjesta. Da bi priča bila „provjerljivija“ Lalić dalje piše:
„Kačaranda se nije dobro proveo: sve su bili opljačkali dok je on stigao. Našao je samo nekakav kazan za pranje, vrlo težak, i uzeo ga.“
Sve je dakle temeljno popljačkano dok stiže hromi Kačaranda. U nekoliko desetina sela, gdje je živjelo nekoliko hiljada stanovnika, ostao je samo „nekakav kazan za pranje“. Svi ostali kazani su, dakle, već odnešeni. Sve šerpe, lonci, poklopci, vile, grabulje i sva sila ostalih stvari potrebnih za život na selu.
Činjenice, su, činjenice skromno bi zaključio Šerbo Rastoder.
Poslije opisa pljačkaškog puta Nikole Kačarande Lalić u tri kratka pasusa opisuje šta se dalje dešava sa opljačkanim stvarima i stokom po Vasojevićima i, potom, slijedi rečenica:
“Krajem ljeta ukrade se konj Vučka Đemića, i to se odmah rašču kao da je iz crkve ukradeno.“
Ova tri pasusa, koja se nalaze prije citirane rečenice, opisuju kratko vrijeme, najviše tri do četiri mjeseca, poslije pohoda Lalićevih junaka na Vraneš. Potom stiže i kraj ljeta, zapisuje književnik.
Događaj u Vranešu desio se, po Laliću, dakle u proljeće, kako i samo djelo nozi naziv „Zlo proljeće“.
Može i tako, umjesto u novembru, u jesen, kod Lalića se Vraneš dešava u proljeće.
Bitno je da kao istorijski izvor u studiji koristimo literaturu u kojoj su „činjenice provjerljive u primarnom istorijskom izvoru“.
Ovo kratko bavljenje, u studiji navedenim, odlomkom iz Lalićevog književnog djela nikako ne znači negiranje toga da je bilo pljačke u ovom nesrećnom događaju, već ima samo za cilj da ukaže da je nedopustivo koristiti književnost u sagledavanju istorijskog događaja na način kako to radi Šerbo Rastoder.
Jeste li znali da su literarne, odnosno umjetničke istine, veće istine od pojedinačnih slučajeva koji se opisuju u novinama. Zbog toga Lalić u svom književnom djelu taj zločin smješta u proljeće iako vrlo dobro zna da je bio u jesen. Veličina nesreće sa pobijenim narodom se još više ističe proljećem kad počinje novi život, kad sve buja i raste a u Šahovićima je sve uvelo i ugašeno. Isticanjem tog kontrasta tragedija naroda Šahovića postaje još veća.Knjige treba da tumači ko ih zna tumačit a ne svaka budala da bi potvrdila svoje nakaradno mišljenje o nekoj istini!
Ako na primjer slikar hoće da naslika tipičnu žensku ljepotu on nikad ne može da nađe savršenu ženu u svakom pogledu. Kod jedne je lijep nos, kod druge tijelo, kod treće kosa… On od svake uzima ono što je najljepše i naslika ljepoticu kao umjetničko djelo. Eto, gospodo, koja se toliko ogorčeno protivite što Rastoder vjeruje umjetnicima, šta znači istina i na koliko načina se može kazat.Država koja je organizovala pokolj muslimana preko načelnika Sreza Nikodima Cemovića i bjelopoljskog poglavara Laza Bogičevića uz učešće i pomoć žandrmerije pokušala je da to sakrije ćutanjem o tom događaju. No, umjetnici NE ĆUTE!
Kako može Šerbo da bude šef katedre za istoriju kada ne praktikuje da koristi provjerene istorijske izvore, već se koristi djelovima romana. Voljela bih i da čujem mišljenja drugih istoričara, pogotovo komentar na ove navode iz romana
Vrlo interesantno sto pisete,narocito Djilas i Lalic,na pocetku svog stvaralastva valjda i nije moglo drugacije,i jedan i drugi Crnogorci nasli su mozda jedini put da svoja djela na pocetku docekaju svjetlost dana jedino tako sto su svojaim djelima , nedjela u njima morala biti srpska,iako su i jedan i drugi bili Srbi ,mada ne odmah Djilas.
lalicu je bilo teze ,mnogo teze ,trebalo je dokazati da se sa Lekom nema nikakvih dodira ,cak ni plemenskih a ne krvnih,zato se mozda ovako i pisalo a djelo je proslo.
Interesantne su njegove dvije zadnje knjige,kad njih napisa presta interesovanje za Lalica.
I Lalic i Djilas mada Djlas manje prodjose put od Savla do Pavla,ovo ne mislim na vjeru nego u knjizevnosti.
samo napred ,neka je pokoj dusi nevino ubijenim zrtvama
Otkad je Šerbo počeo da nam piše istorije, svako godišnje doba nam je ZLO PROLJEĆE!
Damjane, ne vrišti ko tvoj konj Zelenko na Šerba i njegove istorije kad ti nijesi napisao ni jednu a o istoriji znaš samo preko gusala!
Kako je Šerbo i za Lalića umio da ,,se uhvati“!
„Onda dođe glas da je u Bijelom Polju poginuo neki Bošković, vrlo važan čovjek. Poslije se doznalo da je ubijen zbog neke žene, udovice darežljive prema muškarcima, i znalo se ko ga je ubio – ali u tom trenutku govorilo se samo o Turcima i o njihovom odmetniku Jusufu Mehonjiću.“ – Upravo čitam ovu knjigu! Ispit!
Ne volim kad Lalića, velikog Lalića petljaju sa Šerbom!