Feljton, 140 godina od rođenja patrijarha SPC dr Gavrila Dožića: Vodio Srbe u vrijeme velikih iskušenja (16)!

Piše: Miljan Stanišić

Sa patrijarhom Gavrilom Dožićem iz manastira Ostroga Njemci su odveli i arhimandrita Leontija Mitrovića, tako da je manastir ostao bez starješine. Nekoliko dana tu ulogu je preuzeo jeromonah prof. Mirko Dragović, a potom je mitropolit Joanikije postavio jeromonaha Pavla Pavićevića iz manastira Ždrebaonika, da vrši dužnost upravnika manastira Ostrog do povratka arhimandrita Leontija, koji je u internaciji bio nešto više dva mjeseca, pa se potom vratio i preuzeo dužnost. (Arhimandrit Serafim Kašić, Uspomene, str. 19)

Patrijarh je odveden za Sarajevo, gdje je na suđenju pred njemačkim vojnim sudom optužen da je u svojim govorima podizao u masama ratoborno raspoloženje koje se sastojalo u tome „da treba dati svaki otpor silama Osovine“. Patrijarh o toj situaciji piše: „U ovom trenutku pade mi u oči pred oči mučeništvo i svaka iskušenja našega naroda u ovim danima. Nemci su nas biološki trebili. Bile su mi pred očima slike mučeništva naših prethodnika koje su Turci žive na kolje nabijali. Umirali su za ‘krst časni i slobodu zlatnu’.

Nisu nikada hteli da se ponize i predaju svojim slabostima. Taj i takav primer bio je svim pravim Srbima putokaz u iskušenjima…Da su mi Nemci postavili izbor da biram ili smrt ili da dam deklaraciju preko nemačkog tumača, sigurno je da se ne bih dvoumio. Zar bi drugačije uradili Hadži-Đera i Hadži-Ruvim, i hiljade znanih i neznanih. Da nije bilo duha Obilića, vladike Danila, Mandušića, Karađorđa i drugih zar bismo mi danas bili sposobna nacija, da se 27. marta junački ispravimo pred Hitlerovim diktatom? Da nije bilo kosovskoga duha i viteškog pravca u borbi protiv Turaka, zar bismo mi danas mogli ostvariti jednu veliku državu? Meni je taj stav uvek bio pred očima. Što je glavno, ovaj nas je pravac vodio i hranio u prošlosti, i ništa nam ne preostaje, nego da ga u svemu nastavimo, kao put naše budućnosti“. (dr Gavrilo Dožić, Memoari, str. 411-414)

Prema nekim autorima, a na osnovu pojedinih izvora iz tog perioda (izvještaji, pisma telegrami i dr.) na saslušanju patrijarha Gavrila u Sarajevu 26. aprila iznio je da SPC nije imala upliva u državnu politiku: „Buduću da je Nemcima bilo stalo da pre svega pohvataju i kazne vinovnike 27. marta, patrijarh je posebno isleđivan o tome. Prema nekim podacima patrijarh je pokušao da drugačije predstavi svoj stav, tvrdeći da nije bio protiv Trojnog pakta i da je bio prinuđen da istupi jer tadašnja vlada nije učinila ništa da narod pripremi. U dopuni izvještaja patrijarh je rekao da do 20. marta Sinod nije ništa znao o političkoj situaciji i da ga je tog dana pozvao knez Pavle u Beli dvor i rekao mu za Pakt. On je knezu predao strogo poverljivo pismo br. 42 od 23. marta 1941. godine o tome da Sinod smatra da treba sačuvati neutralnost. Kada je Vlada potpisala Trojni pakt, on je ponovo imao sastanak sa regentom dr R. Stankovićem. Tom prilikom su se sporazumeli da će Vlada, preko delegata, članovima Sinoda dati posebno objašnjenje. Uveče 26. marta u 20 časova kod patrijarha je bio dr M. Konstatinović, ministar pravde, i predložio da na zasedanje Sinoda zakazano za 27. mart dođu Dragiša Cvetković, Cincar Marković i on. Iste noći je došlo do preokreta i puča“. (R. Radić, n.dj., str. 360)

Prvih dana maja patrijarh je iz Sarajeva prebačen za Beograd. Nekoliko dana je bio smješten u zatvor Okružnog suda, a zatim je smješten u manastir Rakovica, gdje je imao daleko povoljnije uslove za život, ali ne i za duhovni rad. I gdje je bio pod prismotrom. Njemačke okupacione vlasti su 23. aprila zaposjele i zgradu Patrijaršije, pri čemu su zaplijenile novac, vrednosne papire i ostale dragocjenosti. Time je praktično bio prekinut njeni rad, kao i svih njenih tijela. Na bolji tretman patrijarha Gavrila od strane Njemaca uticala je intervencija šefa Komesarske uprave Milana Aćimovića, što je uticalo da bude smješten u manastir Rakovicu. Navodi se da je iz manastira Rakovica patrijarh Gavrilo 12. maja poslao poruku episkopu Arseniju, gdje ga upozorava da ga ne bi posjećivali zato što se policija zbog toga buni. Potom se raspitivao za sudbinu mitropolita Dositeja i dr., a na kraju je zatražio da ga snabdiju „nekim delovima odeće i cigaretama“. (R. Radić, n.dj., str. 361; dr Gavrilo Dožić, Memoari, str. 438-461)