Fašizam, podlost i papazjanija

U sveopštoj političkoj bijedi našeg doba, u medijskom bućkurišu u kome se neprestano kuvaju laži, oholost, prevrtljivost, nitkovluk i prepredenost, ništa nije, makar se čini, više za žaljenje od kukavne zloće skrivene ispod površnog intelektualizma i našminkane, nominalnim antifašizmom i građanskim vrijednostima, rugobe podlosti. Danas smo svjedočili nepristojnoj hajci na jednu damu, nažalost, takve hajke postadoše uobičajene u čojskoj Crnoj Gori, ali ova je hajka atipična, jer je pokušala da se upodobi u ironični igrokaz koji kazuje sve što kazuje, a zapravo, htio bi autor – kazuje nešto drugo.

Vrli, načitani, kolumnista Vijesti, pošto je zamočio pero u otrov gebelsovske domišljatosti, napada najnoviji izbor Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta za direktorku Filmskog centra Crne Gore, gospođu Aleksandru Mandarić Božović, nagrađivanog filmskog i televizijskog producenta sa dugogodišnjim radnim iskustvom. Napada, smjeli kolumnista, još i političku prošlost kandidatkinje, pa se latio i komšijskih dvorišta, kripti hramova, helikopterskih desanta, Pilatovih žena, hitova Igija Popa i odjedared, kao aperkat u solarni pleksus, na iznenanđenje čitaoca naviknutih na kakvu-takvu pristojnost, slijedi rečenica: „(…) u Crnoj Gori debela trećina Srba – onda mislim da upravo oni mogu da se osjećaju najviše ljuti i povrijeđeni načinom podvižnice Bratić.“ i još, malo kasnije, tobože šaljivo, „Pa, izem mu Surdilicu, ministarko Bratić! Zar ovđe ne bješe srpskog uva da se bavi filmom, dok se ne pojavi odiva iz Dveri?! Zar se niko sa lokalnom krštenicom nije makar interesovao da čačne ćaćinu minoltu, ili makar snimi par crkovnih vjenčanja?“.

Naravno, pošto je, ispod duplog dna svog vlastitog političkog nahoćenja, provukao sluzavi trag perverzne asocijacije da Srbi, možda i drugi građani Crne Gore, imaju da se osjete diskriminsanim što oni ne bivaju direktori nego se „dovlači“ srbijanski, neprijateljski kadar, iz raznih Surdulica, Ćićevaca i Knjaževaca, pa još, zamislite, kadar koji je imao građansko pravo da se bavi politikom (!) kolumnista, naizgled vješto pokušava da se lasom, kako veli, zajebancije izvuče iz jame nekorektnosti, ksenofobije i šovinizma, u koju se prethodno duboko ukopao.

Na koncu, ipak, oglašava da je ideologija sporna i da je, kako kolumnista imputira, pomenuta Mandarić Božović nekakav ljotićevski gonič gejeva i sljedbenik kulta jedne nacije. Naravno, talenat da se od jedne, uzgredne, informacije iskonstruiše nakazno tekstološko čudovište što, kao praški rabin, ovdje kolumnista svjesno i tendeciozno radi, a da se pri tome izbjegnu druge informacije (poput one da je Mandarić Božović rukovodila Kulturnim centrom Novog Sada, ili da izuzetno dobro poznaje crnogorsku kinematografiju) doista je, kod ovog kolumniste, neporeciv. Međutim, neporecivo je i, jasno uočljivo, šovinističko lukavstvo, protiv koga se kolumnista, u svojim mandalama, na nedeljnom nivou deklarativno bori, a zapravo je njegova, i samo njegova, slika i prilika koja truli skrivena od tuđih pogleda, kao kod Oskara Vajlda, i čega da istinu o jednoj zlobi iznese na svjetlost dana.